Svjetsko prvenstvo u nogometu - Italija 1934.

Svjetsko prvenstvo u nogometu 1934. godine drugo je izdanje toga natjecanja, a održavalo se od 27. svibnja do 10. lipnja u Italiji. Odluku o održavanju svjetskoga prvenstva u Italiji donijela je FIFA u listopadu 1932. godine. Također, za ovo izdanje svjetskoga prvenstva po prvi put bile su potrebne kvalifikacije za mogućnost ulaska u glavni turnir. 32 momčadi igrale su kvalifikacije na raznim kontinentima, a 16 ih se natjecalo na završnom turniru. Domaćin Italija postala je svjetski prvak po prvi put pobijedivši Čehoslovačku u finalu rezultatom 2-1.

Svjetsko prvenstvo u nogometu
Italija 1934.
Campionato Mondiale di Calcio 1934
WorldCup1934poster.jpg
Službeni poster Svjetskog prvenstva 1934.
Podatci o turniru
Domaćin Flag of Italy (1861-1946) crowned.svg Kraljevina Italija
Vrijeme održavanja 27. svibnja – 10. lipnja 1934.
Broj momčadi 16 (iz 4 konfederacija)
Stadioni (u 8 gradova)
Konačni plasman
ALTIN.png Prvaci Flag of Italy (1861-1946) crowned.svg Italija
Silver medal blank.svg Drugoplasirani Flag of the Czech Republic.svg Čehoslovačka
Bronze medal blank.svg Trećeplasirani Flag of the German Empire.svg Njemačka
Četvrtoplasirani Flag of Austria.svg Austrija
Statistika
Broj utakmica 17
Ukupno golova 70  (4,12 po utakmici)
Ukupno gledatelja 363.000  (21.353 po utakmici)
Najbolji strijelac Flag of Czechoslovakia.svg Oldřich Nejedlý
(5 golova)
1930.
1938.
Bola-de-fut-campo.png Portal: Nogomet
Zemlje koje su se kvalificirale.

KvalifikacijeUredi

Ovo izdanje svjetskoga prvenstva bilo je jedinstveno po tome što su branitelji naslova, Urugvajci, odbili sudjelovati na europskom tlu u znak nezadovoljstva što je većina europskih momčadi odbila putovati na SP 1930. u Urugvaju. Više se nije ponovilo da branitelj naslova odbije nastupiti na idućem svjetskom prvenstvu. Još jedna zanimljiva činjenica je da su se i domaćini natjecanja, Talijani, morali kvalificirati, što je FIFA odmah potom, a prije SP-a 1938. u Francuskoj izbacila, te dodijelila automatsko kvalificiranje zemlji domaćinu.

Samo deset od ukupno 32 reprezentacija koje su ušle u kvalifikacije nisu bile europske, a samo su se četiri reprezentacije, od njih šesnaest, kvalificirale a da nisu iz Europe. Posljednje mjesto u glavnome turniru dodijeljeno je Amerikancima nakon pobjede u Rimu nad reprezentacijom Meksika, i to samo tri dana prije početka glavnoga turnira.

Tijek natjecanjaUredi

Za samo natjecanje valja navesti kako je domaćin Italija (u kojoj je tada bio na vlasti fašistički sustav) u svrhu propagiranja svoje vlasti i pojačanja izgleda za pobjedu na svjetskom prvenstvu, dovela par argentinskih reprezentativaca talijanskog podrijetla da igraju za Italiju. Isti igrači su na prošlom SP-u 1930. igrali za Argentinu. To su bili Enrique Guaita i Raimundo Orsi, igrači talijanskog podrijetla. Akcija je obavljena uz velike prosvjede argentinskih nogometnih krugova.

Turnir se održavao po sistemu ispadanja (knockout format). Osam europskih reprezentacija; austrijska, čehoslovačka, njemačka, mađarska, talijanska, španjolska, švedska i švicarska, prošle su u četvrtfinala.

U četvrtfinalima se dogodila prva ponovljena utakmica u povijesti svjetskih prvenstava. Nakon neriješene utakmice između Italije i Španjolske u kojoj ni produžetci nisu odlučili pobjednika (još se nisu koristili jedanaesterci za odlučivanje pobjednika), odigrali su još jednu utakmicu u kojoj je Italija pobijedila 1-0, a istim je rezultatom pobijedila i Austriju u polufinalu i tako osigurala nastup u finalu. Čehoslovačka je osigurala svoje mjesto u finalu pobjedom nad Njemačkom od 3-1 u polufinalu.

Finale se igralo na Stadionu Nacionalne fašističke partije (Stadio Nazionale PNF). Od sedamdesete minute vodila je Čehoslovačka, da bi pred sam kraj Talijani izjednačili, a kasnije u produžetcima dodali još jedan gol za pobjedu i trofej.

Talijanski vođa Benito Mussolini iskoristio je domaćinstvo za promociju nacionalizmu i fašističke partije. Također, brojne su sudačke odluke presuđivale u talijansku korist, kao npr. u četvrtfinalu protiv Španjolske, kada je švicarski sudac Rene Mercet bezobrazno favorizirao domaćina, da bi mu kasnije Švicarski nogometni savez doživotno zabranio rad zbog favoriziranja jedne od momčadi na terenu. Slično se suđenje provlačilo i u finalu kada je sudio Šveđanin Ivan Eklind.[1]

No, pobjede na Olimpijskim Igrama 1936. i SP-u u Francuskoj 1938. potvrdile su nadmoć Talijana i bez pomoći sudaca.

Sve utakmiceUredi

Prvi krug Četvrtfinale Polufinale Finale
                           
27. svibnja - Rim            
 Italija  7
31. svibnja - Firenca
 SAD  1  
 Italija[2]  1
27. svibnja - Genova
   Španjolska  0  
 Brazil  1
3. lipnja - Milano
 Španjolska  3  
 Italija  1
27. svibnja - Napulj
   Austrija  0  
 Mađarska  4
31. svibnja - Bologna
 Egipat  2  
 Mađarska  1
27. svibnja - Torino
   Austrija  2  
 Austrija  3
10. lipnja - Rim
 Francuska  2  
 Italija (nakon produžetaka)  2
27. svibnja - Trst
   Čehoslovačka  1
 Čehoslovačka  2
31. svibnja - Torino
 Rumunjska  1  
 Čehoslovačka  3
27. svibnja - Milano
   Švicarska  2  
 Nizozemska  2
3. lipnja - Rim
 Švicarska  3  
 Čehoslovačka  3
27. svibnja - Bologna
   Njemačka  1   Treće mjesto
 Argentina  2
31. svibnja - Milano 7. lipnja - Napulj
 Švedska  3  
 Švedska  1  Austrija  2
27. svibnja - Firenca
   Njemačka  2    Njemačka  3
 Njemačka  5
 Belgija  2  

StrijelciUredi

5 golova
4 gola
  • Edmund Conen (GER)
  • Angelo Schiavio (ITA)
3 gola
  • Raimundo Orsi (ITA)
  • Leopold Kielholz (SUI)
2 gola
  • Hans Horvath (AUT)
  • Bernard Voorhoof (BEL)
  • Antonín Puč (TCH)
  • Abdel Fawzi (EGY)
  • Karl Hohmann (GER)
  • Ernst Lehner (GER)
  • Géza Toldi (HUN)
  • Giovanni Ferrari (ITA)
  • Giuseppe Meazza (ITA)
  • José Iraragorri (ESP)
  • Sven Jonasson (SWE)
1 gol
  • Ernesto Belis (ARG)
  • Alberto Galateo (ARG)
  • Josef Bican (AUT)
  • Toni Schall (AUT)
  • Karl Sesta (AUT)
  • Matthias Sindelar (AUT)
  • Karl Zischek (AUT)
  • Leônidas (BRA)
  • Jiří Sobotka (TCH)
  • František Svoboda (TCH)
  • Jean Nicolas (FRA)
  • Georges Verriest (FRA)
  • Stanislaus Kobierski (GER)
  • Rudolf Noack (GER)
  • Otto Siffling (GER)
  • György Sárosi (HUN)
  • Pál Teleki (HUN)
  • Jenő Vincze (HUN)
  • Enrique Guaita (ITA)
  • Kick Smit (NED)
  • Leen Vente (NED)
  • Ştefan Dobay (ROM)
  • Isidro Lángara (ESP)
  • Luis Regueiro (ESP)
  • Gösta Dunker (SWE)
  • Knut Kroon (SWE)
  • André Abegglen (SUI)
  • Willy Jäggi (SUI)
  • Aldo Donelli (USA)

StadioniUredi

Prvenstvo se održavalo u osam talijanskih gradova:

IzvoriUredi

  1. Anegode vezane za SP 1934. u Italiji. Inačica izvorne stranice arhivirana 11. ožujka 2007. Pristupljeno 17. srpnja 2007. journal zahtijeva |journal= (pomoć)
  2. Odigrana je sasvim nova utakmica nakon što je prva završila 1-1 nakon produžetaka (još se nisu koristili jedanaesterci za odlučivanje pobjednika).