Tošo Dabac

Tošo Dabac (Nova Rača, 18. svibnja 1907. - Zagreb, 9. svibnja 1970.), hrvatski fotograf priznat u svijetu, jedan je od začinjalaca i glavnih predstavnika Zagrebačke škole fotografije.

Tošo Dabac: Prosjakinja s djetetom

Rođen je u Novoj Rači kraj Bjelovara. Krsno ime mu je Teodor Eugen Maria Dabac. Osnovnu školu završio u Novoj Rači. S obitelji se preselio u Samobor. Pohađao je Kraljevsku klasičnu gimnaziju u Zagrebu koju je završio 1925. godine.[1] Upisao je studij prava u Zagrebu, ali ga nije završio. Radio je za Fanamet film i MGM-ov ured u Zagrebu kao prevoditelj i osoba zadužena za odnose s javnošću. Uređivao je časopis "Metro-Megafon". Prvi dodir s fotografijom 1924. imao je kod školskog kolege Ivice Sudnika iz Samobora. Prva njegova sačuvana fotografija je panorama Samobora potpisana i datirana 7. ožujka 1925. Prvi put je izlagao fotografije na izložbi amatera u Ivancu 1932. Jedan je od začinjalaca i glavnih predstavnika Zagrebačke škole fotografije.[2]

Fotografija Toše Dabca: Vojin Bakić radi na skulpturi Bika

Nositelj je socijalnog smjera u fotografiji. Snima život ulice, prosjake, ljude iz naroda, sajmišta, procesije i putujuće cirkusante (ciklusi Bijeda i Život ulice, 1932.- 1935.) Slijede ciklusi portreta, folklora, životinja, arhitekture, krajolika i kulturnih spomenika na kojima radi do kraja života. Još od tridesetih godina 20. stoljeća, sudjelovao je na nizu izložbi u zemlji i inozemstvu (Prag, Philadelphia, Luzern, Antwerpen, Beč, Ljubljana, Frankfurt, München, New York) u društvu tada najznamenitijih svjetskih fotografa. Jedna od najznačajnijih nagrada je iz 1938. za najbolju fotografiju u mjesecu (Camera Craff). Imao je veliku čast biti član Photographic Society of America. Godine 1951. Foto-savez Jugoslavije dodijelio mu je titulu majstora fotografije. Nagradu Vladimir Nazor za životno djelo dobio je 1967.[3]

Ukupno je uslikao oko 200 000 fotografija, najviše u gradu Zagrebu. Imao je atelje u Ilici 17, u kojem je radio tridesetak godina. Oženio se opernom pjevačicom Julijom Grill 1937. godine. Sudjelovao je u Drugom svjetskom ratu na strani partizana od 1943.

Umro je u autobusu za Gornji grad 9. svibnja 1970. Dabčev atelje nastavio je voditi njegov nećak, fotograf Petar Dabac, pod imenom Arhiv Tošo Dabac. U njemu 1980. otvaraju galeriju, gdje priređuju izložbe i organiziraju tečajeve fotografije. Zbirku od gotovo 160.000 predmeta 2005. otkupljuje Grad Zagreb te Arhiv daje na upravljanje Muzeju suvremene umjetnosti. Arhiv je 2002. priznat kao kulturno dobro Republike Hrvatske.[4]

U povodu stogodišnjice rođenja, Arhiv Tošo Dabac i Muzej suvremene umjetnosti Zagreb predstavali su program Stogodišnjica rođenja Toše Dabca, koji se obilježavao od travnja 2007.[5]

IzvoriUredi

  1. Koprek, Ivan, Thesaurus Archigymnasii, Zbornik radova u prigodi 400. godišnjice Klasične gimnazije u Zagrebu (1607. - 2007.), Zagreb, 2007., str. 930., ISBN 978-953-95772-0-7
  2. Vladko Lozić (2011). "Zagrebačka škola fotografije (1930.-1950.)". Informatica museologica 42 (1-4): 168–175 Pristupljeno 19. studenoga 2020.
  3. Hrvatska tehnička enciklopedija. Dabac, Tošo. Pristupljeno 19. studenoga 2020.
  4. Muzej Suvremene Umjetnosti Zagreb. Arhiv Tošo Dabac. msu.hr. Arhivirano s izvorne stranice 11. kolovoza 2020. Pristupljeno 19. studenoga 2020.
  5. MSU: predstavljanje programa 'Stogodišnjica rođenja Toše Dabca'. culturenet.hr. (23. travnja 2007.) Arhivirano s izvorne stranice 19. studenoga 2020. Pristupljeno 19. studenoga 2020.