Otvori glavni izbornik
Disambig.svg Ovo je članak o hrvatskom skladatelju i glazbenom pedagogu. Za druga značenja pogledajte članak Stjepan Šulek (novinar).

Stjepan Šulek (Zagreb, 5. kolovoza 1914. – Zagreb, 16. siječnja 1986.) bio je hrvatski violinist, skladatelj, dirigent, glazbeni pedagog i akademik.

Stjepan Šulek
Stjepan Šulek
životopisni podatci
Datum rođenja 5. kolovoza 1914.
Zagreb, Hrvatska
Datum smrti 16. siječnja 1986.
Zagreb, Hrvatska
Djelo
Razdoblje 1933.1986.
Poznatija djela 8 simfonija
4 Klasična koncerta
10 solističkih koncerata
3 sonate za klavir
opere Koriolan i Oluja
kantata Zadnji Adam
balet De veritate
Baščanska ploča za mj. zbor
Moje djetinjstvo – 5 gudačkih kvarteta
Nagrade
Nagrade 2 nagrade Vlade FNRJ
4 nagrade Grada Zagreba
nagrada Milka Trnina
nagrada Vladimir Nazor
nagrada Andrija Patricij Petrić
nagrada Josip Štolcer Slavenski
Orden Republike sa srebrnim vijencem
Portal o glazbi
Portal o životopisima

ŽivotopisUredi

Stjepan Šulek je na Muzičkoj akademiji u Zagrebu studirao i 1936. diplomirao violinu u razredu znamenitoga Vaclava Humla.[1] Kao skladatelj i dirigent bio je uglavnom samouk, ali je svoje skladateljsko umijeće povremeno ipak upotpunjavao podukom kod Blagoja Berse. Isprva je djelovao kao komorni glazbenik i dirigent,[2] pa je tako od 1933. do 1938. bio član orkestra Radio Zagreba, od 1935. do 1938. svirao u glasovirskom triju s pijanistom Ivom Mačekom i violončelistom Stankom Žepićem, a potom od 1939. do 1945. i u triju s Mačekom i Antoniom Janigrom. Od 1936. do 1938. bio je i prvi violinist Zagrebačkog kvarteta. Osim koncertiranja, Šulek je u to vrijeme počeo djelovati i kao glazbeni pedagog: tako je od 1939. do 1941. bio profesor violine tadašnje Srednje škole Muzičke akademije, zatim u vihoru Drugoga svjetskoga rata od 1941. do 1945. profesor Učiteljske škole, da bi od 1945. do 1947. bio docent violine i potom od 1948. pa sve do 1975. profesor kompozicije na Muzičkoj akademiji u rodnome gradu. Sve do 1952. Šulek je često nastupao kao violinist, a od 1958. do 1964. djelovao je i kao dirigent Komornog orkestra RTV Zagreb. Od 1948. bio je dopisni, a od 1954. i redoviti član JAZU (danas HAZU) te dugogodišnji tajnik Razreda za glazbenu umjetnost.[1][3]

Kao ugledni glazbeni pedagog i profesor kompozicije na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, Šulek je odgojio i skladateljskom umijeću znalački podučio mnoge poznate suvremene hrvatske skladatelje, primjerice Milka Kelemena, Stanka Horvata, Dubravka Detonija, Pavla Dešpalja, Davorina Kempfa i Igora Kuljerića. Iako su Šulekovi studenti poslije krenuli drukčijim glazbenim smjerovima, svi su uvijek – djelima i riječima – izražavali veliku zahvalnost svome učitelju za otkrivene im tajne skladateljskoga zanata.[4] Mnogi ugledni hrvatski muzikolozi i danas smatraju da je Šulek svojim pedagoškim djelovanjem iznimno pridonio podizanju zanatske razine skladanja u Hrvatskoj.[2]

Poput mnogih suvremenika, i Šulek je u početku skladao djela obilježena folklorim prizvukom, ali je vrlo brzo napustio taj tzv. nacionalni smjer u hrvatskoj glazbi.[4] No nije bio sklon ni avangardnim glazbenim stremljenjima. U svim je njegovim skladbama primjetan visoki profesionalizam i besprijekorno skladateljsko umijeće. Njegov se stil može smatrati neoklasičkim, iako u svojim djelima zapravo sjedinjuje baroknu motoriku i polifoniju, klasičke glazbene oblike i romantičarsku izražajnost. Harmonijski se zadržavao u okvirima tonalitetnosti uz dosljedno protivljenje atonalitetnosti i bilo kakvim suvremenijim glazbenim stremljenjima.[2][5] Kao izraziti majstor oblika i instrumentacije, Šulek je skladao pretežito opsežna djela za orkestar. Skladateljski mu opus obuhvaća osam simfonija, četiri Klasična koncerta (za orkestar), deset solističkih koncerata te drugih djela, u kojima se potvrdio kao izraziti simfoničar.[4][6] Sličnoga se skladateljskog pristupa nije odrekao ni u svojim dvjema operama, Koriolanu i Oluji.

  „Šulek u glazbi vidi najdublji smisao kada ona slušatelju pruža osjećaj smirenja, kada u njemu budi težnju za lijepim, kada ga čini boljim i sretnijim. Svaka umjetnički vrijedna glazba, po njemu, nosi u sebi humani element te je upravo humanizirati čovjeka ključni stvaralački problem.”

Šulek je vlastiti humanizam utkao u mnoga svoja glazbena ostvarenja, skladajući djela prožeta idejom o nužnosti pobjede dobra i humanosti nad svim ljudskim nevoljama.[4] No zbog svojega se izrazitoga konzervativizma i protivljenja suvremenim stremljenjima u glazbi 20. stoljeća svojedobno često sukobljavao s avangardnim skladateljima okupljenima 1960-ih i 1970-ih oko zagrebačkoga Muzičkoga biennala, od kojih su neki bili i njegovi bivši studenti. Unatoč tim neslaganjima, neosporna je činjenica da je Šulek svojim umjetničkim i pedagoškim djelovanjem trajno obilježio i zadužio glazbenu sredinu u kojoj je djelovao.[2]

Nagrada Stjepan ŠulekUredi

Fond Stjepan Šulek od 1993. redovito dodjeljuje nagradu koja nosi ime Stjepana Šuleka, glazbenika koji je svojim djelovanjem ostavio neizbrisiv trag u hrvatskoj glazbi 20. stoljeća. Nagrada je simbolički povezana s dvije Šulekove najznačajnije umjetničke djelatnosti, pa se stoga svake godine naizmjenično dodjeljuje jednome skladatelju, odnosno violinistu. Sastoji se od diplome i novčanog iznosa, te predstavlja vrijedno priznanje nagrađenim mladim glazbenicima za njihova umjetnička postignuća, ali i poticaj za nova ostvarenja.[7]

Djela (izbor)Uredi

Skladbe za orkestarUredi

  • Prva simfonija u a-molu (1942.-1944.)
  • Prvi klasični koncert, za simfonijski orkestar (1944.)
  • Druga simfonija u D-duru "Eroica" (1946.)
  • Treća simfonija u e-molu (1948.)
  • Drugi klasični koncert, za gudački orkestar (1952.)[8][9]
  • Četvrta simfonija u d-molu (1954.)
  • Treći klasični koncert, za gudački orkestar (1957.)
  • Peta simfonija u c-molu (1964.)
  • Šesta simfonija (1966.)
  • Scientiae et arti, svečani prolog za orkestar (1966.)
  • Epitaf (jednoj izgubljenoj iluziji) (1971.)
  • Sedma simfonija (1979.)
  • Osma simfonija u F-duru (1981.)
  • Četvrti klasični koncert, za simfonijski orkestar (1983.)

Solistički koncertiUredi

  • Prvi koncert za klavir i orkestar u B-duru (1949.)
  • Koncert za violončelo i orkestar (1949.)
  • Drugi koncert za klavir i orkestar u cis-molu (1952.)
  • Treći koncert za klavir i orkestar (1970.)
  • Koncert za violinu i orkestar (1951.)
  • Koncert za fagot i orkestar (1958.)
  • Koncert za violu i orkestar (1959.)
  • Koncert za klarinet i orkestar (1967.)
  • Koncert za rog i orkestar (1972.)
  • Koncert za orgulje i orkestar, Memento (1974.)

Sonate i komorna glazbaUredi

  • Prva sonata za klavir (1947.)
  • Sonata za violinu i klavir (1972.)
  • "Vox Gabrieli", sonata za trombon i klavir (1973.)[10]
  • Sonata za violončelo i klavir (1975.)
  • Klavirski sekstet (1975.)
  • Druga sonata za klavir (1978.)
  • Treća sonata za klavir (1980.)
  • Moje djetinjstvo – ciklus od pet gudačkih kvarteta (1984.-1985.)

Vokalne skladbeUredi

Scenska djelaUredi

Nagrade i priznanjaUredi

Stjepan Šulek je za svoja umjetnička postignuća nagrađen mnogim uglednim nagradama i javnim priznanjima, među kojima se ističu:[1]

LiteraturaUredi

  1. Andreis, Josip: Povijest glazbe, Zagreb: SNL, 1989., sv. 4, str. 404-410. ISBN 86-329-0174-5
  2. Kovačević, Krešimir: »ŠULEK, Stjepan«, u: Kovačević, K. (ur.), Muzička enciklopedija, Zagreb: JLZ, 1977., sv. 3, str. 519-520.
  3. Kovačević, Krešimir: Muzičko stvaralaštvo u Hrvatskoj 1945-1965, Zagreb: Udruženje kompozitora Hrvatske, 1966., str. 236.
  4. Marion-Kesić, Ksenija: »Stjepan Šulek«, u: Salter, L.: Vodič kroz klasičnu glazbu, Zagreb: Mladost, 1983., str. 251-252.

IzvoriUredi

Vanjske povezniceUredi