Umjetno disanje

Umjetno disanje je tehnika pružanja prve pomoći. Postoje metode usta na usta, usta na nos ili usta na nos i usta kod djece.

Metoda usta na usta

Metoda usta na ustaUredi

Metodu usta na usta izvodimo tako da prvo zabacimo glavu i podignemo bradu bolesnika kako bi oslobodili dišni put, potom kažiprstom i palcem ruke, koja se nalazi na čelu stisnemo nosnice bolesnika, nakon dubokog udaha priljubimo svoje usnice oko usta bolesnika i upušemo mu zrak tijekom 1 sekunde, te potom moramo dopustiti pasivan izdisaj iz pluća bolesnika. Dostatnost ventilacije procjenjujemo promatranjem podizanja prsnog koša prilikom upuhivanja zraka i osjetom strujanja zraka prilikom izdisaja. Ako umjetna ventilacija nije dobra, treba korigirati položaj glave bolesnika - jače ju zabaciti unatrag i jače podići bradu, a ako se ni tada ne postigne zadovoljavajuća ventilacija, treba pomisliti na strano tijelo u dišnim putevima i na njegovo uklanjanje ranije navedenim postupcima.

Metoda usta na nosUredi

Osoba koja pruža pomoć klekne kraj unesrećenoga, koji leži na leđima. Nastoji mu se osloboditi dišne puteve. Glava unesrećene osobe zabaci se prema dolje. Prstima jedne ruke podigne se brada i lagano se gura prema naprijed tako, da se nesrećeneome zatvore usta. Druga ruka je na čelu unesrećenoga, da mu se lagano zabaci glava. Osoba koja pruža pomoć udahne zrak i svojim usnama obuhvati nos unesrećenoga te upuše zrak u njegov nos. [1] Udahne se zrak i postpak se ponavlja oko 12-15 puta u minuti u ritmu normalnoga disanja.

Metode i oprema ekipa prve pomoćiUredi

Opremljene ekipe hitne pomoći prohodnost dišnog puta i umjetno disanje izvode pomoću odgovarajuće opreme. Tako u ALS postupcima za održavanje prohodnosti dišnog puta koristimo orofaringealni i nazofaringealni tubus, masku sa samoširećim balonom, endotrahealni tubus, laringealnu masku i ezofagotrahealni combitube. U iznimno hitnim stanjima kada ovim pomagalima nije moguće osigurati dišni put prohodnim izvodi se konikotomija i urgentna traheotomija. Ipak zlatni standard za održavanje prohodnosti dišnog puta i umjetno disanje je direktno uvođenje tubusa u traheju, tj. endotrahealna intubacija (uz ili bez izvođenja Sellickovog manevra) koju uvježbane ekipe moraju dobro poznavati, a umjetno disanje se izvodi 10 puta u minuti i ne mora se prekidati za vrijeme izvođenja vanjske masaže srca. Umjetno disanje se izvodi ili pomoću samoširećeg balona ili korištenjem respiratora. Prednost samoširećeg balona i respiratora u odnosu na usta spasioca je što bolesniku možemo dostaviti povećanu koncentraciju kisika, u odnosu na 16 % kisika u izdahnutom zraku spasioca.

IzvoriUredi

  1. Dr. Mladen Kratohvil: Prva pomoć u prirodi, Euroteam, Zagreb 1995.