Slavko Mihalić

Slavko Mihalić (Karlovac, 16. ožujka 1928.Zagreb, 5. veljače 2007.) bio je hrvatski pjesnik, novelist, novinar, književni kritičar i akademik.

Slavko Mihalić

Rođenje Karlovac, 16. ožujka 1928.
Smrt Zagreb, 5. veljače 2007.
Nacionalnost Hrvat
Književne vrste pjesništvo, pripovijetke
Portal o životopisima

Životopis uredi

Mladost i obrazovanje uredi

Završio je pučku školu, gimnaziju, i maturirao, u Karlovcu. Studirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu hrvatski jezik i književnost. Piše od 14. godine. Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu pokreće književni mjesečnik "Tribina" (1952.).

Književni rad uredi

Generacijski se svrstava među krugovaše, pjesnike čije su poetike oblikovane u i oko časopisa Krugovi, udaljavajući se od normativnog socijalnog realizma i zagovarajući estetski pluralizam.[1] Mihalićeva je poezija obilježena egzistencijalistčkim svjetonazorom, u njoj se najčešće tretiraju motivi tjeskobe, smrti, straha, praznine. Piše slobodnim stihom, pogotovo u ranijoj fazi odbacuje tradicionalnu kauzalnu strukturu pjesme, gradeći pjesmu na paradoksima, asocijativnim i fokalizacijskim skokovima, sintaktičkim prekidima. U kasnijim fazama stvaralaštva piše i pjesme u prozi, a među motive unosi transcedentnost i rodoljublje.[2][3]

Radio je kao urednik poezije u izdavačkom poduzeću Lykos. Krajem pedesetih godina sudjelovao je u organiziranju festivala poezije i bio je glavni urednik književnog lista Književna tribina. Kad je list obustavljen, odlazi u Društvo hrvatskih književnika, radi u kulturnom tjedniku Telegramu kao zamjenik urednika, više puta ga biraju za tajnika Društva, gdje pokreće The Bridge, reviju za prevođenje hrvatske književnosti na druge jezike, i zasniva međunarodne Zagrebačke književne razgovore.

Godine 1967. bio je jedan je od sastavljača Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika. Prema Mihalićevim riječima rađeni su pritisci da ne dođe do tiskanja teksta Deklaracije u Telegramu od pripremljenog sloga spremnog za rotaciju, a kasnije proganjanje sviju koji se nisu htjeli odreći dokumenta. »Morao sam otići iz Telegrama, ostao sam bez posla, a onda su 1971. obnovljeni svi napadi«. Svake se godine 16. ožujka pod firmom njegova rođendana slavila zapravo u književničkom Društvu Deklaracija.[4]

U sedamdesetim godinama postaje tajnikom biblioteke Pet stoljeća hrvatske književnosti i prevodi, osobito sa slovenskog, za što prima Župančičevu listinu. Osim sa slovenskog prevodio je i sa makedonskog poeziju Konstantina Miladinova.[5]

Od 1983. je izvanredni, a od 1991. redoviti član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.[6] Od 1995. dopisni je član Slovenske akademije znanosti in umetnosti. Od 1987. do 2007 bio je glavni i odgovorni urednik književnog mjesečnika Razreda za književnost HAZU Forum, a od 2000. do 2005. predsjednik Društva hrvatskih književnika.[7]

Zbirke pjesama objavljene su mu na više od 20 jezika.

Djela uredi

  • Komorna muzika, Zagreb 1954.
  • Put u nepostojanje, Zagreb 1956.
  • Početak zaborava, Zagreb 1957.
  • Darežljivo progonstvo, Zagreb 1958.
  • Godišnja doba, Zagreb 1961.
  • Ljubav za stvarnu zemlju, Zagreb 1964.
  • Prognana balada, Kruševac 1965.
  • Jezero, Beograd 1966.
  • Izabrane pjesme, Zagreb 1966.
  • Posljednja večera, Zagreb 1969.
  • Vrt crnih jabuka, Zagreb 1972.
  • Orfejeva oporuka, Zagreb 1974.
  • Krčma na uglu, Trst-Koper 1974.
  • Petrica Kerempuh, u starim i novim pričama, Zagreb 1975.
  • Klopka za uspomene, Zagreb 1977.
  • Izabrane pjesme, u: Pet stoljeća hrvatske književnosti, knj. 164, Zagreb 1980.
  • Pohvala praznom džepu, Zagreb 1981.
  • Atlantida, Beograd 1982.
  • Tihe lomače, Zagreb 1985.
  • Iskorak, Zagreb 1987.
  • Izabrane pjesme, Zagreb 1988.
  • Mozartova čarobna kočija, Zagreb 1990.
  • Ispitivanje tišine, Zagreb 1990.
  • Zavodnička šuma, Zagreb 1992.
  • Baršunasta žena, Zagreb 1993.
  • Karlovački diptih, Karlovac 1995.
  • Približavanje oluje, Zagreb 1996.
  • Pandorina kutija, Zagreb 1997.
  • Sabrane pjesme, Zagreb 1998.
  • Akordeon, Zagreb 2000.
  • Močvara, Zagreb 2004.
  • Posljednja večera, Vinkovci 2005.[8]

Neka njegova djela je u antologiji Żywe źródła iz 1996. s hrvatskog na poljski prevela poljska književnica i prevoditeljica Łucja Danielewska.

Književne nagrade i priznanja uredi

Spomen uredi

  • Spomen soba Stjepana i Slavka Mihalića, otvorena je 2007. godine u sastavu zavičajnog odjela karlovačke Gradske knjižnice Ivan Goran Kovačić, a sadrži književnu ostavštinu i osobne predmete dvojice književnika.[9]
  • Mural Slavka Mihalića u Karlovcu, izradili su ga Leonard Lesić i Dalibor Juras 2020. godine[10]

Izvori uredi

  1. Krugovi. Hrvatska enciklopedija (LZMK). Leksikografski zavod Miroslav Krleža. 2021. Pristupljeno 27. ožujka 2023.
  2. Mihalić, Slavko. Hrvatska enciklopedija (LZMK). Leksikografski zavod Miroslav Krleža. 2021. Pristupljeno 27. ožujka 2023.
  3. Milanja, Cvjetko. 2009. Mihalić, Slavko. U: Hrvatska književna enciklopedija. Svezak 3. (Ma-R), str. 75–76, ur. Velimir Visković i Zoran Kravar. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb.
  4. Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, Građa za povijest Deklaracije, Matica Hrvatska, Zagreb, 1997., ISBN 953-150-102-5, Sineva Pasini, Vjesnik, 14. ožujka 1991., str. 132
  5. Vjesnik[neaktivna poveznica], Makedoniju i Hrvatsku povezuju kuće od riječi, 1. srpnja 2001.
  6. http://info.hazu.hr/slavko_mihalic_biografija
  7. Povijest DHK-a. Društvo hrvatskih književnika. Pristupljeno 27. ožujka 2023.
  8. Leksikon hrvatskih pisaca, Zagreb: Školska knjiga, 2000. i elektronički katalog NSK Zagreb.
  9. Spomen soba Stjepana i Slavka Mihalića, karlovacdanas.com, objavljeno 21. studenoga 2007. (HAW), pristupljeno 19. svibnja 2021.
  10. Karlovac: Muralima uljepšavaju vizuru grada i upoznaju turiste s povijesti i kulturom grada, gradonacelnik.hr, objavljeno 4. lipnja 2020. (IA), pristupljeno 19. svibnja 2021.)

Vanjske poveznice uredi