Opsada Sigeta

(Preusmjereno s Sigetska bitka)

Opsada Sigeta trajala je od 5. kolovoza do 7. rujna 1566. godine.[1] Zapamćena je po hrabroj pogibiji zapovjednika Nikole Šubića Zrinskog i čitave posade, koja se nije htjela predati Turcima – i svojom žilavom obranom spasila Mađarsku, Hrvatsku i Austriju od pada u turske ruke.

Opsada Sigeta
sukob: Stogodišnji hrvatsko-turski rat
Oton Ivekovic, Nikola Subic Zrinski.jpg
Oton Iveković: Nikola Zrinski pred juriš iz Sigeta (ulje na platnu, 1890.).
Vrijeme 5. kolovoza7. rujna 1566.[1]
Mjesto Siget, Mađarska
Ishod Pirova pobjeda Osmanskog Carstva
Sukobljene strane
Osmansko Carstvo
tatarske postrojbe
Moldavija
Habsburška Monarhija:
hrvatske postrojbe (većinom)
ugarske postrojbe
Zapovjednici
Sulejman I.
Mehmed-paša Sokolović
Nikola Šubić Zrinski
Postrojbe
90.000[2]:163 - 100.000[3]:156 vojnika: 80.000 osmanskih vojnika
12.000-15.000 tatarskih vojnika
700 moldavskih vojnika
300 topova
2.300 – 3.000 vojnika, većinom Hrvata[4]
Gubitci
Sulejman I. umire prirodnom smrću pretkraj bitke.
20.000[5]-30.000[6][7] poginulih u bitci ili umrlih od bolesti.
Nikola Šubić Zrinski poginuo je u bitki.
Poginula je skoro cijela obrambena posada.
Spomenik Nikoli Šubiću Zrinskom i Sulejmanu I. na mjestu čuvene bitke kod Sigeta.

Utvrda Siget imala je u drugoj polovici 16. stoljeća izuzetni geostrateški značaj za obranu Kraljevstva krune sv. Stjepana, a sprječavala je prodor Turaka prema Budimu i Beču.[8]

Nakon mjesec dana opsade Nikola Zrinski s manjim brojem preživjelih vojnika iz utvrde, provalio je iz nje, te zajedno s braniteljima utvrde poginuo u boju. Tijekom opsade umro je i sultan Sulejman I. zvani Veličanstveni.

Uvod u bitkuUredi

Nikola Zrinski došao je na čelo sigetske utvrde 1561. godine nakon smrti Marka Stančića Horvata, poznatog kapetana i branitelja Sigeta tijekom prve osmanske opsade 1556. godine, i to na vlastiti zahtjev, postavši tako glavnim kapetanom Sigeta.[9] Godine 1563. Zrinski je preuzeo i dužnost generala i zapovjednika obrane cijeloga Prekodunavlja i time pod svoju neposrednu kontrolu stavio cjelokupnu pograničnu obranu između Blatnoga jezera (Balatona) i rijeke Drave.[9] Car i kralj Ferdinand I. ostavio je Zrinskome mogućnost da u slučaju osmanske opsade napusti Sigetu i prepusti obranu drugome zapovjedniku, no kada se 1566. osmanska vojska približila Sigetu Zrinski je odlučio ostati braniti grad sa svojim vojnicima.

Godine 1566. sultan Sulejman I. krenuo je, u već dubokoj starosti (72 godini života) s 90.000[2]:163 - 100.000[3]:156 vojnika i 300 topova, na svoj trinaesti pohod, a ukupno sedmi na Ugarsku. Cilj je bio osvajanje Beča koji bi potom poslužio kao polazišna točka za daljnja osvajanja. Osim što ga je starost potaknula na jedan zadnji, veliki pohod na Ugarsku, dodatna motivacija bila je i neuspješna osmanska opsada Malte 1565. godine, krvavi i neuspjeli pohod koji nikako nije smio biti zapamćen kao posljednji pohod velikog sultana Osvajača.[10]:str. 155.

Na putu prema Budimu i Beču sultanu su stajale utvrde Gyula, Eger i Siget. Nikola Zrinski, tada kapetan Sigeta, bio je svjestan važnosti ovoga grada i počeo se rano pripremati za obranu znajući da će sigetska utvrda sigurno biti jedan od osmanskih ciljeva - u grad je dovezeno i oko 100.000 litara pšenice i druge hrane, te je po procjenama hrane bilo dovoljno za oko 4 mjeseca.[9]

Od svoje žene i sina Jurja oprostio se prije polaska u Siget riječima: Sinko moj predragi, ti sam to dobro znaš da mi j'va Sigeti moju glavu zgubit.[11]:str. 283.

Iako je Zrinski opskrbio Siget s dovoljno zaliha hrane i barutom za dugu opsadu, najveći problem su ipak bili vojnici. Zrinski je u travnju uzeo 1000 plaćenika te je u konačnici broj vojnika u Sigetu bio između 2300 i 2600 vojnika.[2]:163[12]

Od nadvojvode Karla dobio je 14 različitih topovah, 2400 tanetah za topove, 300 raznih bojnih sjekirah i mnogo praha, željeza[13]:str. 226. čime je dodatno pojačan Siget koji je prije toga imao 40 topova. Iako mu je nadvojvoda ponudio i dodatne ljude, Nijemce, Zrinski je to odbio, najvjerojatnije kako bi zadržao posadu Sigeta u što većoj koheziji.

Prije velike i sudbonosne bitke tražio je od svojih vojnika, koji su velikim dijelom bili Hrvati[14], da mu obećaju poslušnost i vjernost do smrti. Prije toga i sam je prisegnuo ovim riječima:

  „Ja Nikola, knez Zrinski, obećajem najprije Bogu velikomu, zatim njegovu veličanstvu, našemu sjajnomu vladaru i našoj ubogoj domovini i vama vitezovima da vas nikada ne ću ostaviti, nego da ću s vama živjeti i umrijeti, dobro i zlo podnijeti. Tako mi Bog pomogao!”

Prvi sukobi prije SigetaUredi

Od svojih uhoda Zrinski je saznao za jedan osmanski kamp kod Šikloša te 17. lipnja 1556. poslao 1000 pješaka i 500 konjanika da napadnu kamp. Napad je bio uspješan te su Nikolini vojnici ponijeli u Siget veliki plijen.[16]:str. 5.

U međuvremenu je dio osmanske vojske pod vezirom Pertavpašom krenuo prema Gyuli.[17]:str. 260. Postavilo se pitanje hoće li Sulejman osobno udariti na Eger ili na Siget, što je i Zrinski saznao od svojih uhoda. Povjesničari su to podijeljena mišljenja – prema jednima Sulejman nije niti sam znao gdje će krenuti s glavninom vojske sve do samog kraja te je u konačnici krenuo na Eger, ali ga je vijest o porazu kod Šikloša potaknula da vojsku okrene na Siget. Drugi će pak reći, a što se i čini smislenije, da sultan ne bi pokrenuo veliku vojsku u tako važnom pohodu da nije unaprijed dobro isplanirano i određeno gdje će udariti. Također, Osmanlije su prilikom svih pregovora s Habsburgovcima zahtijevali da im se preda Siget[13]:str. 233. te su obje strane bile svjesne važnosti ove utvrde pa se vjerojatnijom čini priča kako je Siget bio cilj napada, ali u historiografiji ne postoji konsenzus oko ovog pitanja. Kao što znamo Sulejman se odlučio udariti na Siget, a kako bi došao do njega trebao je prijeći Dravu. Nakon što je gradnja prva dva mosta propala zbog jake riječne struje, treći je uspješno podignut kod Osijeka. Poznati most kod Osijeka podigao je Hamza-beg u svega deset dana, zasigurno uvelike motiviran činjenicom da je njegova glava ovisila o uspješnosti gradnje.[16]:str. 6. Most kod Osijeka do danas je poznat te je zapravo bio ingeniozno rješenje u kojem je dio mosta preko Drave napravljen na brodovima, a dio koji je prelazio preko močvarnog područja oko rijeke na stupovima, sveukupne dužine 6 km. Sultan je prešao preko mosta 20. srpnja 1566. godine, a do tada je već i Zrinski od uhoda saznao da Sulejman ide na Siget.[16]:str. 5 - 7.

Utvrda SigetUredi

Kako bi se razumjela bitka i tijek bitke nužno je poznavati strukturu Sigeta. On se sastoji od tri dijela, prvi je „Novi Varoš“, drugi „Stari Varoš“, a treći „Stari Grad“ koji je unutar sebe ima posebno odvojen „Nutarnji Grad“. Svi ovi dijelovi međusobno su odvojeni mostovima, od kojih je onaj koji vodi od Starog Varoša do Grada najduži, a oko Sigeta nalazi se močvara nastala navodnjavanje iz obližnjeg potoka Almaša. Tako je Siget predstavljao pravu bastionsku utvrdu jer da bi pao napadač je morao redom osvajati jedan po jedan dio, svaki čvršći od prethodnog i svaki s više bastiona, a močvarno područje otežavalo je napade s više strana. Kako je utvrda bila u dobrom stanju Zrinskom je jedino preostalo da od svojih vojnika traži zakletvu vjernosti, a posebno je naglašeno da će se sve izdajnike i neposlušne oštro kazniti, te da posloži slamu i goriv materijal u Novom i Starom Varošu, kako bi mogli biti potpaljeni u slučaju povlačenja.[18]

Tijek bitkeUredi

Već početkom kolovoza došla je osmanska vojska u blizinu Sigeta, a od 5. kolovoza započinju intenzivne borbe. Sam sultan došao je dan nakon početka borbe i boravio je u šatoru na Šimlehevu, mjesto frtalj milje od Sigeta[16]:str. 12.,  pošto je zbog starosti i bolesti bio prisiljen biti izvan borbe, a jedva da je mogao i sam hodati. Osmanska vojska bila je mnogobrojna i povjesničari se uglavnom slažu da je bilo negdje oko 100 000 osmanskih vojnika, od toga dosta elitnih janjičara, i dvije do tri stotine topova, a osim sultana vodio ju je i veliki vezir Mehmed Sokolović.

Teški napadi i topovska paljba, koju je koordinirao zapovjednik topništva Aliportug, na Novi Varoš natjerali su u konačnici Zrinskog da izda naredbu za povlačenje u Stari Varoš u večer 9. kolovoza. Napadači nisu mirovali i već su sljedećeg dana počeli napad na Stari. Janjičari su se primicali varošu s tri strane, kopajući jarke prema mjestima na koja su topovi fokusirali paljbu.[13]:str. 251. U isto vrijeme počeli su raditi i na isušivanju močvare pa rade na rušenju nasipa potoka Almaša. Podignuta su i dva „nasipa“ kako bi se lakše pucalo na branitelje.[19] Odlučujući, ukupno sedmi, juriš na Stari Varoš dogodio se 19. kolovoza, a prilikom povlačenja u Grad neki branitelji ostali su odsječeni od mosta te su poginuli opkoljeni u varošu. Važnu ulogu u zauzimanju imao je Antun Mlečanin koji je usred opsade prešao na osmansku stranu i dao im podatke o stanju utvrde i braniteljima.

Do 20. kolovoza bila je već močvara oko Sigeta uvelike isušena, samo je blato ostalo, pa su napadi krenuli sa četiri strane, a podignuti su i novi „nasipi“ nad JZ i JI bedemom Grada.[16]:str. 15. Prvi juriš uslijedio je nakon šest dana pucanja po zidinama, ali je odbijen, a istovremeno Osmanlije počinju podizati „nasipe“ i sa sjeverne strane. Novi veliki juriš uslijedio je 29. kolovoza, dan koji ima puno simbolike za Osmanlije jer su na taj datum odnijeli veliku pobjedu na Mohaču te zauzeli gradove Beograd i Budim, ali je i taj napad odbijen uz velike osmanske gubitke, a pao je i zapovjednik Aliportug.[13]:str. 269 - 270.

Cijelo ovo vrijeme Zrinski se nadao kako će kršćanska vojska doći u pomoć te je odbijao ponude predaje. U jednom trenutku napadači su doveli trubača njegovog sina Jurja te su na prevaru htjeli uvjeriti Zrinskog da drže i njegovog sina kojeg će ubiti ako se ne preda.[17] :str. 261.Unatoč svemu Zrinski je odbio predaju, a sve ponude o predaju ispaljene na strijelama u Siget bile su beskorisne, jer se branitelji nisu htjeli predati, što zbog vjernosti Zrinskom, što zbog straha od strogih kazni ako se njihov naum otkrije. Car Maksimilijan imao je već okupljenih 90 000 vojnika u blizini Gyula, ali je vojno vijeće odlučilo za sada ne činiti ništa i ne udariti niti direktno na Siget, niti na Ostrogon kako bi se odvukao dio osmanske vojske.[13]:str. 275 - 279.

Krajem kolovoza i početkom rujna juriši su postali redovni te je ukupno bilo 12 do 15 juriša. Kako je sunce osušilo blato koje je ostalo nakon povlačenja močvare javila se nova ideja o potkopavanju bedema, a 2. rujna počelo je kopanje prema JZ bedemu. Sulejman je preminuo 4. rujna, ali Sokolović nije obavijestio vojsku o tome iz straha od još veće demoralizacije vojnika, jer je bilo neobično za osmansku vojsku da ovako dugo ratuje za neku utvrdu.[13]:str. 280 - 282.[16]:str. 15. Vojnici će saznati za sultanovu smrt tek 24. listopada u Beogradu.

Osmanlije su iskopanu rupu napunili zapaljivim materijalima i 5. rujna u rano jutro potpalili. Uništenje dijela bedema bilo je već samo po sebi veliki problem, a uz to počeo je puhati i južni vjetar te se požar proširio po cijelom Starom gradu. Opću pomutnju iskoristili su napadači te ubrzo udarili na grad te se Zrinski morao povući u Nutarnji Grad, pri čemu je dio vojnika ostao vani kako bi kupio vrijeme za povlačenje i spuštanje vrata.[16]:str. 15.

U zadnjem uporištu ostao je Zrinski s ne više od 500 vojnika te s malo zaliha pošto je većina ostala izvan Nutarnjeg Grada. Situacija se dodatno pogoršala kada je 7. rujna zapaljen i Nutarnji Grad. Zrinskom postaje jasno da nema izlaza, ali unatoč tome odbija ponudu o predaji uz komentar da će grad braniti do smrti.[13]:str. 286.

O posljednjim trenutcima Nikolina života svjedoči nam njegov komornik Ferenc Črnko. Zrinski je na sebe stavio čistu odjeću, ne ratničku, već plemićku odjeću, a na glavu klobuk ča je na svadbi nosil.[16]:str. 18. Na svoju svečanu halju dao je privezati 100 zlatnika, kako sam reče: da  znate da to zato postavih: koji nevernik s mene haljinu svuče da potle ne reče da ni ništar pri meni našal.[16]:str. 19.

 
Sablja i kaciga Nikole Zrinskog na izložbi u Čakovcu u rujnu 2016. godine povodom 450. obljetnice sigetske bitke

Od četiri sablje odabrao je onu koja je pripadala njegovom ocu te je izašao pred preostale vojnike i održao im govor:[16]:str. 20 - 21.

  „Moja bratjo i vitezi! Ovo vidimo vsi kako nas gospodin Bog kaštiga ognjem da nas ognjem naši neprijatelji zmogoše i ne toliko oni svojom moćjom, koliko nas oganj pogubi i zmože. Na vsem budi gospodinu Bogu hvala! Mi moramo tu kaštigu prijeti za dobro od Boga, zač ni listo to za naše grihe, nego za inih orsagov grihe nas je otil kaštigati.

Zato vi dobro znate, kako sam ja prisegal najprvo, a vi potom po meni vsi ste prisegli na vernost, tako da mi oćemo ovdi skupa živiti i umriti. I hvala budi gospodinu Bogu da se jošće ni ni jedna nevera mej nami našla dosada, i da i sada ne bude!

I ovo jur vidimo vsi da ovdi našega ostanka dalje ne more biti, zač ako bismo vse otili, tako ne moremo pred silom i ognjem ostati. Jedan je uzrok da gorimo, a drugi da smo s malim, a treti da jiliša nimamo i da vam dica i žene od glada i od žeje pomiraju. Zato ča oćemo totu goriti? Hodimo, vitezi, van iz toga grada u veliki grad i ondi se pobimo na lice s našimi neprijatelji i ondi pomrimo da nam bude po našoj smrti dobar i pošten glas! Ki umre, oće z Bogom biti, a ki ostane, oće vazda dobar glas imati. Zato ja oću biti prvi i ja oću najprvo pred vami pojti. Ča ja budem činil, to i vi činite! Verujte mi, moja bratjo i vitezi, da vas do smrti nigdar neću ostaviti”

Isti taj dan, u plemićkoj odjeći s očevom sabljom i malim okruglim štitom krenuo je Nikola Šubić Zrinski u juriš iz Nutarnjeg Grada na Osmanlije, predvodeći svoje vojnike. Ubrzo su Zrinskog pogodile janjičarske puške te je pao mrtav nakon pogotka u glavu. Dio branitelja odolijevao je još neko vrijeme, ali je bitka ubrzo završena. Od svih branitelja pošteđena su samo sedmorica, a među njima i Ferenc Črnko.[20]

Nakon završetka bitke došlo je do eksplozije baruta u gradu. Oko eksplozije ponovno ne postoji konsenzus, jedni će reći kako je do nje došlo slučajno kada je vatra zahvatila spremište baruta, drugi da je neka mlada žena potpalila zalihe, a treći da je potpaljen „spori fitilj“ prije juriša. Kako god bilo u eksploziji je poginulo oko 3000 osmanskih vojnika.[16]:str. 22.Sveukupni broj žrtava na osmanskoj strani bio je između 20 i 35 tisuća vojnika, od toga 5000 do 7000 janjičara.[13]:str. 292.

Posljedice bitkeUredi

 
Sigetska tvrđava danas

Dan nakon juriša, 8. rujna, glave branitelja i Zrinskog bile su nabijene na kolce oko sultanovog šatora. Sutradan je Nikolinu glavu Mehmed Sokolović poslao svome bratu Mustafi u Budim, a on ju dalje proslijedio u habsburški carski tabor (carskom generalu Egonu od Salma). U tabor carske vojske kod grada Jure glava Nikole Zrinskog dopremljena je 14. rujna. Nikolinu su glavu 18. rujna preuzeli njegov sin Juraj IV. Zrinski, zet Baltazar Batthyanyi i svak Franjo Tahy. Donijeli su je u Čakovec, a pokopana je u obiteljskoj grobnici Zrinskih u kompleksu pavlinskog samostana u Svetoj Jeleni, uz grob Nikoline prve supruge Katarine Frankopanske.[16]:str. 24 - 25. Sudbina Nikolina tijela nije u potpunosti poznata, prema jednim podacima tijelo je spaljeno, a prema drugim tijelo je pokopao Mustafa Vilić Banjalučki, nekadašnju Nikolin zarobljenik, u čast i spomen za humano postupanje Zrinskog prema njemu.[13]:str. 292.

Mir između Osmanlija i Habsburgovaca sklopljen je 17. veljače 1568. u Drinopolju (Edirne) između cara Maksimilijana i novog sultana Selima II. Prema odredbama mira Osmanlijama su priznata sva osvajanja iz 1552. i 1566. godine.[10]:str. 155. Siget će ostati u osmanskim rukama sve do 1689. godine.

Strateški značajUredi

Cilj vojne Sulejmana I. bio je Beč, no kako je car Sulejman Veličanstveni tijekom opsade umro, uzimajući u obzir velike gubitke reda veličine trećine do četvrtine vojske, osmanska vojska sad pod zapovjedništvom vezira Mehmeda Sokolovića odustala je od plana, te je ova Pirova pobjeda kod Sigeta bila kraj jednog od brojnih osmanskih prodora u Europu. Pobjeda je značajna jer je označila početak slabljenja Osmanskog Carstva. Iako je u prethodnim desetljećima sultan pokrenuo čak tri napada na Beč - 1529., 1532. i 1566. - nakon bitke kod Sigeta proći će više od stotinu godina do novoga pokušaja 1683.

Odjek u EuropiUredi

 
Pogled na Zrinjevac, trg u središtu Zagreba

Junačka smrt Zrinskog, ili kneza Mikule, kako su ga još zvali, izazvalo je divljenje čitave tadašnje Europe, koja ga je nazvala novim Leonidom. Znameniti francuski kardinal Richelieu, ministar na dvoru kralja Luja XIII., napisao je ovo: "Čudo je trebalo da Habsburško Carstvo preživi. I to čudo dogodilo se u Sigetu".[21] Četvorica preživjelih sigetskih branitelja su kasnije otkupljeni, a među njima su bili nećak Zrinskog Gašpar Alapić, te komornik Franjo Črnko, koji je kasnije na hrvatskom, njemačkom i latinskom jeziku vjerno i potanko opisao sigetsku katastrofu u djelu Podsjedanje i osvojenje Sigeta. Kako su iscrpljeni Turci izgubili više od 30.000 vojnika, nije im bilo druge nego odustati od invazije na Beč i Europu.

Nikola Zrinski mlađi (1620. – 1664.), praunuk sigetskog junaka, hrvatski državnik i pisac, u svoju je zbirku pjesama Jadranskoga mora sirena uvrstio i ep "Opsada Sigeta" u kojem je opisao herojsku smrt svog pradjeda 1566. godine, koja je ušla u sve povijesne anale 16. stoljeća. Spomenuti ep, kao i preostali dio zbirke, napisan je na mađarskom jeziku, a na hrvatski jezik ih je preveo njegov brat Petar Zrinski. Iako ga je pisao Hrvat, taj se ep smatra jednim od najvećih dostignuća rane mađarske književnosti.

Iz toga vremena postoji jedna pesimistična izreka koja se često pripisuje samom Zrinskom koji je znao da pomoći ne će biti i da im nema druge nego držati Siget koliko mogu. Kada su Zrinskog pitali o kraljevskom pojačanju i hoće li uspjeti odbiti Turke, Zrinski je odgovorio: "Bog je visoko, a kralj daleko".[22]

Odraz u umjetnostiUredi

Književnost i glazbaUredi

Osim što je Črnkov spis Podsjedanje i osvojenje Sigeta doživio brojna izdanja, uz hrvatski, bili su tu latinski, njemački i talijanski prijevodi, ovaj je događaj potaknuo stvaranje mnogih umjetničkih djela. Posmrtno je 1584. godine objavljen ep Vazetje Sigeta grada Brne Karnarutića, napisan negdje 1568.-1572. godine. "Vazetje Sigeta grada prvi je hrvatski povijesni ep i prvo u nizu djela o poznatoj bitki pod Sigetom 1566. U opisu događaja pjesnik se oslanjao na poznatu sigetsku kroniku Ferenca Črnka te pokušava posredovati povijesnu istinu o događaju."[23] Imenjak, praunuk Nikole Šubića Zrinskoga, Nikola Zrinski napisao je na mađarskom jeziku djelo Adriai tengernek syrenaia i objavio ga 1651. godine, dio "Syrene" u kome je opisana opsada Sigeta je ep "Opsida sigetska" ("Szigeti veszedelem"; prvo je naveden naslov Petrova prijevoda, potom u zagradi naslov izvornika). Nikolin brat Petar je cijelo djelo 1660. godine preveo na hrvatski jezik pod naslovom "Adrijanskoga mora sirena".[3]:157 "O oslanjanju (Nikole Zrinskoga) na a hrvatske književne i jezične tradicije govore i brojni kroatizmi i turcizmi koje je Nikola unio u svoju "Syrenu", posebice u spjevu "Opsida sigetska"; kopje, sablja, barjaktar, demecki kard (demeškinja), istraža (straža), poraz. Riječ je o hrvatskom vojničkom nazivlju."[24]

Pavao Ritter Vitezović objavljuje ep Odiljenje sigetsko u Linzu 1684. godine. U Razgovoru ugodnom naroda slovinskoga Andrije Kačića Miošića iz 1756. godine nalazi se Pisma od bana Zrinovića i cara Sulemana trećega, posvećena opsadi Sigeta i junaštvu Nikole Zrinskoga:

Suleman se razbolio biše
U bijelu gradu Carigradu.
Pitaju ga paše i veziri:
„Što je tebi, care gospodare!
Koja ti je bolovat nevolja?
Ali ti je starost dodijala?
Ali junak Zrinović Nikola
Devet godín s tobom bojak bijuć?“
Odgovara care Sulemane:
„Prodj'te me se, paše i veziri!
Nije meni starost dodijala;
Već nevirni Zrinović Nikola.
Koi razbì Ali-pašu moga
Pod Sigetom, on se ne bilio!
Ter izsičè svu vojsku njegovu,
I porobì Bosnu do Fojnice.
Sada nejma većega junaka
U Turčina, ni u Kaurina,
Ni žeštjega meni dušmanina
Od Nikole Zrinovića bana.
Nit ću živit, ni veseo biti,
Dok nesmaknem dušmanina moga,
Zrinovića, bana hàrvatskoga,
Koi mi je puno dodijao.“ (...)

(Andrija Kačić Miošić, ulomak iz "Pisma od bana Zrinovića, cara Sulemana tretjega..."[25])

 
Knjiga Sigetski boj u hrvatskoj epici autora Ivana Pranjića, predsjednika čakovečkog ogranka Matice hrvatske, predstavljena je na 450. obljetnicu znamenite opsade

Njemački pjesnik Theodor Körner 1812. godine objavljuje svoju dramu Zrinyi, koja je zagrebačku premijeru na njemačkom jeziku doživjela 1832. godine, a na hrvatskom jeziku 1841. godine.[3]:157 Hrvatski velikan Ante Starčević o 300. obljetnici bitke iz 1866. godine kritizirao je kult sigetskog heroja kojega je okarakterizirao kao branitelja hrvatskih neprijatelja (Austrijanaca i Mađara), te je suprotstavio Nikoli kao pozitivniji lik drugog Zrinskog - Nikolinog praunuka Petra Zrinskog i Frana Krstu Frankapana. Unatoč ovoj kritici, heroizam Nikole Šubića Zrinskog nije izblijedio,[3]:158 nego je konačnu (umjetničku) potvrdu dobio u operi Nikola Šubić Zrinjski Ivana pl. Zajca iz 1876. godine, čiji je napjev U boj, u boj popularan ne samo među hrvatskim navijačima u obliku "U boj, u boj, za narod svoj", nego također i u Japanu.[26] Riječima muzikologa: "Naposljetku, zborski završetci svakoga od triju činova sa sintagmama Dok u nama živo srce bije, Za dom (je slatko mrijeti) i U boj poprimili su prepoznatljiv znamen. Poistovjetivši se s operom i nadrastajući svoju prvotnu ulogu, osobito je zborski finale (U boj) poprimio crtu bezvremenosti."[27]

Umjetničke slikeUredi

Oton Iveković (slika[28]), Ljudevit Ožegović, Bela Čikoš Sesija,[29] Johann Peter Krafft, Tivadar Kosztka Csontváry, Simon Hollósy, Alfons Mucha, Antonio Lafreri, Bertalan Székely (tri slike), Simon Hollósy, razni nepoznati slikari, ilustratori, minijaturisti i tiskari kršćanske i osmanske provenijencije.

Vidi jošUredi

LiteraturaUredi

  • Franjo Črnko. Podsjedanje i osvojenje Sigeta, 1566 (reprint: Zagreb: Liber, 1971).
  • Matija Mesić. Život Nikole Zrinjskog sigetskoga junaka. Zagreb: Matica ilirska, 1866.
  • Vjekoslav Klaić. Povijest Hrvata. Sv. 3, dio 1, Doba kraljeva Ferdinanda I., Maksimilijana i Rudolfa (1527. – 1608). Zagreb: Knjižara L. Hartmana, 1911.
  • László Kontler. Povijest Mađarske. Tisuću godina u Srednjoj Europi. Preveli Draženka Kešić i Silvije Devald. Zagreb: Srednje Europa, 2007.
  • Nataša Štefanec. „Nikola IV. Zrinski Sigetski.“ Croatica: Hrvatski udio u svjetskoj baštini 1 (2007): 278 – 283.
  • Andrew Wheatcroft. The Enemy at the Gate: Habsburg, Ottomans and the Battle for Europe. New York: The Bodley Head, 2008.
  • Đuro Franković, Mit o Nikoli Zrinskom u umjetnosti, 1. dio
  • Đuro Franković, Mit o Nikoli Zrinskom u umjetnosti, 2. dio
  • Đuro Franković, Boj pod Sigetom u gradišćanskohrvatskoj poeziji, 3. dio
  • Anđelko Mijatović, Obrana Sigeta, 2. dop. i proš. izd., Školska knjiga, Zagreb, 2010., ISBN 978-953-0-61493-2

IzvoriUredi

  1. 1,0 1,1 www.enciklopedija.hr, natuknica Siget, pristupljeno 21. listopada 2016.
  2. 2,0 2,1 2,2 Dragutin Pavličević, Povijest Hrvatske, Naklada Pavičić, Zagreb, 2007.
  3. 3,0 3,1 3,2 3,3 3,4 Joanna Rapacka, "Leksikon hrvatskih tradicija", Matica hrvatska, Zagreb, 2002.
  4. Većina branitelja bili su Hrvati. To se izričito spominje u izvješćima o bitci koji dolaze iz prve ruke. Zapisano u "Podsjedanje i osvojenje Sigeta" Franje Črnka, komornika Zrinskog, te jednog od preživljelih vojnika ove bitke. Kasnija djela također potvrđuju da su Hrvati bili većina među braniteljima: "Vazetje Sigeta grada" (1573.) Brne Karnarutića, "Szigeti veszedelem" (1647.) Nikole VII. Zrinskog te "Opsida Sigecka" (1647.) Petra Zrinskog.
  5. Lieber, Francis (1845). Encyclopædia Americana: A popular dictionary of arts, sciences, literature, history, politics, and biography 13. Philadelphia: Columbia University Library, str. 345.
  6. Tait, William (1853). Tait's Edinburgh magazine 20. Edinburgh: Sutherland and Knox., str. 679.
  7. Coppée, Henry (1864). The United States service magazine 2. New York: C. B. Richardson., str. 562.-565.
  8. 7. rujna 1566. – 445 godina od sigetske bitke. Leksikografski zavod Miroslav Krleža. 7. rujna 2011. Inačica izvorne stranice arhivirana 27. listopada 2016. Pristupljeno 31. kolovoza 2019.
  9. 9,0 9,1 9,2 Hrvoje Petrić, Nikola IV. Šubić Zrinski. O 450. obljetnici njegove pogibije i proglašenju 2016. »Godinom Nikole Šubića Zrinskog«, Hrvatska revija, br. 3, 2017., pristupljeno 31. kolovoza 2019.
  10. 10,0 10,1 László Kontler, Povijest Mađarske. Tisuću godina u Srednjoj Europi, prev. Draženka Kešić i Silvije Devald (Zagreb: Srednje Europa, 2007).
  11. Nataša Štefanec, „Nikola IV. Zrinski Sigetski,“ Croatica: Hrvatski udio u svjetskoj baštini 1 (2007).
  12. Ne postoji točan konsenzus oko broja vojnika, ali svi autori se kreću oko broja od 2500 branitelja.; Matija Mesić, Život Nikole Zrinjskoga sigetskoga junaka (Zagreb: Matica ilirska, 1866.), 241.; Andrew Wheatcroft, The Enemy at the Gate: Habsburg, Ottomans and the Battle for Europe (New York: The Bodley Head, 2008), 59.
  13. 13,0 13,1 13,2 13,3 13,4 13,5 13,6 13,7 13,8 Matija Mesić, Život Nikole Zrinjskoga sigetskoga junaka (Zagreb: Matica ilirska, 1866.)
  14. Kada smo se dotakli pitanja nacionalnosti valja spomenuti da su branitelji većinom bili Hrvati, manjim dijelom Mađari, a tek poneki Nijemac se spominje. U hrvatskoj historiografiji često će se naći podatak da su svi branitelji bili Hrvati, međutim kada čitamo Podsjedanje i osvajanje Sigeta sudionika bitke Ferenc Črnka vidimo kako se spominju i nehrvatska imena među braniteljima. Većina branitelja bili su Hrvati, ali bilo je i dosta Mađara, stoga ne smijemo govoriti samo o hrvatskim braniteljima.; Popis svih poznatih branitelja raspoređenih po nacionalnosti može se naći u Matija Mesić, Život Nikole Zrinjskoga sigetskoga junaka, 242. – 244.
  15. Martina Ranogajec, Sulejmanov vojni pohod kroz Hrvatsku s posebnim osvrtom na Sigetsku bitku: diplomski rad, Mentor: prof. dr.sc. Ivan Balta, Sveučilište J.J. Strossmayera u Osijeku, Filozofski fakultet, Diplomski studij Hrvatskog jezika i književnosti i Povijesti, Osijek, 2014., str. 43.-44., pristupljeno 31. kolovoza 2019.
  16. 16,00 16,01 16,02 16,03 16,04 16,05 16,06 16,07 16,08 16,09 16,10 16,11 Ferenac Črnko, Podsjedanje i osvojenje Sigeta (Zagreb: Liber, 1971).
  17. 17,0 17,1 Vjekoslav Klaić, Povijest Hrvata, sv. 3, dio 1, Doba kraljeva Ferdinanda I., Maksimilijana i Rudolfa (1527. – 1608) (Zagreb: Knjižara L. Hartmana, 1911).
  18. Puni tekst zakletve vojnika Nikole Šubića Zrinskog (Črnko, Podsjedanje i osvojenje Sigeta, str. 9)
      „Mi svi: konjanjici i pišci i purgari i vsakojake vrste vitezi i sluge cesarpve svitlosti prisežemo najprvo gospodinu Bogu, potom našemu gospodinu cesarovoj svitlosti i ovomu orsagu i našemu gospodinu knezu Mikloušu Zrinskomu da mi oćemo biti verni, pravi i pokorni njih milosti i da smo polag nih milosti gotovi živiti i umriti. Tako nam pomozi gospodin Bog!”
  19. „Nasip“ je zapravo vrsta povišenja nastalog gomilanjem zemlje, a na njega su se postavljali mali „kašteli“ u kojima su se nalazili topovi ili janjičari s puškama. Kako su zidine Sigeta bile niske i široke, da bi lakše apsorbirale topovske kugle, tako je ovakvo povišenje davalo napadaču mogućnost da puca po braniteljima na zidinama
  20. Ti vojnici bili su: Ferenc Črnko, Bert Fereci, Stjepan Oršić, Gašo Alapić te trojica neimenovanih vojnika koji su bili odmah pušteni kako bi poslali poruku kršćanima da je Siget pao uz pokolj svih branitelja i Zrinskog.
  21. Branimir Bunjac, Povijest obitelji Zrinskih, zupa-zrinski-topolovac.hr, pristupljeno 31. kolovoza 2019.
  22. „Bog je visoko, a kralj daleko“ – uz obljetnicu junačke smrti Nikole Zrinskog Sigetskog, Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu, nsk.hr, 7. rujna 2011., pristupljeno 31. kolovoza 2019.
  23. Vazetje Sigeta grada / Brne Karnarutić, db.nsk.hr, pristupljeno 25. listopada 2016.
  24. Zvonimir Bartolić, Čakovečka knjižnica Nikole Zrinskog, Podravina, sv. 1, br.1, veljača 2002., str. 141.
  25. Andrija Kačić Miošić, Razgovor ugodni naroda slovinskoga, Razpošilja knjižara A . Jakić, Zagreb, 1862., str. 227.
  26. Nobuhiro Shiba, "Jedan odlomak iz povijesti suradnje Japana i Hrvatske, Hrvatska pjesma “U boj” i japanski muški zbor", Povijest u nastavi, sv. VI, broj 12 (2) prosinac 2008.
  27. Rozina Palić-Jelavić, "Zborski ulomci/brojevi u operi Nikola Šubić Zrinjski Ivana pl. Zajca iz aspekta romantičarskih i nacionalnih ideja", Arti musices: hrvatski muzikološki zbornik, sv. 45 br. 2, studeni 2014., str. 240.
  28. Na današnji dan, pristupljeno 25. listopada 2016.
  29. Ivan Brnčić, Nikola Zrinski pred vratima tvrđave Siget, zagrebonline.hr, 2. travnja 2013., pristupljeno 31. kolovoza 2019.

Vanjske povezniceUredi

Sestrinski projektiUredi

 U Wikimedijinu spremniku nalazi se još gradiva na temu: Bitka kod Sigeta iz 1566. godine

Mrežna sjedištaUredi