Wikipedija

Salamon Mandolfo

Salamon (Salamun) Amadio Mandolfo (Dubrovnik, 23. srpnja 1856. — Dubrovnik, 5. ožujka 1926.),[1] hrvatski odvjetnik i političar[2] i poduzetnik.[3]:234.

Životopis uredi

Rodio se je 1856. godine.[2] Iz židovske obitelji koja je u Dubrovniku živjela od druge polovice 17. stoljeća.[4] Nosio naslov doktora prava.[2] Nosio je i zvanje doktora ekonomskih i trgovačkih znanosti, koje je stekao na Kraljevskom sveučilištu u Trstu.[1]

Kad su 1884. agresivnom akcijom Srbi preuzeli upravu Narodne štionice, a još više kad je dubrovačka Štionica uputila svoje predstavnike na prenošenje posmrtnih ostataka Stefana Mitrovića Ljubiše iz Beča u Budvu, došlo je do razdora narodnika i srbokatolika. Prosvjedovali su poznati članovi kao Pero Čingrija, Klimo Getaldi, Niko Pučić, dr Mandolfo, B. Banac i dr. Zatim su hrvatski članovi odlučili otići iz Narodne štionice.[3]:228. "Srbi katolici" su u svojim tiskovinama da bi obezvrijedili pravaše židova Mandolfa nazivali - klerikalcem.[1]

Bio je poduzetnik. Imao nekoliko udjela (karat, idealni dio broda) u brodovima Parobrodarskog društva Napried iz Dubrovnika, osnovanog 1894. godine.[5]

U Dubrovniku su se isticali pravaškim mislima: Frano Supilo, Roko Mišetić (1845. – 1908.), ravnatelj dubrovačke bolnice, te svećenici Vice Medini i Mato Pišta (1829. – 1924.). Pridružio im se i dio nezadovoljnih narodnjaka koji je prešao u pravaške redove, poput kanonika Antuna Liepopilija (1848. – 1940.) i među njima Salamon Mandolfo.[3]:226. U odvjetničkom uredu Pera Čingrije započeo je odvjetničku karijeru. Poslije je otvorio samostalni ured, a 1900. ga je napustio zbog bolesti.[1]

Prešao s J. Mandelom u Stranku prava u Dalmaciji, gdje su se živo angažirali u temeljnom i životnom pitanju Dalmacije - sjedinjenja Dalmacije u zajednicu ostalih hrvatskih zemalja. Važna osoba dubrovačkog društvenog života svog vremena. Od 1902. do 1907. godine predsjedavao je Trgovačko-obrtničkom komorom u Dubrovniku. Suosnivač Hrvatskoga radničkog društva (Hrvatske radničke zadruge, upravitelj od 1908.), pa Hrvatske štamparije (uz Liepopilija) i Hrvatske štedionice, kojoj je jedno vrijeme predsjedavao.[2] Na listi Hrvatske stranke na izborima za Općinu grada Dubrovnika u 1894. i 1899. godine.[2]:73. Godine 1898. izabran je kao predstavnik Dubrovačke židovske općine u radu Carskog i kraljevskog kotarskog učioničkog vijeća« za dubrovački kotar.[2]:66. Od 1899. je dugo godina bio vrlo aktivnim vijećnikom dubrovačke općine.[2]:73. Nakon pobjede Hrvata na izborima 1899., izabran je jednim od pet predsjednika općine. Ostavku je dao 1904. godine.[1]

Krug Pera Čingrije, u čijem je uredu odvjetničku karijeru počeo Mandolfo, predstavljao je interese hrvatskog kapitala i interese višeg sloja hrvatskog građanstva u Dubrovniku. Od 1902. Hrvatska vjeresijska banka u Dubrovniku je bila najvažniji financijski oslon za tu skupinu. Mandolfo je bio među dioničarima.[6]:318.

Godine 1905. manja skupina pravaša (Đuro Rašica i dr.) protivila se je 1905. spajanju Narodne stranke i Stranke prava u novu, Hrvatsku stranku.[3]:226. Nisu se slagali ni s politikom suradnje sa Srbima koja je zaživjela kao novi kurs.[3]:253. Uz pomoć kanonika Antuna Liepopilija i Joza Crnice preuzeli su Dubrovačku hrvatsku tiskaru te su pokrenuli u Dubrovniku pravaški list Prava Crvena Hrvatska. Na konstituirajućoj skuptini tiskare za predsjednika je izabrana mandolfo, a potpredsjednika Liepopili.[3]:226. Vlasnici tiskare te time i novina, bili su kanonici Antun Liepopili i Jozo Crnica te Salamon Mandolfo, Gjuro Kovačević i Đuro Rašica.[3]:253. Pretpostavlja se da su imućni pravaši kao Liepopili, Mandolfo i Crnica financijski potpomagali Pravu Crvenu Hrvatsku.[1] Kanonik Antun Liepopili i Jozo Crnica, Mandolfo te braća Rašica, Đuro i Božo tvorili su glavnu jezgru pravaške skupine u Dubrovniku od početka 1905. godine te su bili nositeljima intelektualnog, društvenog i gospodarskog života Dubrovnika kao članovi raznih društava i zadruga s pravaškim predznakom u Dubrovniku.[1] Član Osnivačkog odbora za gradnju električnog tramvaja 1908. godine. 1914. godine povukao se s mjesta predsjednika uprave Hrvatske tiskare, no u upravi je ostao sve do kraja života. Umjesto Melka Čingrije imenovan je članom upraviteljstva dubrovačke električne željeznice Gruž – Dubrovnik listopada 1915. godine, a koji tjedan poslije UO ga bira za predsjednika.[1]

Umro je 1926. godine.[2]:73. Kad je umro, gradske novine Narodna svijest zabilježile su kako je jako puno „radio za hrvatsku stvar u našem gradu i mudrim savjetom i djelom“, a općina je u znak počasti izvila barjak na pola koplja.[1]

Daljnja literatura uredi

  • V. Kisić: Dr. Salamon Mandolfo - dubrovački odvjetnik. S općim osvrtom na Zidove u starom Dubrovniku.

Izvori uredi

  1. ↑ a b c d e f g h i Barbara Đurasović: Prava Crvena Hrvatska i čisti pravaši[neaktivna poveznica] Dubrovnik, 2018. Repozitorij Veleučilišta u Bjelovaru. Pristupljeno 3. rujna 2020.
  2. ↑ a b c d e f g h Bernard Stulli: Židovi u Dubrovniku[neaktivna poveznica] Jevrejska općina Zagreb/Nakladni zavod Matice Hrvatske, Zagreb/Kulturno društvo dr Miroslav Šalom Freiberger, Zagreb. Zagreb, 1989. ISBN 8640101345. Stranice Filozofskog fakulteta u Beogradu. Pristupljeno 3. rujna 2020.
  3. ↑ a b c d e f g Barbara Đurasović i Jadran Jeić: , Utjecaj lista 'Pravo' (1895-1896) na jačanje hrvatske nacionalne ideologije u Dubrovniku krajem 19. stoljeća Anali Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, 57 (2019). Pristupljeno 3. rujna 2020.
  4. ↑ (): Mandolfo, Mordehaj (Hajo) Židovski biografski leksikon. Pristupljeno 3. rujna 2020.
  5. ↑ Nikša Mojaš: Brodovlje parobrodarskog društva “Napried” prvi dio “Naše more” 60(3-4)/2013. - Supplement, str. 62., 65.
  6. ↑ Pero Depolo: Političke struje u Dubrovniku i aneksija Bosne i Hercegovine (I. dio) Anali Dubrovnik 36 (1998).
Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Salamon_Mandolfo&oldid=6172006"