Koncept Zemlje koja je ravna ploča i nalazi se pri dnu univerzuma je davno odbačena teorija jer je znanost u Europi još u antici čvrsto zauzela stajalište o sferičnom obliku Zemlje: Pitagora u 6. stoljeću prije Krista, a Parmenid u 5. stoljeću prije Krista dokazuju da je Zemlja sferičnog oblika, te se nakon toga u Europi njihove spoznaje nisu dovodile u pitanje. Takvo stajalište o obliku Zemlje je bilo prihvaćeno i kod Arapa i Perzijanaca.

Camille Flammarion u svojoj knjizi "L'atmosphère: météorologie populaire" iz 1888. objavljuje stari duborez u kojom umjetnik "rješava" što se nalaz na kraju ravne zemlje: vidimo kako putnik na kraju zemaljske ploče proviruje u mistične sfere

U Kini se smatralo da je Zemlja ravna sve do 16. stoljeća, kada su kršćanski misionari u tu Zemlju donijeli spoznaje o astronomiji - uključujući one o obliku Zemlje - kakve su postojale na Zapadu.[1]

U 19. stoljeću su neki pisci počeli pisati da su Europljani u srednjem vijeku smatrali da je Zemlja ravna, što se nekritičkim prepisivanjem počelo citirati kao činjenicu. Ta zabluda[2] o stanju europske znanosti u srednjem vijeku naziva se "Mit o ravnoj ploči".

Izvori uredi

  1. Dirk L. Couprie. AN ANCIENT CHINESE FLAT EARTH COSMOLOGY (engleski). Pristupljeno 19. studenoga 2018.
  2. Philip Schaff. VIII.. Ante-Nicene Fathers: Fathers of the Second Century: Hermas, Tatian, Athenagoras, Theophilus, and Clement of Alexandria (Entire) (engleski). Pristupljeno 10. studenoga 2018.. "the world, being made spherical, is confined within the circles of heaven", Athenagora, ranokršćanski pisac u spisu iz 175. godine nakon Krista.

Vidi još uredi