Otvori glavni izbornik

Skender Fabković, Miloš Skender Fabković, Škender Fabković (Samobor, 7. svibnja 1826.[1]Krapina, 6. svibnja 1905.[2]) je bio hrvatski učitelj, pedagog, pisac, novinar i novinski urednik iz Samobora. Bio je jednom od osoba koje su osnovale Hrvatski pedagoško-književni zbor. Prevodio je stručna djela s talijanskoga na hrvatski jezik.

Sadržaj

ŽivotopisUredi

Pohađao je Klasičnu gimnaziju u Zagrebu koju je završio 1843. godine.[3] Fabković je bio vrstan nastavnik i pedagoški pisac. Kao nastavnik službovao je u Rijeci, Virovitici, Karlovcu i najzad u Zagrebu. Suprugom je Marije Fabković rođ. Frechove, Čehinje, prosvjetne radnice i pedagoginje, koju je upoznao u Pragu, a koja se s njime odselila u Hrvatsku. Hrvatsko je domoljublje obilježavalo i njega i suprugu. Pisalo se o njoj „žena je bistra, čelična duha i ushićena srca, koja je prirasla narodu hrvatskom kao vlastita kći.”[4]

Domoljubni radUredi

Bio je cijenjeni hrvatski domoljub svog vremena kojeg su poštovali Ante Starčević i Eugen Kvaternik. Starčević, Kvaternik i Fabković su bili nerazdruživim prijateljima kao gimnazijalci, te su ostali najboljim prijateljima do kraja života.[5] Isticao se kao borac i zaljubljenik u hrvatski jezik. Jezikoslovcima u Beču, posebice Đuri Daničiću, rekao je „da se hrvatski jezik ne može zvati drugim imenom negoli hrvatskim”.

Strukovni radUredi

U struci se istakao kao vrhunski hrvatski pedagog u području pedagoške teorije i prakse, a uz bok su mu ugledna hrvatska pedagoška imena kao Filipović, Trstenjak, Truhelka, Basariček, Ogrizović, Stojanović i ini. Iznimno glazben, uglazbio je igre koje je njegova supruga Marija pisala za djecu.[6]

Povijesne nepravdeUredi

Godine 1991. je načinjena velika nepravda njemu i spomenu na nj. Iz nepoznatih je razloga 1991. izbrisano njegovo ime iz naziva samoborskih srednjih škola (ondašnji Školski centar „Skender Fabković”, koji se tako zvao 1976. – 1991. godine) i njegovo su poprsje uklonile nepoznate osobe, kao da je bio neki jugokomunistički aparatčik koji je proganjao Hrvate, a ne ugledni pedagog i borac za hrvatski jezik. Nepravda je ispravljena na Svjetski dan učitelja, 5. listopada 2009. godine, te je njegova bista vraćena.

ZanimljivostiUredi

Kuća Skendera Fabkovića u Taborcu je kurija, drži ju se prvom kategorijom spomeničke vrijednosti, no u tako je lošem stanju da je na rubu da se svaki čas može urušiti.

CitatiUredi

  „Ivane, ne zna se tko će prije umrijeti, Ti ili ja. No, umrem li ja prije, daj mi ruku, da mi ne ćeš ići na sprovod. Ja Tebi evo svoju dajem, da ako Ti prije umreš, ja Tebi ne ću ići. Jer za Tvojim lijesom ići će ovi…, što su Te sada izdali, pa će licemjerno plakati i javno uvjeravati svijet kako su Te oni vazda ljubili. Ja toga ne bih mogao podnijeti.”
(Kad je razočaran u ljude, hrvatski književnik i pedagog Ivan Filipović izašao i iz Saveza i iz Učiteljskog doma. Fabković, njegov vjerni prijatelj do smrti izjavio je ovo.)
  „...pristupio je meni neki g. brat, uz želju da će nešto prosborit na hrvatskom jeziku. Prijateljski zapitam ga." Što po prilici o jeziku? Na što će on posve otvoreno, da želi hrvatski jezik krstiti: Srbsko-hrvatskim; da nam se knjige imaju zvati; srbsko-hrvatske! Čast mu! Hladna vi, gospodo Hrvati/ uz tolike već striele koje mi biaše primiti i odbaciti; uz tako uzbunjeno srce; uz podpuno uvjerenje da je takav predlog hrvatskom učiteljstvu jabuka trpika` daje temelj' novoj opet zavadi` da možda i razsulu našemu - uistinu sav se bijah uzrujao pak jedino mogah zapitatirečnoga g. brata ovo: kako si vi krstite jezik? Odgovara iskreno: srbski. Kojim dakle pravom može zahtievati od nas Hrvatah, da si krstimo hrvatski jezik novim pridjevom?"”
(Na osnivačkoj skupštini Hrvatskog pedagoško-književnog zbora.[7])

Razbolio se je u prosincu 1904., a umro je u Krapini, te je bio pokopan 8. svibnja 1905. na Mirogoju.[2]

LiteraturaUredi

IzvoriUredi

  1. Spomendani. Hrvatsko jedinstvo, Varaždin, 10. svibnja 1941., str. 5.
  2. 2,0 2,1 Dragutin Franković, Mihajlo Ogrizović i Dragutin Pazman, ur., Sto godina Hrvatskoga pedagoško-književnog zbora i učiteljstva u Hrvatskoj : 1871. ‒ 1971., Pedagoško-književni zbor, Zagreb, 1971., str. 417.
  3. Koprek, Ivan, Thesaurus Archigymnasii, Zbornik radova u prigodi 400. godišnjice Klasične gimnazije u Zagrebu (1607. - 2007.), Zagreb, 2007., str. 913., ISBN 978-953-95772-0-7
  4. HRT
  5. Dragutin Franković, Mihajlo Ogrizović i Dragutin Pazman, ur., Sto godina Hrvatskoga pedagoško-književnog zbora i učiteljstva u Hrvatskoj : 1871. ‒ 1971., Pedagoško-književni zbor, Zagreb, 1971., str. 411.
  6. Dragutin Franković, Mihajlo Ogrizović i Dragutin Pazman, ur., Sto godina Hrvatskoga pedagoško-književnog zbora i učiteljstva u Hrvatskoj : 1871. ‒ 1971., Pedagoško-književni zbor, Zagreb, 1971., str. 424.
  7. Irena Vodopija: Hrvatski jezik Čeha Antuna Vjenceslava Truhelke, Jezikoslovlje, 1998., br. 1, str. 124.-125.