Otvori glavni izbornik

Glazbena karijeraUredi

Crayova glazbena naobrazba počinje još u dječačkoj dobi kad je učio svirati klavir, a kao 12-godišnjak dolazi u doticaj s gitarom i glazbenom kolekcijom svojih roditelja u kojoj je otkrio glazbene veličine poput Buddyja Guya i Howlin' Wolfa.[2]

Kao srednjoškolac osniva svoj prvi sastav One Way Street. Završetkom srednje škole, obitelj se seli u Eugene, Oregon gdje je počeo svirati po lokalnim blues sastavima pod utjecajem Jimija Hendrixa, Steve Croppera, Beatlesa i Alberta Collinsa. Prvu postavu sastava Robert Cray Band okuplja 1974., a prvi javni nastup imali su 1977. na festivalu bluesa u San Franciscu.[3]

Prvi album Who's Been Talkin'? prošao je bez velikog uspjeha. Sljedeći album Bad Influence zajedno s pjesmom "Phone Booth" biva nagrađen s četiri nagrade Blues Music Awarda, a Cray postaje svjetski priznati glazbenik. Zapažen rad nastavlja i na albumu False Accusations, a Strong Persuader dostiže dvostruku platinastu nakladu i pojavljivanje video spotova na glazbenim televizijskim postajama VH1 i MTV, kao i veliko priznanje, nagradu Grammy 1987. kojom je nagrađen i album Showdown!, snimljen zajedno s Albertom Collinsom Johnnyjem Copelandom. [3]

U vremenu manjem od tri godine treći put biva nagrađen Grammyjem, ovoga puta za album Don't Be Afraid of the Dark i to 1988. Zapažen rad nagrađen je još s dva Grammyja, 1996. i 1999. Zajedno s Vaughanom, Collinsom i Copelandom smatra se zaslužnim za oživljavanje bluesa 1980-ih[4].

Tijekom glazbene karijere surađivao je s mnogim poznatim glazbenicima: Ericom Claptonom, Tinom Turner, Johnom Leejem Hookerom i drugim, kako na njihovim albumima, tako i na turnejama.

DiskografijaUredi

  • Who's Been Talkin'? (1980.)
  • Bad Influence (1983.)
  • False Accusations (1985.)
  • Showdown! (1985.)
  • Strong Persuader (1986.)
  • Don't Be Afraid of the Dark (1988.)
  • Midnight Stroll (1990.)
  • I Was Warned (1992.)
  • Shame + A Sin (1993.)
  • Some Rainy Morning (1995.)
  • Sweet Potato Pie (1997.)

 

  • Take Your Shoes Off (1999.)
  • Shoulda Been Home (2001.)
  • Time Will Tell (2003.)
  • Twenty (2005.)
  • Live from Across the Pond (2007.)
  • Live at the BBC (2008.)
  • This Time (2009.)
  • Cookin' in Mobile (2010.)
  • Nothin But Love (2012.)
  • In My Soul (2014.)

Nagrade i priznanjaUredi

Cray je peterostruki osvajač nagrade Grammy[5], a 2011. primljen je u Blues Hall of Fame[6].

IzvoriUredi

  1. Robert Cray predstavio novi album "In My Soul" muzika.hr, (objavljeno 4. veljače 2014., pristupljeno 3. veljače 2015.)
  2. The Robert Cray Band Indianapolis Monthly, objavljeno lipnja 1999., pristupljeno 3. veljače 2015.
  3. 3,0 3,1 Robert Cray Encyclopedia of Music in the 20th century, ISBN 1-57958-079-3 (pristupljeno 3. veljače 2015.)
  4. Robert Cray, The Contemporary Bluesman David Dicaire: More Blues singers, ISBN 0-7864-1035-3, 114. str. (pristupljeno 3. veljače 2015.)
  5. Pretraga na stranicama Grammyja (pristupljeno 31. siječnja 2015.)
  6. Robert Cray Leads Blues Hall of Fame Class of 2011 (pristupljeno 31. siječnja 2015.)

Vanjske povezniceUredi