Sceloglaux

Sova koja se smije (Sceloglaux albifacies) je jedna od dvije sove (druga je Ninox novaeseelandiae) koje su porijeklom s Novog Zelanda, za koje se smatra da su izumrle. Počele su nestajati na Sjevernom ostrvu Novog Zelanda početkom 19. vijeka i postale su veoma rijetke na Južnom ostrvu nakon otprilike 1880. godine. Iako nije „službeno“ uočena od 1994. godine, još uvijek pristižu informacije u prisustvu ove vrste na Južnom ostrvu Novog Zelanda.[1]

Ovaj okvir treba zamijeniti predloškom "Taksokvir" (Primjeri uporabe predloška).

IzgledUredi

Težina prosječne sove koja se smije iznosi oko 0.6kg  ,[2] dužine je oko 37.6cm (od vrha kljuna do kraja repa). Ova sova najčešće ima žućkasto-smeđe perje, bijele pruge na ramenima (ponekad je perje na pozadini vrata bijele a ne žućkasto-smeđe boje), lice je bijele boje ispod očiju ali sivkasto prema sredini. Krila i rep su smeđe boje sa smeđe-bijelim prugama.[3]

Oči su im tamno smeđe, velike i prilično istaknute, kapak je siv, kljun je takođe sivkaste boje kao i kandže koje su na vrhovima tamne. Na kandžama (prstima) imaju dugačke čekinjaste dlake crvenkasto-smeđe boje.[4]

StaništeUredi

Ova vrsta se uglavnom mogla pronaći u i oko stjenovitih područja, na otvorenom ili na marginama šikare ili šume. Pretpostavlja se da je lovila hranu na otvorenom prostoru, možda trošeći dosta vremena da bi se prizemljila i ugnijezdila u pukotinama u kamenju (imajući alternativno ime stijenska sova kao i njegovo uobičajeno maorsko ime ~f whekau). Čini se da je glavni geografski opseg bio otprilike istočno podnožje Južnih Alpa od Dunedina prema sjeveru do unutrašnjosti Marlborougha i Nelsona – i posebno u središnjem dijelu ove regije.  Iz ovog središnjeg dijela mnogi nepotvrđeni izvještaji o kontinuiranom prisustvu sove koja se smije i dalje dolaze.[5]

RasprostranjenostUredi

Svi zapisi o rasprostranjenosti ove vrste se zasnivaju na izvještajima o viđenju sove, kostima ili jajima. Pri mapiranju evidencije rasprostranjenosti sove su prihvaćeni samo ona opažanja koja su zabilježili "nadležni ornitolozi", ali čak i tu postoji subjektivno prosuđivanje. Ne postoje prihvatljivi zapisi o sovama koje se smiju na Sjevernom ostrvu sjeverno od linije koja spaja rt Egmont s Istočnim rtom, a vrlo malo na Južnom ostrvu. Ove praznine se ne mogu uzeti kao da odražavaju stvarni opseg (tamo su, čak i sada, nepotvrđeni izvještaji o sovama koje se smiju u šumovitoj oblasti zapadno od planine Pirongia). Ali jaz na Sjevernom ostrvu mogao bi se smatrati pokazateljem da je proces izumiranja bio u velikoj mjeri u napretku na Južnom ostrvu.[1]

Na Sjevernom ostrvu je zabilježeno 10 viđenja sove koja se smije od kojih je samo jedno viđenje iz 20. vijeka, pet viđenja su u periodu između 1850. i 1900. godine dok se ostala odnose na fosile. Sova koja se smije je opažena na sljedećim mjestima:

1. Waikohu, blizu Te Karaka, 1889, jedom viđena;[6]

2. Blizu planine Egmont, 1854, pronađen primjerak, ali kasnije izgubljen;[6]

3. Blizu Purangi, oko 1930, jednom viđena;[7]

4. Kaimanawa Range, 1890, pretpostavka o viđenju sove;[8]

5. Dartmoor, pronađen fosil (?);

6. Hukanui, pronađen fosil (?);

7. Wairarapa, oko 80km od Wellingtona, 1868-69, odrasla ženka viđena;[9]

8. Martinborough, pronađen fosil;[10]

9. Paremata, pronađena kost (?);

10. Blizu Porirua, prije 1892, pronađena sovina jaja u gnijezdu;[11]

Razmnožavanje i ishranaUredi

Gnijezda se izgrađuju pod stijenama ili u pukotinama stijena, i najčešće je građeno od suve trave sa zemlje. Parenje započinje u rujnu i listopadu, dok mlade dobivaju krajem listopada i u studenome. Najčešće su dobivali dvoje mladih, međutim, u zapisima se mogu pronaći slučajevi u kojima su sove koje se smiju dobile troje ili više mladih. Period inkubacije je oko 25 dana i ženka većinu vremena sjedi u gnijezdu i čuva jaja dok mužjak ide u potragu za hranom. Kada je u pitanju ishrana, prema nekim zapisima, sove koje se smiju su se hranile crvima, insektima, gušterima, malim pticama i sisarima, kao što su miševi i štakori.[1]

IzumiranjeUredi

Uglavnom se ističe 5 osnovnih faktora koji su doveli do smanjenja i vjerojatno izumiranja ove vrste a to su: (1) grabežljivost uvezenih sisara; (2) bolesti koje su uzrokovane parazitima ili mirkoorganizmima; (3) promjenom ili narušavanjem staništa – bilo prirodno bilo od strane čovjeka; (4) uništavanjem zaliha hrane (ovo se navodi kao poseban slučaj narušavanja staništa) i (5) konkurencija.[1]

IzvoriUredi

  1. a b c d Williams, G. R., Harrison, M. (1972). The laughing owl (Sceloglaux albifacies). A general survey of a near-extinct species. 19: 4–19CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  2. Rowley, G.D. 1876. Ornithological miscellany. Trubner & Co. London and Brighton.
  3. Falla, R. A., Sibson,R. B., Turbott, E. G. 1966. A field guide to the birds of New Zealand and outlying islands. Collins. London. CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  4. Gurney, J. H. (1896). The New Zealand owl (Sceloglaux albifacies) in captivity. Transactions of the Norfolk & Norwich Naturalists' Society. 6: 154–158
  5. Smith, W.W. (1884). Sceloglaux albifacies (Laughing Owl). New Zealand Journal of Science. 2: 86–88
  6. a b Buller, W. L. 1905. Supplement to A history of the birds of New Zealand. Published by the author. London.
  7. OSNZ. 1970. Annotated checklist of the birds of New Zealand. A. H. & A. W. Reed.. Wellington.
  8. Oliver, W. R. B. 1955. Birds of New Zealand. A. H. & A. W. Reed.. Wellington..
  9. Buller, W. L. 1904. On a new species of owl from New Zealand. Ibis. London.
  10. Stidolph, R. H. D. 1921. Fossil birds of New Zealand. Emu. 21: 313–314
  11. Buller, W. L. 1892. Notes on New Zealand birds. Transactions and Proceedings bf the New Zealand Institute. 25: 63–88