Tadao Ando (安藤 忠雄; Andō Tadao rođen 13. listopada, 1941.) je japanski arhitekt i dobitnik Pritzkerove nagrade za arhitekturu 1995. godine.[1] Svjetsku slavu je stekao spajanjem tradicionalnih minimalističkim oblika istočnjačke s modernim izričajem zapadnjačke kulture, stilom koji je Francesco Dal Co nazvao „kritički regionalizam”.

Tadao Ando
安藤 忠雄
moderna arhitektura
(kritički regionalizam)
Tadao Ando
Tadao Ando 2004. god.
Rođenje 13. listopada, 1941.
Osaka, Japan
Nacionalnost japansko
Vrsta umjetnosti arhitektura, dizajn
Praksa Tadao Ando Architects & Associates
Utjecali Le Corbusier, Ludwig Mies van der Rohe, Frank Lloyd Wright i Louis Kahn
Poznata djela Kuća Azuma
Crkva svjetla u Osaki

Vodeni hram u Awaji
Nagrade Medalja Alvar Aalto (1985.)
Pritzkerova nagrada (1995.)
Zlatna medalja AIA (2003.)
Portal o životopisima
Kuća Azuma, Osaka (1976.)
Rokko zgrada 1. (1983.) i zgrada 2. (1993.), Hyōgo, prefektura, Japan

Životopis uredi

 
Prefekturni muzej umjetnosti, Kobe (2002.)

Ando je samouki arhitekt koji je najprije živio živopisno kao vozač kamiona i profesionalni bokser. No, još od svoje desete do sedamnaeste godine učio je obradu drveta kod jednog tesara i pravio je modele zrakoplova i brodova. Za arhitekturu se zainteresirao kao mladić pročitavši jednu knjigu o Le Corbusieru, koji je na njega ostavio veliki utjecaj. Znanje o arhitekturi stekao je autodidaktičkim putem obilazeći hramove, svetišta i čajane u Japanu i praveći makete brodova i crkava.

Od 1962. do 1969. godine putovao je po Europi, Africi i SAD-u, gdje je proučavao građevine velikana arhitekture kao što su: Alvar Aalto, Le Corbusier, Ludwig Mies van der Rohe, Frank Lloyd Wright i Louis Kahn. Dok je putovao i iskustveno učio arhitekturu, snažno je držao do svoje japanske kulture i jezika. Kao dvadesetoosmogodišnjak se vratio u Osaku gdje 1969. godine osniva svoju tvrtku Tadao Ando Architect & Associates. Prvi nacrti bili su mu male drvene kućice, entrijer i komadi nameštaja. Godine 1975. izgradio je kuću Azuma u Osaki, za koju je dobio priznanje Japanskog arhitektonskog udruženja.

Dobitnik je mnogih značajnih nagrada, među kojima je najvažnija prestižna Pritzkerova nagrada za arhitekturu 1995. godine. Tado je odmah 100.000 $ nagrade donirao žrtvama potresa u Kobeu koji se dogodio ranije iste godine.[2]

Djela uredi

 
Crkva svjetla, Osaka (1989.)

Na Andovu arhitekturu i dizajn snažno utječu japanska umjetnost, religija i stil života. Njegov arhitektonski stil stvara „haiku” učinak, naglašavajući ništavilo i prazan prostor kako bi predstavio ljepotu jednostavnosti. On favorizira projektiranje složenih prostornih ophoda koji zadržavaju izgled jednostavnosti. Kao arhitekt, on vjeruje da arhitektura može promijeniti društvo: „za promjenu nastambe potrebno je promijeniti grad i reformirati društvo”.[3]

 
Pulitzerova zaklada za umjetnost, St. Louis, Missouri, SAD (2001.)
  »Dobre građevine Tadaa Anda stvaraju znamenit identitet i stoga popularnost, koja na mahove privlači publiku i promiču utjecaju tržišta.«
(Werner Blaser, Tadao Ando, Architecktur der Stille, Birkhäuser, 2001. ISBN 3-7643-6448-3)

Njegov opus je poznat po kreativnoj uporabi prirodnog svjetla i arhitekturi koja slijedi prirodne oblike krajolika (umjesto oblikovanja krajolika da se uskladi s izgrađenim prostorima u zgradi). Njegove zgrade se odlikuju složenim trodimenzionalnim opkružnim stazama koje se prepleću između unutarnjih i vanjskih prostora i unutar velikih geometrijskih oblika, i u razmacima između njih. Njegova betonska "Kuća u nizu u Sumiyoshi" (Kuća Azuma, 住吉 の 長屋), koja ima dva kata i izlivena je na mjestu 1976. god., je njegovo rano djelo u kojemu je pokazao elemente sebi svojstvenog stila. Sastoji se od tri jednako velika pravokutna volumena: dva zatvorena volumena unutarnjih prostorija odvojenih otvorenim dvorištem. Ova kuća je poznata po kontrastu izgleda i prostorne organizacije, koje omogućavaju ljudima da iskuse bogatstvo prostora uutar stroge geometrije.

Ando je stambeni kompleks Rokko, odmah izvan Kobea, izgradio kao složen sustav terasa i balkona s atrijima i šahtovima. Planovi Rokko zgrade 1. (1983.) i Rokko zgrade 2. (1993.) ilustriraju niz elemenata tradicionalnog graditeljskog vokabulara, te međuigra čvrstih i praznih prostora, izmjena otvorenog i zatvorenog i kontrasta svjetla i tame. Što je još važnije, Ando je u tim zgradama koristio narodne načine gradnje koji su preživjeli neoštećeni nakon velikog Kobe potresa iz 1995.[4]

Kronološki popis značajnijih djela uredi

Izvori uredi

 
Logotip Zajedničkog poslužitelja
Zajednički poslužitelj ima još gradiva o temi Tadao Ando
  1. Tadao Ando na stranicama Prickerove nagrade (engl.) Preuzeto 22. svibnja 2013.
  2. Herbert Muschamp, Among the Fountains with Tadao Ando; Concrete Dreams In the Sun King's Court, New York Times, 21. listopada 1995. (engl.) Preuzeto 22. svibnja 2013.
  3. Masao Furuyama, Tadao Ando, Taschen, 2006. ISBN 978-3-8228-4895-1. (engl.)
  4. Paul Goldberger, Architecture View: 'Laureate' in a Land of Zen and Microchips, The New York Times, 23. travnja 1995. (engl.) Preuzeto 22. svibnja 2013.

Vanjske poveznice uredi