Otvori glavni izbornik

Povijest do 1974.Uredi

Savezno izvršno vijeće (SIV) je osnovano 1953. godine, umjesto dotadašnje vlade Federativne Narodne Republike Jugoslavije. U razdoblju od 1953. do 1963. godine funkciju predsjednika SIV -a obnašao je, po tadašnjem ustavu, predsjednik FNR Jugoslavije (u tom razdoblju Josip Broz Tito).[2] Od 1963. godine predsjednika SIV-a birala je Savezna narodna skupština SFR Jugoslavije. Donošenjem Ustava iz 1963. SIV je i zakonski postao najviše izvršno tijelo zemlje, a od izmjena Ustava iz 1974. broj članova SIV-a je smanjen sa 29 na 19.[3] Sjedište SIV-a se nalazilo u Novom Beogradu.

Ustrojstvo, karakteristike i aktiUredi

SIV je bio odgovoran za svakodnevni rad savezne administracije (provođenje zakona, nadzor nad radom savezne administracije, itd.). Koristeći se smjernicama Saveza komunista Jugoslavije (SKJ) i vlastitih komiteta, SIV je bio glavni predlagatelj zakona i mjera, a o kojima je kasnije raspravljala od Savezna skupština SFRJ. U okviru prava i dužnosti utvrđenih ustavom SFR Jugoslavije, te zakonom o narodnoj obrani 1974., odgovorno je za provođenje politike obrane zemlje, zakona, drugih propisa i zakona Skupštine SFR Jugoslavije u vezi sa narodnom obranom. SIV je utvrživao osnove priprema gospodarstva i društvenih djelatnosti za funkcioniranje u ratu, te je poduzimalo mjere za osiguravanje saveznih robnih rezervi za potrebe zemlje u slučaju ratnog stanja. U slučaju neposredne ratne opasnosti i u vrijeme rata, SIV je bio zadužen za utvrđivanje općih režima upotrebe i korištenja veza, organiziranje kriptozaštite, osiguranje prijenosa povjerljivih podataka i informacija, naređivanje sprovođenja cenzure i ograničavanje kretanja građana i međunarodnog prometa preko granica SFRJ.[1]

Na čelu SIV-a bio je predsjednik (premijer) sa dva potpredsjednika, njih je na tu funkciju predlagalo Predsjedništvo SFRJ, a potvrđivala Skupština SFRJ. Uz njih, članovi SIV-a bili su i dvanaest saveznih sekretara (ministri), i to redom sekretari; financija, vanjskih poslova, obrane, rada, poljoprivrede, industrije i energetike, unutarnjih poslova, vanjske trgovine, unutarnje trgovine, prometa i veza, razvoja, prava i uprave. Sekretare pojedinih sekretarijata predlagao je premijer, a odobravala Savezna skupština. Četiri sekretara (sekretari bez portfelja) dodana su od republika koje nisu imale savezne sekretare među 15 regularnih.[3]

Savezni sekretarijat za financije dodan je 1988., a sekretarijati za razvoj i domaću trgovinu 1989. godine. Kod izbora predsjednika SIV-a nije se držalo do Titovog principa rotacije po republikama SFRJ, ali se kod izbora saveznih sekretara ipak koliko toliko vodilo računa o jednakoj zastupljenosti republika. Članovi SIV-a osnivali su razne komitete za rješavanje složenih problema, pripremu zakona i mjera koje su se kasnije odabravali u Saveznoj skupštini. Stalno je postojalo pet komiteta za najvažnija pitanja federacije, njihovi članovi su bili savezni, ali i republički sekretari.[3]

Zakone i mjere koje je predlagao SIV, prolazili su kroz proceduru usaglašavanja, a koja je ponekad trajala i po godinu dana (i više). Nakon usaglašavanja su slani u odgovarajući dom Savezne skupštine na raspravu i izglasavanje.[3]

Od 1970-ih SIV je uz samog Tita bio vodeća snaga u vođenju zemlje, i glavni arbitar u postizanju međurepubličkih kompromisa o spornim pitanjima, te drugo po snazi političko tijelo nakon SKJ. SIV je po definiciji to i bio, a njegovi savezni sekretari imali su ekskluzivni pristup stručnim informacijama potrebnim za izradu politike. SIV je imao zakonsko pravo na zakazivanje rasprava o zakonodavstvu i politici. Nakon Titove smrti je moć SIV-a da usaglasi stavove republika i pokrajina oko nekih predloženih mjera postala nemoguća misija. SIV se tako počeo sve više oslanjati na ustavom propisane privremene mjere, a koje republičke delegacije nisu mogle blokirati (u Vijeću republika i pokrajina Skupština SFRJ, koje je inače odlučivalo konsenzusom delegacija svih republika i pokrajina i koje je bilo nadležno za donošenje proračuna, monetarni, porezni i najveći dio gospodarskog sustava Federacije; ako se konsenzus ne bi mogao postići, na prijedlog SIV-a i Predsjedništva SFRJ, Vijeće bi donosilo tzv. privremene mjere dvotrećinskom većinom delegata, a ako se ni takva većina nije mogla postići, većinom svih delegata; takve privremene mjere ostajale su na snazi maksimalno godinu dana, a mogle su se ponovno donositi nakon isteka rokova za donošenje propisa konsenzusom). Takav način rada je postao pravilo po kojem SIV djeluje, pa su mnogi privremeni zakoni i mjere ostali na snazi ​​dugi niz godina. Nemoć SIV-a da ostvari međurepubličke kompromise, pojačala se tokom 1980-ih kada je imao problema formulirati praktične uvjete dugoročnog programa ekonomske stabilizacije.[3]

Predsjednici Saveznog izvršnog vijećaUredi

IzvoriUredi

  1. 1,0 1,1 Borislav Ratković, 1981., str. 549, 550
  2. (srp.)Premijeri. www.arhivyu.gov.rs, preuzeto 5. studenoga 2013.
  3. 3,0 3,1 3,2 3,3 3,4 (engl.)Yugoslavia Federal Executive Council. www.country-data.com (Encyclopedia of the Nations), preuzeto 5. studenoga 2013.

LiteraturaUredi

  • Ratković, Borislav (1981.). Vojni leksikon, Beograd: Vojno izdavački zavod