Robert Coleman Richardson
Robert Coleman Richardson ili Robert Richardson (Washington, 26. lipnja 1937. – Ithaca, New York, 19. veljače 2013.), američki fizičar. Doktorirao (1966.) na Sveučilištu Duke. Radio na Sveučilištu Cornell u Ithaci (od 1967. do 1996.), gdje je bio ravnatelj Laboratorija atomske fizike i fizike čvrstoga stanja (od 1990. do 1996.). Bavio se fizikom niskih temperatura, posebno svojstvima tekućina i čvrstih tijela na temperaturama nižima od milikelvina. Bio je član je Nacionalne akademije znanosti (od 1986.) i pridruženi član Finske akademije znanosti i književnosti (od 1993.). Za otkriće suprafluidnosti helijeva izotopa ³He podijelio je 1996. Nobelovu nagradu za fiziku s D. Osheroffom i D. M. Leejem.[1]
| Robert Coleman Richardson | |
 | |
| Rođenje | 26. lipnja 1937. Washington, SAD |
|---|---|
| Smrt | 26. lipnja 1937. Ithaca, New York, SAD |
| Državljanstvo | Amerikanac |
| Polje | Fizika |
| Institucija | Sveučilište Cornell u Ithaci |
| Alma mater | Sveučilište Duke Sveučilište u Connecticutu Harvardovo sveučilište |
| Poznat po | Supratekućina ili suprafluidnost |
| Istaknute nagrade | Nobelova nagrada za fiziku (1996.) |
| Portal o životopisima | |
Supratekućina ili suprafluidnost uredi
Podrobniji članak o temi: Apsolutna nula
Supratekućina ili suprafluidnost je naziv za agregatno stanje koje nastaje u nekim ukapljenim plinovima na vrlo niskim temperaturama (2,17 K za helijev izotop 4He), a svojstveni su mu nestanak viskoznosti i beskonačno velika toplinska vodljivost. Pored toga približavanjem temperaturi prijelaza (takozvana lambda točka) specifični toplinski kapacitet također teži k beskonačno velikoj vrijednosti.
Suprafluidnost je stanje ukapljenoga helija koje se očituje gibanjem tekućine bez trenja na ekstremno niskoj temperaturi uz očuvana adhezijska svojstva. Otkrio ju je 1937. Pjotr Leonidovič Kapica, a neovisno o njemu otkrili su je iste godine Donald Misener i John Frank Allen proučavajući pojave do kojih dolazi kada se helij ohladi na temperaturu nižu od 2,17 K. Ako se u suprafluidni helij djelomično uroni prazna posuda, po njezinim će se stijenkama u tankom sloju (do 30 nm) helij penjati i spuštati u posudu sve dok se razina helija u posudi ne izjednači s razinom okolnoga helija; ako se kapilarna cjevčica jednim krajem uroni u suprafluidni helij i osvijetli, na njezinu će gornjem kraju istjecati helij poput vodoskoka visoka do 10 centimetara (takozvani učinak vodoskoka). Danska fizičarka Lena Hau uspjela je 1999. u suprafluidu usporiti svjetlost do brzine 17 m/s, a 2001. uspjela ju je zaustaviti.
Helijevi izotopi 4He i 3He imaju različita suprafluidna stanja, a zbog različitoga broja neutrona u atomskoj jezgri (različitog spina) pripadaju različitim statistikama (kvantna statistika). Izotop helija 4He, sa spinom 0, je bozon, podvrgava se Bose-Einsteinovoj statistici, ukapljuje se na 4,2 K i prelazi u suprafluidno stanje na temperaturi 2,17 K, a izotop 3He, sa spinom 1/2, podvrgava se Fermi-Diracovoj statististici, ukapljuje se na 3,19 K, postaje suprafluidan na temperaturi 2,6 mK i ima dva različita suprafluidna stanja.
Teorijski doprinos tumačenju suprafluidnosti helijeva izotopa 4He prvi su dali Laszlo Tisza i L. D. Landau 1941. u dvokomponentnom modelu s kvazičesticama fononima i rotonima, a kvantnomehanički ju je nadogradio R. Feynman. Objašnjenje suprafluidnosti izotopa 3He uklopilo se u poopćenu BCS-teoriju (supravodljivost). Postizanje suprafluidnosti još je vrlo skupo zbog potrebnih izuzetno niskih temperatura i iznimne čistoće helija, pa se primjenjuje uglavnom u znanstvenim istraživanjima, na primjer pri proučavanju pojedinačnih molekula plina u suprafluidu, gdje se one zbog nedostatka trenja gibaju potpuno slobodno; za održavanje osjetljivih mjernih instrumenata ili dijelova instrumenata na niskoj temperaturi (u astronomskom satelitu za opažanje infracrvenoga zračenja, IRAS, koji je lansiran 1983., s pomoću 720 litara suprafluidnoga helija instrumenti se čuvaju na temperaturi 1,6 K). U širem smislu stanje elektrona u supravodiču također je suprafluidno.