Raymond Davis, ml.

Raymond Davis, ml. (Washington, 14. listopada 1914. – Blue Point, New York, 31. svibnja 2006.), američki fizičar i kemičar. Diplomirao (1938.) na Marylandskom sveučilištu, a doktorirao (1942.) na Sveučilištu Yale. Radio u Brookhaven National Laboratory u New Yorku (od 1948. do 1984.). Od 1985. bio profesor Sveučilišta u Pennsylvaniji. Prvi je zabilježio neutrino, česticu koju je iznimno teško uočiti jer ne međudjeluje gotovo ni s čim. U rudniku zlata u Južnoj Dakoti 1960-ih izgradio je golem podzemni detektor. Rezultati mjerenja toga detektora pokazali su znatno manji broj neutrina nego što je teorijski bilo predviđeno. Masatoshi Koshiba je u svojem pokusu potvrdio teorijsko tumačenje Davisovih rezultata, prema kojem postoji više vrsta neutrina i oni se mijenjaju iz jedne vrste u drugu, a Davisov je detektor bio osjetljiv samo na jednu vrstu neutrina. Za prinos razvoju astrofizike i za otkriće kozmičkih neutrina s M. Koshibom dobio je Nobelovu nagradu za fiziku 2002. Te je godine nagrađen i Riccardo Giacconi. [1]

Raymond Davis, ml.
Raymond Davis, Jr 2001.jpg
Rođenje 14. listopada 1914.
Washington, D.C., SAD
Smrt 31. svibnja 2006.
Blue Point, New York, SAD
Državljanstvo Amerikanac
Polje Fizika, kemija
Institucija Monsanto
Sveučilište Pennsylvania u Philadelphiai
Alma mater Sveučilište College Park u Marylandu
Sveučilište Yale
Poznat po Neutrino
Istaknute nagrade Nobelova nagrada za fiziku (2002.)

NeutrinoUredi

 
Upotrebom komore na mjehuriće prvi puta je otkriven neutrino 13. prosinca 1970. Neutrino je udario proton u vodikovom atomu. Sraz se vidi na desnoj strani, gdje se sijeku 3 linije.

Neutrino (talijanski, od neutr[on] + -ino, talijanski deminutivni nastavak) (oznaka ν) je subatomska čestica, lepton bez električnoga naboja, vrlo malo mase, koji se giba brzinom bliskom brzini svjetlosti. Neutrino je kao laku električki neutralnu česticu spina ½ postulirao Wolfgang Pauli (1930.) kako bi objasnio očuvanje energije u nekim nuklearnim procesima (na primjer: 13N → 13C + e+ + ν). Nakon što je James Chadwick 1932. otkrio neutron, Enrico Fermi je 1934. ugradio Paulijevu postuliranu česticu u svoju teoriju slabe sile i nazvao ju neutrinom (malim neutronom). Kao svaka čestica koja zadovoljava Fermi-Diracovu statistiku, i neutrino ima antičesticu, takozvani antineutrino, koji se od neutrina razlikuje samo u svojstvima simetrije. Elektronski se neutrino emitira iz protona u pozitivnom beta raspadu (p → n + e+ + νe) dok se elektronski antineutrino emitira iz neutrona u negativnom beta-raspadu (n → p + e + νe).

Mjerenjima između 1954. i 1956. uspjelo se opaziti neutrine putem takozvanog inverznoga β-procesa. U pokusu koji je izveo Frederick Reines opaženi su elektronski antineutrini, uhvatom kojih se, u skladu s Fermijevom teorijom, na jezgrama vodika stvaraju neutroni i pozitroni: ν̄ + p → n + e+. Akceleratorski pokusi omogućili su otkriće mionskih (1962.) i tauonskih (sredinom sedamdesetih) neutrina, stvorenih u paru s mionima i tauonima. Da se radi o neutrinima druge generacije pokazali su pokusi, koje su izveli Leon Lederman, Melvin Schwartz i Jack Steinberger. Kozmičke su neutrine detektirali Raymond Davis, ml. i Masatoshi Koshiba. Uz kozmičke neutrine vezano je otkriće oscilacija okusa neutrina: pošto su prije ustanovljene zasebne neutrinske vrste (okusi νe, νμ, ντ kojima su zaokružene tri obitelji čestica standardnoga modela čestica), za elektronske neutrine emitirane sa Sunca ustanovljena je njihova transmutacija u mionske, a za mionske neutrine stvorene u Zemljinoj atmosferi njihov prijelaz u tauonske neutrine. Pokuse s velikim vodenim detektorima neutrina smještenim duboko u rudnicima vodili su Masatoshi Koshiba u Japanu i Arthur Bruce McDonald, u Kanadi. Promjene okusa neutrina pokazuju da neutrini imaju masu. [2]

IzvoriUredi

  1. Davis, Raymond, ml., [1] "Hrvatska enciklopedija", Leksikografski zavod Miroslav Krleža, www.enciklopedija.hr, 2015.
  2. neutrino, [2] "Hrvatska enciklopedija", Leksikografski zavod Miroslav Krleža, www.enciklopedija.hr, 2015.