Rudolf Brajičić

Rudolf Brajičić SJ (12. travnja 1918., Zenica - 13. siječnja 2007., Zagreb), hrvatski katolički svećenik, isusovac, teolog i filozof.

Rudolf Brajičić SJ
Rudolf Brajičić
Rođenje 12. travnja 1918.
Zenica, Austro-Ugarska
Smrt 13. siječnja 2007. (89. god.)
Zagreb, Hrvatska
Nacionalnost Hrvat
Zanimanje svećenik
isusovac Hrvatske pokrajine Družbe Isusove
profesor
pisac
teolog
filozof
Portal o životopisima

Pojavljuje se inačica prezimena: Brajčić.

ŽivotopisUredi

Rane godineUredi

Rudolf Brajičić, rođen je pred kraj Prvog svjetskog rata, 12. travnja 1918. Preci mu potječu iz Podstrane u dalmatinskoj Hrvatskoj. U tom kraju slavne proslosti (Poljička Republika) odrastao je i Rudolf, no rodio se u srcu Bosne - u Zenici. Ondje je naime njegov otac Špiro radio u državnoj službi u vrijeme dok su Bosna i Hercegovina bile unutar Austro-Ugarskog Carstva. U Bosni je i pobožna majka Ivanica rođ. Božiković rodila troje djece: Danicu, Julija i Rudolfa. Najmlađi je bio Rudolf. Poslije raspada Habsburške Monarhije otac Špiro se vraća s obitelji u svoj zavičaj te postaje seoski trgovac i poduzetnik u Strožancu. Kada su djeca završila osnovnu školu u nedalekom Stobreču, otac ih želi – majka je u to vrijeme umrla – dalje školovati, pa sinove Julija i Rudolfa upisuje u splitsku klasičnu gimnaziju, a poslije i kćerku Danicu u domaćinsku školu kod časnih sestara franjevki (kasnije je ušla u Družbu sestara služavki malog Isusa). Za vrijeme gimnazije (1928.-1936.), u trećem razredu, Rudolf je postao sjemeništarac Splitske biskupije. S vremenom se u njemu pojavila zelja da ostvari svećenicko zvanje u isusovačkom redu. Stoga osmi razred zavrsava u Travniku, gdje su isusovci vodili klasičnu gimnaziju Vrhbosanske nadbiskupije.[1]

Formacija u Družbi IsusovojUredi

 
Kolegij Družbe Isusove na Jordanovcu u Zagrebu, gdje je p. Brajičić proveo najveći dio svog života i djelovanja na Filozofsko-teološkom institutu Družbe Isusove

Poslije ispita zrelosti u Travničkoj gimnaziji, stupa u Družbu Isusovu (30. srpnja 1936.). Dvogodišnju kušnju obavio je u novicijatu na Jordanovcu u Zagrebu, pod vodstvom već tada uglednog propovjednika, duhovnog vođe i ispovjednika p. Ivana Kozelja.

Nakon novicijata završava trogodišnji studij filozofije (1938.-1941.) na novoosnovanom Filozofskom institutu Družbe Isusove u Zagrebu (1937.), smještenom u Kolegiju na Jordanovcu, gdje je već od 1930. godine bio novicijat i dom duhovnih vježbi. Poslije filozofije, prema isusovačkom načinu duhovno-intelektualne izgradnje vlastitih mladih članova (skolastika), obavlja tzv. magisterij (didakticko-pedagoški staž), kada provjerava praktičnu sposobnost djelovanja kao budući apostolski radnik. Tako je skolastik Rudolf Brajičić kroz dvije godine bio odgojitelj u Nadbiskupskom dječačkom sjemeništu na Šalati u Zagrebu (1941.-1943.). Ondje je ostao u lijepoj uspomeni sjemeništarcima, od kojih su mnogi postali svećenici, a neki i ugledni svjetovni intelektualci.

Samoodgojno dozrijevanje nastavlja poslije »magisterija« za četverogodišnjeg studija teologije (1943.-1947.). U to vrijeme isusovački bogoslovi studiraju na Katoličkom bogoslovskom fakultetu u Zagrebu, ali i kod kuće (u rezidenciji u Palmotičevoj 33) pod vodstvom otaca koji su studije s doktoratima završili na učilištima Družbe Isusove u raznim europskim zemljama prije Drugoga svjetskog rata. P. Brajičiću i njegovoj generaciji rat je naime onemogućio studij u inozemstvu. Osim toga nove komunističke vlasti željele su odmah na početku slomiti Crkvu – od običnih vjernika do svećenika i biskupa – pa su tako zabranile odlazak bogoslovima preko granice.

Nakon trogodišnjega teološkog studija zaredio ga je za svećenika u kapeli nadbiskupskog dvora zagrebački nadbiskup dr. Alojzije Stepinac (18. kolovoza 1946.). Godinu dana kasnije diplomirao je teologiju. Završnu duhovnu formaciju (tzv. treću probaciju) obavlja u Dubrovniku pod vodstvom p. Ivana Jagera (1951.-1952.). Uvidjevši njegove intelektualne sposobnosti, poglavari ga šalju na daljnji studij. Tako je god. 1956. postigao doktorat iz teologije na Katoličkom bogoslovskom fakultetu u Zagrebu. Pod vodstvom prof. dr. Stjepana Bakšića napisao je i obranio radnju »Utrum nomine “Pater Noster” secundum Sacram Scripturam prima tantum Persona an tota Trinitas intelligenda sit?«.

ProfesorUredi

Još prije doktorata p. Brajičić je počeo predavati predmete dogmatske teologije na novootvorenom (1953.) Teološkom institutu Družbe Isusove u Zagrebu (Palmotićeva 33), a već od 1947. god. davao je dopunske satove iz teologije mladoj subraći koja su studirala na Katoličkom bogoslovskom fakultetu na Kaptolu. U glavnom gradu Hrvatske djeluje kao profesor teologije na Teološkom, odnosno Filozofsko-teološkom institutu Družbe Isusove preko četrdeset godina, i to će mu biti glavni apostolski posao (nekoliko je semestara predavao i na Visokoj bogoslovnoj školi u Sarajevu). I kao umirovljeni profesor vodio je zanimljive seminare studentima filozofije i teologije (npr. o Kantu, o ženi u Crkvi, o islamu itd.). Već kao mladi svećenik postaje sve više cijenjeni voditelj duhovnih vježbi časnim sestrama i svećenicima, konferansijer, egzortator i nadahnuti propovjednik. Profesionalno djelovanje

P. Brajičiću su bile u Hrvatskoj pokrajini Družbe Isusove povjerene razne upravne i organizatorske službe. Tako je od 1957. do 1961. god. rektor Kolegija na Jordanovcu u Zagrebu i savjetnik provincijalova vijeća, a od 1969. do 1975. nadstojnik Filozofsko-teološkog instituta Družbe Isusove. Pokrenuo je (1967.) i uređivao list za duhovnu izgradnju »Gospino ognjište«, koji je 1971. prerastao u časopis za religioznu kulturu »Obnovljeni život« (urednik od 1971. do 1978.). Uz suradnju drugih pisaca započeo je (1977.) izdavati teološki niz »Komentari dokumenata Drugog vatikanskog sabora«. Nažalost, od zamišljenih trinaest svezaka tiskano je samo sedam. Od godine 1977. do 1990. bio je instruktor (duhovni učitelj) mladih isusovaca-svećenika, koji svoju cjelokupnu ignacijevsku izgradnju završavaju višemjesečnom kušnjom (tzv. treća probacija) i polaganjem posljednjih zavjeta.

Na razini mjesne Crkve p. Brajičić je bio član Teološke komisije Biskupske konferencije Jugoslavije (1970.-1979.), potpredsjednik Hrvatskog mariološkog instituta pri Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu (1976.-1977.), nacionalni tajnik Apostolata molitve (1984.-1993.), a osim toga i redoviti član Papinske međunarodne marijanske akademije u Rimu.

Preminuo je u 13. siječnja 2007. u Zagrebu, u 89. godini života, 71. redovništva u Družbi Isusovoj i 61. svećeništva.

ProfilUredi

Teološko-filozofski profilUredi

Brajičićev spisateljski rad može se razdijeliti u dva dijela: onaj prije Drugoga vatikanskog sabora i onaj poslije njega. Ako bismo htjeli ukratko istaknuti obilježje toga djelovanja, može se reći sljedeće: Rudolf Brajičić je teolog koji ide tragovima teološke intuicije sa željom da je kategorizira i postavi u polje logike. Budući da to ne ide bez snažne potpore filozofije, moglo se očekivati da će se baviti i filozofskim problemima. Tako je i bilo. On teologiju i filozofiju ne prepričava, nego u njima otkriva nove vidike.

Prije Koncila izdao je – inspiriran Monsabreom – kratke konferencije o Bogu, Trojstvu, stvaranju i čovjeku. Zanimljivo, u jednoj od tih konferencija iz šezdesetih godina u svezi s atomskom fizikom spominje »vilinski ples atomskih čestica iza vidljivih zidova materije«. Danas pak fizičari govore o »svemirskom plesu« tih istih čestica, zanoseći se holističkim shvaćanjem svemira. U svojoj doktorskoj radnji dokazao je da nebeskom Ocu, prvoj božanskoj Osobi, pripada prednost u milosnom odnosu prema nama, a ne cijelom Presvetom Trojstvu, što se u teologiji inače držalo sigurnim teološkim zaključkom. Koncil mu je dao pravo, posebice u obnovljenoj liturgiji. Pišući o mariološkim problemima u inozemnom časopisu »Marianum«, upozorava da možemo govoriti o dva vidika otkupljenja: ne samo u subjektivnom nego i u objektivnom redu. To je pisanje našlo odjeka u disertaciji Brazilca G. Baraune i u školskim priručnicima Španjolca I. A. de Aldame. Općenito govoreći, Brajičić je posvetio možda svoje najljepše stranice području mariologije. Velika mu je zapreka spisateljskom radu prije Koncila ipak bila praktička nemogućnost objavljivanja radova u Hrvatskoj. Stoga je i pokušavao u nekoliko navrata svoje misli priopćiti preko inozemnih časopisa na latinskom jeziku (Divus Thomas, Marianum, Ecclesiastica Xaveriana). Tek poslije Koncila, kad su komunističke vlasti u nas donekle »odškrinule« vrata Crkvi, mogao je Brajičić slobodnije i obilnije pisati članke i studije o raznim teološkim pitanjima u domaćim časopisima. U »Obnovljenom životu«, čiji je bio glavni pokretač, redovito će pisati o raznim teološkim i filozofskim temama te se osvrtati na mnoge novije pojave u Crkvi i društvu. Budno će paziti na razvoj pokoncilske problematike, o čemu je imao i referat na Biskupskoj konferenciji Jugoslavije. Radi na posuvremenjivanju crkvenog nauka, napose kristologije. Crkveni su se oci iz prvih stoljeća kršćanstva borili za stvarnost Kristova čovještva protiv doketa i za integritet njegove ljudske naravi protiv Apolinara, kasnije monofizita i monoteleta, a Brajičić se u naše vrijeme – složno s nekim novijim teolozima i originalno – zauzimao za integritet Kristove ljudske psihe, sto je vrlo važno za današnjeg čovjeka. Zanimao ga je još više sam način posuvremenjivanja, kako bi mu osigurao sto veću učinkovitost i pravilnost, budući da ono mora biti neprestano, a ne prigodno. Za Brajičića je posuvremenjivanje transcendentalna relacija biti kršćanskih otajstava naspram načina doživljavanja životnih vrednota u pojedinim povijesnim epohama. Dva su termina pritom odlučna: bit i suvremenost. Tim će izrazima označiti možda svoje najzrelije teološko djelo, koje će dobiti visoku ocjenu naših teoloških stručnjaka: »Bit i suvremenost Crkve« s podnaslovom »Putevi vjerničke svijesti danas«. Prvi od njih (bit) zeli naglasiti utemeljenost na tradiciji, a drugi (suvremenost) ističe okrenutost prema »ovdje i sada« pokoncilske Crkve. Gledajući kroz taj svoj prozor »biti i suvremenosti«, Brajičić nas pokušava, napose u svojim komentarima koncilskih dokumenata, staviti na sigurno tlo »aggiornamenta«. Šteta što ovaj vrsni poznavatelj teologije nije sudjelovao kao teološki stručnjak na Drugom vatikanskom saboru, jer bi to olakšalo i obogatilo njegov rad na komentarima koncilskih dokumenata, kojima je posvetio niz mukotrpnih godina. P. Brajičić u svojim teoloskim radovima konceptualno i metodološki slijedi skolastičku misao, ali ulazi i u suvremene teološke pravce. Tako prvi uvodi u hrvatsku teološku literaturu načela tzv. kerigmatske teologije (usp. djelo »Životna toplina kršćanskih misterija. Kerigmatički pogled na dogmu«). Njegov je način govora dijaloški, a ne iskuljučiv. To ne znači da svoje misli i stavove ne iznosi vjernički iskreno i znanstveno-istraživački pošteno. S posebnom zauzetošću godinama je širokom vjerničkom čitateljstvu u »Glasniku Srca Isusova i Marijina« tumačio smisao pobožnosti prema Kristovu Srcu te važnost i teološko značenje Apostolata molitve. Istim duhom čovjeka intuicije i logike Brajičić se uhvatio u koštac s prvakom novovjekovne filozofije – Kantom, baveći se napose problemom njegovih sintetičkih sudova »a priori«. Taj intenzivni dijalog s Kantom iznjedrio je zanimljivu knjigu »Opravdanje čistog uma. U svjetlu transcendentalnih odnosa«. Brajičić je nakon Stjepana Zimmermanna jedini u nas koji je o Kantu pisao na originalan način, te tako obogatio hrvatsku filozofijsku misao. Posljednjih desetak godina spisateljskog djelovanja sve se više okretao filozofskim promišljanjima. Osim spomenutog djela o Kantu objavio je jos tri knjige strogo filozofskog karaktera. Onu s naslovom »Filozofski eksperiment« smatrao je svojim glavnim djelom, koje je doživjelo povoljne ocjene. Brajičić je ponudio svoje rješenje teorije spoznaje, zahtijevao širu tematiku filozofiranja od one u aristotelovsko-tomističkom sustavu te ukazao na nove metodološke putove. Njegova je poruka skolastickoj filozofiji da se uz pomoć modernih filozofa može unijeti mnogo svjetla u filozofiju »perennis«. Općenito se može reći da je značajan njegov doprinos hrvatskoj teološkoj i filozofskoj misli. Za osobite zasluge u znanosti odlikovan je god. 1996. Redom Danice hrvatske s likom Ruđera Boškovića.

Duhovni profilUredi

»Glavno zanimanje mojega života«, zapisao je p. Brajičić u svojemu dnevniku, »kao i života drugih svećeničkih i redovničkih duša bio je Bog«. Tako je sam označio svoj identitet. Bio je bogotražitelj. Susret s Bogom dao je temelj njegovu zivljenju. »Bog ne pali samo svijeću moje egzistencije nego i sunce moje ljubavi prema Njemu. Svijeću moje egzistencije pali stvaralačkim činom, užiže vatru moje ljubavi prema sebi svojom vječnom ljubavi.« U traženju i doživljavanju Boga bio je kao svećenik i isusovac iskreno odan svome Učitelju i Gospodinu – Isusu: »Osjećam se živeći dnevno u dodiru sa stvarima, sa svijetom i svjetskim stvarima kao da hodam po kiši, po pljusku, tražeći gdje da sklonim glavu. Našao sam svoj stan u Tebi, Isuse. U Tebi se, Isuse, osjećam smiren, upokojen, siguran kao ukopan u vječnost.«

Već u osnovnoj školi Rudolf Brajičić se razvio u refleksivnoga i dubokoumnoga mladića. Tako opisuje kako je »kroz osnovnu školu i u nižim razredima gimnazije za ljetnih mjeseci dok bi ujutro na moru bila bonaca znao ustati iz kreveta, nasloniti se laktima na prozor kuće i dugo, dugo povrsinom mirnoga mora preko otoka Brača i Šolte duhom ploviti u beskrajne prostore dalje i iznad mora, a u dušu bi mu se slila sva bonaca mora.« Prisjećao se kako mu je kateheta potresao dušu izjavom da je beskrajni Bog posvuda prisutan, pa i u najmanjem zrncu prašine.

U svojoj refleksivnoj duši p. Brajičić je bio zaljubljenik u svijet i Boga. O tome u dnevniku piše: »Ljepota prirode vuče u sanjarenje. Život na zemlji pun bogatstva vuče u beskraj. Ali izvučem li Boga iz prirode, prirodu doživim kao ruševinu, kao napušteni hram, kao rupu u čeljusti kad se iz nje izvadi zub. Čudan osjećaj. Pustoš usred vreve ljudi, doživljaj pustinje u rascvjetanoj mediteranskoj prirodi. Samo se onda smirujem, kada cvijeće i covjeka hvatam bojom kojom oslikavam Boga.«

Neobičnom intuicijom, zavidnim spekulativnim darom i savjesnom marljivosću Brajičić je stvorio uistinu vrijedan životni opus od dvadesetak knjiga i brošura te preko tristo dvadeset znanstvenih, stručnih i informativnih članaka u brojnim domaćim i inozemnim casopisima i zbornicima. »Po naravi nadaren, po odgoju radin i kao umirovljeni profesor ne miruje. Drži seminare o aktualnim temama, prati zbivanja u svijetu istražujući im uzroke i predviđajući ishod, veseli se slobodi domovine, uživa u filozofsko-teološkim raspravama, piše po raznim časopisima. Nikad nije volio ići utrtim stazama, uvijek originalan, istraživački nastrojen, otvoren prema sve većem i uvijek novome.« (M. Matić) P. Brajičić je bio vrlo duhovna osoba, čovjek molitve i razmatranja. Njegov se život odvijao u osobnom iskustvu Boga. To mu je iskustvo darovano u duhovnim vježbama sv. Ignacija, čiju je karizmu živio u isusovačkom redu. U ignacijevskoj duhovnosti treba doći »u ozračju spasenja do vlastitih dubina odstranjujući sve neuredne sklonosti i želje«, a onda tražiti »svim silama svoga bića Božju volju za cijeli svoj život, tako da u životnoj praksi želimo, biramo i činimo samo ono što nas više vodi k cilju radi kojega smo stvoreni, a to je veća slava Bozja i spas ljudi. U takvom duhovnom ozračju živio je o. Brajičić kao isusovac 71 godinu.« (M. Matić) U njegovoj je duhovnosti važno mjesto zauzimala i Isusova Majka Marija. Prema Gospi gajio je posebnu odanost i pobožnost. Stoga je zelio da Crkva proglasi Blazenu Djevicu Mariju suotkupiteljicom ljudskoga roda i posrednicom svih milosti.

Brajičić se uvijek zanimao za nova pitanja suvremenog čovjeka, reflektirao o njima i pokušavao im dati svoju osobnu misao kao svećenik, teolog i filozof. Pritom je dolazio do izražaja njegov mediteranski temperament inventivnosti i kreativnosti te ignacijevska ozbiljnost i dubina razmišljanja. U redovničkoj se zajednici isticao kao duhovna i misaona osoba, koja je svojom spekulativnom snagom i sposobnošću izražavanja privlačila druge i poticala na plodne diskusije. Otkrivati uvijek iznova sveukupnu stvarnost koja nas okružuje – to je bio imperativ Brajičićeva intelektualnog apostolata. Svojem logičkom i spekulativno-sintetičkom načinu razmišljanja pridodao je s vremenom i toplinu osjećaja, tako da njegov način govora i pisanja nije bio suh i hladan, nego svjež i srdačan. Uza sve to finoća i duhovitost koju je posjedovao stavljala ga je u red onih s kojima su se ljudi rado susretali, jer su osjećali da ih razgovor s njim obogaćuje i oplemenjuje. Profinjenost njegove duše dolazi do izrazaja i u oporuci napisanoj prije nekoliko godina (8. studenog 2000.), koju je kasnije još dva puta potvrdio i obnovio: »Misleći na svoj odlazak u vječnost želim poglavarima i subraći zahvaliti za sve dobro i milosti koje sam preko njih i živeći u zajednici s njima od Boga primio. Ujedno molim za oproštenje sve koje sam na bilo koji način uvrijedio ili svojim ponasanjem sablaznio...« Takav je bio hrvatski svećenik-isusovac p. Rudolf Brajičić, duhovni pisac i učitelj, teolog i filozof.

DjelaUredi

Knjige i brošureUredi

  • Utrum nomine »Pater Noster« secundum Sacram Scripturam prima tantum Persona an tota Trinitas intelligenda sit? [doktorska disertacija, ciklostil], Zagreb, 1956.
  • Tko ako ne ja? Devet razmatranja za duhovnu obnovu [cikl.], Zagreb, 1962.
  • Životna toplina kršćanskih misterija. Kerigmatički pogled na dogmu [cikl.], Zagreb, 1963.
  • Temelji Božje kuće u srcu. Razmatranja, Zagreb, 1965.
  • Čovjek. Kratke konferencije, Zagreb, 1965 (2. izd. 1994).
  • Bog. Kratke konferencije, Zagreb, 1966 (2. izd. 1994).
  • Troosobni Bog. Kratke konferencije o presvetom Trojstvu, Zagreb, 1967 (2. izd. 1996).
  • Vidljivi i nevidljivi svijet. Kratke konferencije o materijalnom svijetu i anđelima, Zagreb, 1969 (2. izd. 1994).
  • Temeljne misli o sakramentima [cikl.], Zagreb, 1970.
  • Bilješke o Euharistiji [cikl.], Zagreb, 1971.
  • Građa za traktat o milosti [cikl.], Zagreb, 1972.
  • Teologija o Bogu [cikl.], Zagreb, 1972.
  • Dogmatska konstitucija o Crkvi. Komentar s drugim autorima, I. sv. Zagreb, 1977, II. sv. 1981.
  • Bog – naš Otac i Stvoritelj, Slavonski Brod, 1985.
  • Bit i suvremenost Crkve. Putevi vjerničke svijesti danas, Zagreb, 1986.
  • Opravdanje čistoga uma. U svjetlu transcendentalnih odnosa, Zagreb, 1988.
  • Dekret o apostolatu laika. Komentar, Zagreb, 1990.
  • Filozofski eksperiment. Signifikantni i egzistentni vidici u filozofiji, Zagreb, 1996.
  • Filozofija i filozofije. Filozofski fragmenti. Dovršavanje-suprotstavljanje-zbližavanje, Zagreb, 1999.
  • Govor o Apsolutu govor je o misteriju. Misterij, kljucni pojam filozofije, Zagreb, 2000.

Vanjske povezniceUredi

IzvoriUredi