Otvori glavni izbornik

Tihomil Rađa (Sinj, 2. ožujka 1928.Sion, 19. ožujka 2002.) - hrvatski novinar, publicist, ekonomist, književni kritičar i političar.

ŽivotopisUredi

Rodio se je u Sinju. Osnovnu školu i gimnaziju pohađao je u rodnom gradu. Uspostavu NDH Tihomil je dočekao kao trinaestogodišnji učenik, pristupivši naivno i idealistički Ustaškoj mladeži. Komunisti su ga zbog toga kao šesnaestogodišnjaka osudili na desetogodišnju robiju. Kazna mu je preinačena u 8 godina, a izdržavao ju je u Lepoglavi i Staroj Gradiški, gdje je bio sadistički mučen. Teško oboljevši nakon više od 7 godina robijanja izlazi na ono što neki političari u Hrvatskoj i danas nazivaju slobodom, ali ona to nije bila, jer režim je Tihomila i na studiju prava kinjio gdje god je mogao, poglavito tijekom boravka u Sinju, gdje ga je stigma „reakcionara“ pratila na svakom koraku, kod nekih i donedavna. Stoga je pobjegao u Austriju. Dobivši mršavu stipendiju odlazi na studij u Švicarsku, gdje da bi preživio ipak mora kulučiti kao građevski radnik u alpskim visinama. Završio je studij političke ekonomije u Fribourgu, gdje je i doktorirao (tezom Les Critères des Investissements et l'Experience Yougoslave d'Apres-Guerre, 1965.[1]), a dio toga odradio je i na glasovitoj londonskoj School of Economics.

Veći dio života proveo je kao politički emigrant u Švicarskoj. Doktorirao političke znanosti u Fribourgu. Ekonomist u Fédération Horlogère Suisse (1965. – 1993.). Pisao za Financial Times u Londonu i njemački Frankfurter Allgemeine Zeitung. Utemeljitelj londonske Nove Hrvatske, osnivač Poruke slobodne Hrvatske, glavni urednik Slobodnoga doma (1988. – 1990.). Surađivao je i u drugim listovima hrvatske političke emigracije poput Hrvatske revije.

Uspješno kretao u ekonomiji, politici i literaturi, pokazujući veliku znatiželju, snažnu moć zapažanja i izbrušen stil lijepoga hrvatskoga jezika. Izvrsno poznavajući ekonomske teme, znanstveno je opovrgavao česte inozemne tvrdnje, ničim potvrđene, o t.zv. jugoslavenskom „privrednom čudu“. Rađa je temeljem činjenica pokazao da je „jugo-država do kraja nesposobna rješavati krupne gospodarske probleme“, i to osnažuje pomanjkanjem financijskih sredstava, povećanjem svakojakih poreza i davanja, sukobima oko deviza, golemom birokracijom i zaustavljanjem iseljavanja u gastarbajterske zemlje. Osvrćući se na najpropulzivniju granu hrvatskoga gospodarstva, turizam, Rađa uočava njegove slabosti kao „betoniranje“ obale, slab prometni priključak na inozemstvo, igranje na kartu „kruha i igara“ bez domaćih kulturnih sadržaja i jasno davanje prednosti „političkom turizmu“, u kojemu sudjeluju partijski moćnici. Kritizirao je američku političku sljepoću zbog njezine beskritične financijske i vojne pomoći komunističkoj Jugoslaviji. Na to je zaključio: „Amerikanci pak kao da ne vide da se Jugoslavija danas nalazi ondje gdje je bila krajem četrdesetih godina (...) To nije politika, nego srljanje u maglu, a svakako je zločinstvo naoružavati do zubiju jednu diktatorsku i skroz nesigurnu partiju koja će tim oružjem i dalje ugnjetavati ljude i narode, da bi ga konačno uperila protiv same Amerike“; SAD su SFRJ dostavile samo 1978. najsuvremenije oružje u vrijednosti od jedne milijarde i 400 tisuća milijuna dolara. I to i sva ina američka pomoć, nije spasila Jugoslaviju, politički projekt koji je od početka bio osuđen na propast. [2]

Prepoznao je sebeljublje i umišljenost jugoslavenske vanjske politike, koja je bila napuhana, jer se Beograd zamjerio „svemu i svakome, a najviše neposrednim susjedima", što se pokazalo proročanski točnim, jer Jugoslaviji kad se raspadala nitko nije pomogao, nego štoviše, bilo je obratno, odnemogao joj je.[2]

Pisanjem u emigrantskom tisku radio je na povezivanju svih slojeva hrvatske emigracije, posvješćivanje iseljenika, budući da u domovini nije bilo „jednog općenarodnog vodstva“, zbog čega je zadaća demokratske emigracije bila biti „neka vrsta katalizatora ili posrednika“ među različitim skupinama i društvenim slojevima domovine i iseljeništva, pri čemu je valjalo analizirati slabosti zajedničkoga neprijatelja, koji se nalazio u Savezu komunista sa svim njegovim ničim zasluženim povlasticama. Rađa je prepoznavao neslogu hrvatskih emigrantskih i domovinskih pokreta, jer su mnogi ondašnji hrvatski pokreti i stranke u domovini i emigraciji patili od isključivosti. Premda je domovina praktično bila pod okupacijom, nedostajalo je sloge među Hrvatima glede glavnih ciljeva svoje politike.[2]

Prepoznao je važnost da Hrvati ne misle samo na sebe, nego i na druge potlačene narode. Isticao je da Hrvati ne smiju voditi „sebičnu“ politiku za svoje osamostaljenje, nego da moraju isto tražiti i za ostale narode u Jugoslaviji, što su neki politički analfabeti u izbjeglištvu krivo shvatili kao „jugoslavenstvo“. [2]

U književnoj kritici skrenuo je pozornost na činjenicu u članku Putokazi hrvatske uzničke književnosti da je u Jugoslaviji rekordan broj političkih zatvorenika, a istovremeno je takva nesloboda govorad da je manjak svake mogućnosti da se njihove sudbine odraze u književnim djelima. Tek tu i tamo pojavili su se autori sa zapisima i romanima o robiji (Jozo Vrbić, Mladen Bošnjak, Mirko Vidović, Vesna Biga), što je premalo. Pisao je i o hrvatskim književnicima koji su bili u nemilosti režima i onima koji su djelima (ne)uvijeno kritizirali jugorežim kao što su Dubravko Horvatić, Zvonimir Majdak, Petar Šegedin, Ranko Marinković, Antun Šoljan (bio metom napada pjesnika Gorana Babića u udbaškom Oku, a Babić je, kao što je znano, već na početku Domovinskoga rata pobjegao u Beograd, gdje i danas djeluje kao pristaša velikosrpske ideologije), Pavao Pavličić, Ivan Supek (za kojeg tvrdi da zaslužuje Nobelovu nagradu za mir), Nedjeljka Luetić Tijan, fra Predrag Kordić i dr.[2]

Obnašao je visoke dužnosti u HSS-u u inozemstvu i domovini, sudjelujući u demokratskim promjenama početkom 1990-ih. Nakon povratka u domovinu nastavio je s publicističkim radom kao kolumnist Nedjeljne Dalmacije i Vijenca. Pisao je priloge s područja ekonomije i politike te književne kritike i prikaze.[2] Uredio je ove kulturno-političke knjige, sabrane radove većinom s istoimenih simpozija: [1]

  • Hrvatski razgovori o slobodi (suurednik), Barcelona, 1972.
  • Hrvatska seljačka stranka u službi hrvatskog naroda, Toronto, 1987.
  • Radićeva politička baština i budućnost Hrvatske, Bruxelles, 1988.
  • Hrvatska seljačka stranka, što je, što nudi, kome se obraća, (priredio s V.Orikinom), Bern, 1990.

IzvoriUredi

  1. 1,0 1,1 Šimun Šito Ćorić: 60 hrv. emigrantskih pisaca, Šimun Šito Ćorić, (arhivirano na [1] 5. prosinca 2012.) Pristupljeno 13. svibnja 2019.
  2. 2,0 2,1 2,2 2,3 2,4 2,5 Gojko Borić: Sjećanje na Tihomila Radju (1928–2002). Što je Hrvatskoj Tihomil Radja?, Vijenac br. 500/2. svibnja 2013.

  Napomena: Ovaj tekst ili jedan njegov dio preuzet je s internetskih stranica Matice hrvatske. Vidi dopusnicu Matice hrvatske za Wikipediju na hrvatskome jeziku.

Vanjske povezniceUredi


  Nedovršeni članak Tihomil Rađa koji govori o osobi treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.