Tito Bilopavlović
Tito Bilopavlović (Nova Gradiška, 7. siječnja 1940.), hrvatski je književnik.
Životopis uredi
Rođen je 7. siječnja 1940. godine, u Novoj Gradiški. Diplomirao je na Pravnom fakultetu u Zagrebu 1977. godine. Radio je kao urednik u Studenskom listu, tajnik za kulturu u Novoj Gradišci, kao tajnik Društva hrvatskih književnika, kolumnist tjednika Danasa, urednik dječjeg lista SMIB, urednik u Školskoj knjizi. Danas vodi Tribinu DHK-a.
Započeo je kao pjesnik zbirkama Pijesku već oplakanom (1967.), Vrt za prijatelje (1969.), Exodus (1971.) i Lov na uzvanike (1974.); sklon ludičkim elementima, urbanoj kolokvijalnosti, humornim detaljima.[1] Kasnije se posvećuje prozi, s romanom Ciao, slinavci (1977.) i novelama Plavuša i atleta (1974.), Stid (1980.) i Škola za sjećanje (1982.) u kojima se bavi likovima iz urbane sredine.[1]
Neka njegova djela u svojoj je antologiji Żywe źródła iz 1996. s hrvatskog na poljski prevela poljska književnica i prevoditeljica Łucja Danielewska.
Bibliografija uredi
Nepotpun popis:
Poezija uredi
Zbirke:
- Pijesku već oplakanom (1967.)
- Vrt za prijatelje (1969.)
- Exodus (1971.)
- Lov na uzvanike (1974.)
- Dvorska luda i ostala rodbina (2000.)
Proza uredi
- Plavuša i atleta (1974.)
- Stid (1980.)
- Škola za sjećanje (1982.)
- Rođenje Venere (2000.)
- Ciao, slinavci (1977.)
Feljtoni uredi
Knjige feljtona:
- Sudbina u ruci (1981.)
- Graditelji ruševina (2002.)
Dječja proza uredi
- Kutija za male i velike igračke (1980.)
- Paunaš (1978.)
- Filipini iza ugla (1988.)
- Otmica Labinjanki (1988.)
- Oprostite, volim vas (1998.)
- Čitaj, gospodine balavče (2002.)
Nagrade i priznanja uredi
Dobitnik je “Brankove nagrade”, “Nagrade lista Mladost” i nagrade Duhovno hrašće za zbirku pjesama Pijesku već oplakanom, nagrade Vladimir Nazor za knjigu priča Stid, nagrade Grigor Vitez za knjigu priča Paunaš, nagrade Mato Lovrak 2003. godine za roman Čitaj, gospodine balavče,[2] te nagrade Josip i Ivan Kozarac za životno djelo.[3]
- 2008.: 2. nagrada za najbolju zbirku poezije između dvaju Susreta, za zbirku Pijesku već oplakanom.[4]
- 2018.: Povelja “Srebrne svirale”, "za njegov prinos hrvatskoj književnosti s posebnim naglaskom na izniman pjesnički opus i istaknuto mjesto u suvremenoj hrvatskoj lirici".[5]
- 2020.: Posebno priznanje Nagrade “Grigor Vitez”, za bogat književni rad za djecu i mladež.[6]
Izvori uredi
- ↑ a b Hrvatski leksikon, I. svezak A-K. Naklada leksikon. Zagreb. 1996. ISBN 9539672805
- ↑ Knjižnice grada Zagreba - Nagrada Mato Lovrak, pristupljeno 26. travnja 2015.
- ↑ Autori - Tito Bilopavlović. Inačica izvorne stranice arhivirana 24. siječnja 2009. Pristupljeno 25. lipnja 2010.
- ↑ Pjesnički susreti 2008. knjiznica-drenovci.hr. Općinska narodna knjižnica Drenovci. Pristupljeno 26. srpnja 2023.
- ↑ Mirko Ćurić. 31. listopada 2018. Povelja "Srebrne svirale" Titu Bilopavloviću. dhk.hr. Društvo hrvatskih književnika. Pristupljeno 26. srpnja 2023.
- ↑ Marina. 18. lipnja 2021. Poznati dobitnici 54. Nagrade „Grigor Vitez". savez-dnd.hr. Savez društava „Naša djeca“ Hrvatske. Pristupljeno 26. srpnja 2023.