Umljanovići

(Preusmjereno s Umljanović)

Umljanovići (njemački: Zamelin[1], talijanski: Umliane, Umiglianovich[2]) su naselje u općini Ružić, u Šibensko-kninskoj županiji. Ovaj kraj naseljen je još od brončanog doba. U vrijeme antike na brdu Balina glavica nalazio se delmatski grad-utvrda Sinotion, kojeg je prvi rimski car Oktavijan August u potpunosti razorio. Na njegovom mjestu niknulo je rimsko municipalno središte Municipium Magnum, urbani antički centar koji je opstao preko 400 godina[3]. Današnje ime naselja se prvi put spominje 1583. godine, kada ovo područje nastanjuju Morlaci iz Huma (Hercegovine), po čemu je naselje i dobilo ime.[4]

Umljanovići
Umljanovići na karti Hrvatska
Umljanovići
Umljanovići
Umljanovići na zemljovidu Hrvatske
Država Flag of Croatia.svg Hrvatska
Županija Zastava sibensko kninske zupanije.gif Šibensko-kninska
Općina/Grad Ružić
Najbliži (veći) grad Drniš
Površina 15.32 km²
Nadmorska visina 303 m
Zemljopisne koordinate 43°48′N 16°18′E / 43.8°N 16.3°E / 43.8; 16.3Koordinate: 43°48′N 16°18′E / 43.8°N 16.3°E / 43.8; 16.3
Stanovništvo (2011.)
 - Ukupno 148
 - Gustoća 9.66 st./km²
Pošta 22322 Ružić
Pozivni broj (+385) (0)22
Autooznaka ŠI
Umljanovići na karti Šibensko-kninska županija
Umljanovići
Umljanovići
Umljanovići na zemljovidu Šibensko-kninske županije
Panorama Umljanovića.jpg
Panorama Umljanovića

ImeUredi

Prvi spomen Umljanovića kao naseljenog mjesta javlja se u spisima Morlaka od strane šibenskih bilježnika u razdoblju između Ciparskog i Kandijskoga rata (1570.1645.). U tim spisima zabilježeni su 1583. godine Morlaci Dujam Zoričić i Grgur Kaić iz Humiljanova (de villa Humiglieuaz).[4]

Umljanovići se spominju i u crkvenoj knjizi vjenčanih župe u Vranjicu od 1665. do 1676. godine. Sredinom 17. stoljeća petropoljci u velikim brojevima dolaze u područje Vranjica. Među njima su zabilježena prezimena Lalići (1666.) i Laličići (1668.) iz Umljanovića.[5]

Umljanovići su zapisani u mletačkom katastru naselja s područja Knina (Territorio di Knin), kojeg je 1709. godine sastavio Cosmo Farentini, kao Umigianovich.[6]

Prema prvoj kartografskoj potvrdi iz 1732. godine naselje je prije današnjega nosilo ime etničkoga podrijetla Humgliane koje s jedne strane svjedoči o tome odakle su došli njegovi stanovnici (iz Huma, tj. Hercegovine), a s druge strane pokazuje da je u 18. stoljeću ojkonimski model na -ići bio veoma živ pa je došlo do analoške promjene Humljane > Umljanovići.[7]

ZemljopisUredi

 
Pogled na unutarnji dio Umljanovića i Gabelino jezero sa brda Greda.

Selo Umljanovići se smjestilo u podnožju planine Moseć u Zagori, u jugoistočnom djelu Petrovog polja. Sastoji se od 17 zaseoka: Grizelji, Lovrinovići, Trive, Žeravice, Bačići, Lele, Vrbatovići, Šimundžići, Božidarovi, Đereci, Ivaniševići, Gabele, Relote, Ćulave, Pućo, Kaići i Mešini.

U Umljanovićima se nalazi Gabelino jezero, iznad kojeg je brdo Greda. Uz Gabelino jezero u Umljanovićima postoji i nekoliko stalnih izvora podzemnih voda: Tabašnica, Grabovac vrilo i Paškino vrilo. Kroz sjeverni dio sela teče i rijeka Čikola. Najveći vrhovi u Umljanovićima su Žeravičin Ošljar (586m), Lovrinovića strana (493m), Pavin umac (476m), Čelinka (466m), Drinova kosa (444m) i Lišnjak (406m).[8]

Cestovna udaljenost od bližih gradova:

KlimaUredi

U Umljanovićima vlada mediteranska klima - ljeta su vruća i suha, a zimi su temperature blage i kišovite. Prosječna godišnja temperatura je 18°C, a godišnje padne prosječno 418 mm kiše.[9]

Siječanj Veljača Ožujak Travanj Svibanj Lipanj Srpanj Kolovoz Rujan Listopad Studeni Prosinac
Dnevna temperatura 9°C 10°C 13°C 17°C 20°C 25°C 28°C 28°C 24°C 19°C 15°C 11°C
Noćna temperatura 5°C 5°C 8°C 11°C 14°C 18°C 21°C 21°C 18°C 14°C 11°C 6°C
Količina padalina 51mm 40mm 33mm 42mm 27mm 30mm 21mm 9mm 30mm 42mm 51mm 42mm
Kišni dani 11 11 12 12 10 9 6 4 7 9 10 11
Snježni dani 0 1 0 0 0 0 0 0 0 0 0 0
Suhi dani 20 16 19 18 21 21 25 27 23 22 20 20
Sati Sunca na dan 5 5 8 10 11 12 12 12 11 7 6 6
UV indeks 2 3 4 4 5 6 7 6 5 4 3 3

PovijestUredi

PrapovijestUredi

Arheološki muzej u Splitu otkupio je 1911. godine od nalaznika skupinu brončanog nakita, koji je pronađen na jedan metar dubine prigodom raskapanja kamenja iz rimskog vremena. Riječ je o dva spiralno-naočalasta privjeska sa cilindričnim navojem između spirala, četiri narebrene manšetaste narukvice te osam tordiranih torkvesa. Ne može se sa sigurnošću reći da li se radi o grobu ženske osobe ili o ostavi. Na drugoj lokaciji na Balinoj glavici u ostavi je pronađena jednorezna sjekira s rupom za nasad zajedno s još dva ulomka od sjekira. Jedan je od tih ulomaka sigurno donji dio, odnosno oštrica šuplje sjekire, a drugi ima plosnato-pravokutni presjek i možda je riječ o nekom oružju sličnom sjekiri. Dalo bi se zaključiti da su na Balinoj Glavici bila dva depoa, jedan s nakitom, a drugi sa sjekirama. Oba nalaza se datiraju u brončano doba, u mlađu kulturu polja sa žarama (8. st. pr. Kr.).[10]

Za vrijeme željeznog doba na ovim prostorima obitava tzv. Srednjodalmatinska grupa koja se poistovjećuje sa Delmatima. Teritoriji ove grupe, iako se ne može najpreciznije odrediti, bi se mogao definirati kao središnji dio nekadašnje provincije Dalmacije. Još za vrijeme kasnog brončanog doba se mogu zapaziti određene specifične pojave karakteristične prvenstveno za teritorij koji će u željezno doba postati još izrazitiji. Sjevernozapadna granica rasprostiranja srednjodalmatinske grupe starijeg željeznog doba počinje kod ušća Krke, prati tok rijeke prema sjeveru, obilazi obronke Dinare, prolazi preko Šatora, Vitoroga, Ljubuše, Vrana i Čabulje. Obuhvaća polja jugozapadne Bosne, izbija na Neretvu, a zatim desnom obalom Neretve izlazi na obalu Jadrana. Srednjodalmatinska kultura se po nekim autorima definira kao delmatska iako se dovodi u pitanje narodno jedinstvo toga prostora u željezno doba, ali s obzirom na zemljopisnu cjelovitost i zajednička kulturna svojstva s određenim posebnostima smatra se da to područje predstavlja kulturnu cjelinu i posebnu skupinu koja se može vezati uz Delmate kao najznačajniji narod ovoga prostora u željezno doba. Dokumentacija kojom stručnjaci raspolažu nije dovoljna da se uspješno i u cjelini razrješi problem geneze ove grupe.[11]

Stari vijekUredi

 
Prikaz Magnuma na Tabuli Peutingeriani, srednjovjekovnoj kopiji karte rimskih putova iscrtanih na 12 pergamentnih listova iz 13. stoljeća, dok se pretpostavlja da je original iz 4. stoljeća.

Na prostoru Baline glavice, na krajnjem jugoistočnom rubu Petrova polja, u razdoblju rimske vladavine nalazio se centar municipija Magnum. Na istom prostoru se nalazilo predrimsko naselje autohtonih Delmata, u povijesnim izvorima poznato pod imenom Sinotij (Sinotion). U građanskom ratu između Cezara i Pompeja Delmati su bili na strani Pompeja. Cezar je u Ilirik poslao Kvinta Kornificija, sa zadatkom da uvede red u provinciji. Dobio je i pomoć konzula Aula Gabinija sa 15 kohorti pješaka i 3000 konjanika. U zimu 48./47. g. pr. Kr. Delmati su ga teško porazili u nekom šumovitom klancu kod Sinotija. Poginulo je oko 2000 pješaka, 4 tribuna i 38 centuriona. Ostatak rimske vojske se povukao u Salonu, gdje je Gabinije naposlijetku i umro.[12]

Nakon pobjede nad Sekstom Pompejem u Sicilijanskoj pobuni (36. pr. Kr.), Oktavijan je krenuo u Ilirik da porazi još uvijek nepokorene Ilire. Najprije je ratovao protiv Japoda i Panonaca (35. pr. Kr.), a zatim je krenuo na Delmate (34. - 33. pr. Kr.), koji su desetak godina prije porazili Rimljane pod vodstvom Aula Gabinija i oteli im borbene znakove. Prvo je napao Promonu koju su Delmati oteli rimskim saveznicima Liburnima. Obranu Promone vodio je vojskovođa Verzo s 12000 vojnika[13]. Oktavijanova opsada Promone bila je teška jer je delmatsko uporište bilo dobro utvrđeno, a Verzo je čak postavio straže na okolna brda, s kojih su promatrale kretanje Rimljana. Ipak, u pomoć Verzu u došao je drugi delmatski vojskovođa Testimos iz Sinotiona, ali mu Rimljani nisu dopustili da se približi. Upravo kad su vidjeli da se približava Testimova vojska i napada rimsku s druge strane, branitelji Promone izašli su iz grada da se i sami pridruže toj borbi, ali Rimljani su ih potisnuli natrag u grad i uspjeli ući za njima, tako da su ga zauzeli. Delmati su se povukli u utvrdu koja je bila na najvišoj točki grada. Nakon četiri dana Delmati su pokušali proboj, ali ih je rimska vojska zaustavila pa su se sljedećeg dana predali[14]. Padom Promone Oktavijanu su se otvorili putevi prema unutrašnjosti delmatskog područja. Vjerojatno odsječen od pravca PromonaSinotion, Testimos je naredio svojoj vojsci da se rasprši kako ih Rimljani ne bi slijedili. Oktavijan se nije usudio podijeliti svoje snage, jer kako piše Apijan "nisu poznavali ceste, a tragovi bjegunaca bili su pomiješani", stoga je oprezno krenuo prema Sinotionu. Čini se da je Testimosova vojska u prethodnom okršaju "izmanevrirana", tako da u trenutku pada Promone nije više mogla stići u Sinotion. Stoga je lako moguće da je Oktavijan ušao u napušteni grad i zapalio ga. Osiguravši se s dvije bočne kolone probio se prema Andetriju, izbjegavši usput delmatsku zasjedu na istom mjestu gdje je 48. pr. Kr. stradala vojska Aula Gabinija.[15]

Strabon, grčki geograf i povjesničar (63. pr. Kr. ili 64. pr. Kr. - 24. po Kr.), u svome djelu Geographica koja se sastoji od 17. knjiga među kojima od 3. do 10. knjige opisuje Europu, a u 7. knjizi u 5. poglavlju opisuje Iliriju i Panoniju. Strabon je prvi poznati geograf koji je prihvatio i naznačio prisutnost Delmata na istočnojadranskoj obali. Među nabrojenim gradovima spominje se i Sinotion (Sinotij), za kojega Strabon kaže da je postojao i stari i novi, te da je oba zapalio Oktavijan. Stari Sinotion je bio smješten na vrhu Baline glavice, a novi u njenom podnožju na čijem je mjestu nastao rimski municipij Magnum[16]. Još jedan povjesničar koji spominje Sinotion je i Apijan iz Aleksandrije, grčki povjesničar, (95. g. - 165. g.) napisao je djelo Rimska povijest u 24 knjige. Svaka knjiga obrađuje ili jedno povijesno razdoblje ili jednu od rimskih zemalja. U desetoj knjizi govori o Ilirima, u njoj je sačuvan dio koji govori o ovim krajevima. Tu spominje niz gradova koji su bili izravno ili neizravno upleteni u zbivanja koja opisuje, gdje među ostalima gradovima spominje i Sinotion.[17]

Među stanovnicima Umljanovića još se uvijek zadržao naziv "Šenedija" koji upotrebljavaju za Balinu glavicu, koji etimološki ukazuje na korijen od riječi Sinotija.

 
Kamenje s ruševina municipija Magnuma se koristilo za izgradnju kuća (na slici je prikazan dio kuće u zaseoku Lele)

Prema Grguru Urliću-Ivanoviću, hrvatskom povjesničaru i pjesniku, dok je putovao Petrovim poljem 1879. istraživao je narodne priče o "Šinodu" kako su tada stanovnici ovih krajeva nazivali Sinotion. On piše kako je protiv Rimljana na prostoru Promone i Sinotija ratovao vojskovođa Tutim ili Tatim (Testimos) te da je on porazio rimskog vojskovođu Gabina (Aulo Gabinije). Urlić-Ivanović opisuje Sinotion kao "tvrdo utočište Dalmatinske slobode, i sjedalištem kršne junačine Tutima". Također govori kako su tadašnji župljani kljakačke župe sv. Ilije odnosili kamenja sa ruševina Sinotiona za gradnju crkve nekoliko godina ranije te da su dosta natpisa oštetili njihovim otkopavanjem i prenošenjem. Urlić-Ivanović spominje i da se u Sinotiju iskapalo i zlato.[18]

Magnum je rimsko naselje koje se razvilo na mjestu delmatskog Sinotija, na pravcu magistralne prometnice Akvileja - Dirahij, segment koje je opisan u Tabuli Peutingeriani na trasi Salona XVI – Andetrio XIV – Magno VIII – Promona XVI – Burno. Duž ceste Akvileja - Dirahij nalazio se sustav rimskih vojnih logora poznat pod nazivom Delmatski limes kojeg su činili legijski logori Burnum i Tilurij s pripadajućim pomoćnim logorima te logori pomoćnih postrojbi u Kadinoj Glavici, Andetrij u Muću Gornjem i Bigeste u Humcu kod Ljubuškog. Magnum se smjestio na istoj cesti između logora u Kadinoj Glavici i Andetriju. Municipij u Magnumu nije baštinio predrimsko epihorsko ime naselja što govori o žestini ratnih operacija na tom prostoru i načina na koji su Rimljani provodili politiku romanizacije. Na teritoriju municipija, koji je najvjerojatnije zauzimao cijelo današnje Petrovo polje, podaci o stanovništvu nisu dovoljno poznati, a najčešći gentilicij jest Aurelii što se povezuje s širokim davanjem rimskog civiteta epihorskom stanovništvu za vrijeme cara Karakale (Constitutio Antoniniana) početkom 3. stoljeća[19]. Magnum postiže municipalni status najkasnije u prvoj polovini 2. stoljeća. Natpisi kojima je potvrđen municipalitet Magnuma poznati su kao CIL III 6565=9798=14316, CIL III 14957 i CIL XIII 6538. Na prostoru Baline glavice nikad nisu provođena sustavna arheološka istraživanja tako da je topografija rimskog Magnuma nepoznata. Zbog minski osjetljivog područja nemoguće je rekognoscirati teren desne obale rijeke Čikole oko Velike i Male Baljačke glavice gdje bi trebala biti pozicija jedne nekropole Magnuma. Poznato je da je u Magnumu tijekom 2. stoljeća postavljena beneficijarska stanica. Stanica konzularnih beneficijara je arhitektonski kompleks koji se obično nalazio neposredno uz gradske zidine ili zidine rimskih vojnih logora kako je to bilo uobičajeno na germanskom limesu[20]. Konzularni beneficijari smatrani su delegatima, tj. predstavnicima namjesnika provincije Dalmacije kada su izvršavali svoj terenski rad, tj. bili u izravnom kontaktu s lokalnim stanovništvom. Stoga, svi kontakti između stanovništva i središnje vlasti bili su uglavnom pokrenuti ili ostvareni uz pomoć konzularnih beneficijara. Na ovaj način, provincijski namjesnik neizravno je pokazao svoju prisutnost na svim značajnim mjestima koja je kao takva on sam identificirao. To su najčešće bili dopisni putevi, putevi opskrbe, transportni putevi, rudnički putevi, pogranična područja ili važna urbana središta. S obzirom na činjenicu da su konzularni beneficijari u pravilu bili legionari, njihovi smještaj u određene provincije imao je svoj značaj i zbog aspekta sigurnosti. Stoga, beneficijarske stanice su se nalazile na značajnijim mjestima u provinciji Dalmaciji. Glavna dužnost vojnika stacioniranim u ovim postajama bila je održavanje reda i sigurnosti, uglavnom u prometu.[21]

Kroz Magnum je prolazila rimska magistralna cesta Via Gabiniana, nazvana po vojskovođi Aulu Gabiniju, koja je povezivala centre Burnum - Promona - Magnum - Andetrium - Salona. Cesta je od pravca Promone išla preko današnje Kadine Galvice, Otavica, Gradca i Baljaka te je u Magnum ulazila sa sjeverozapada preko nekadašnjeg Vezovića mosta preko Čikole[20]. Prema seoskoj legendi Vezovića most je sagradio turski beg zvan Vezović, a most je srušen u listopadu 1944. godine. Prilikom regulacijskih radova u koritu Čikole krajem 20-og stoljeća, uništeni su mu čak i temelji. Most je sasvim sigurno imao rimske temelje, jer je tu negdje Čikolu morala prelaziti Via Gabiniana[22]. Joško Čelar, agronom iz Drniša, izjavio je da je u ljeto 1957. godine rigolovano polje kod Baline glavice te da je tako otkriven popločan rub veoma stare ceste. Prema tehnici gradnje ti ostaci upućuju na rimsko porijeklo, te je najvjerojatnije riječ o Vii Gabiniani[23]. Iz Magnuma ta cesta je izlazila lijevom obalom potoka Vrbe, pritoka rijeke Čikole, u smjeru jugoistoka kroz klanac između Svilaje i Moseća kroz današnje Kljake i Ramljane pa dalje do Andetrija. Kroz Magnum je prolazila i priključna cesta koja je vodila prema važnom raskrižju unutarnjih prometnih smjerova negdje oko današnjeg Unešića. Cesta počinje u zaseoku Mešini i prelazi Moseć pokraj Mešinovih staja, te preko Donjeg Vinova u smjeru sjeverozapada završava na raskrižju pravaca kod Unešića.[20]

 
Iskopina zida građevine iz Magnuma

Magnum je kao svaki grad rimskog carstva s municipalnim statusom imao i svoje područje koje je spadalo pod gradsku upravu. U sastav područja Municipijum Magnuma bez ikakve sumnje ulazili su: Petrovo polje na zapadu, dolina rječice Vrbe na istoku, te dijelovi planina Svilaja i Moseć na sjeveru i jugu. Municipalni prostor Magnuma na istoku je graničio s prostorom colonia Claudia Aequm. Razgraničenje nije moguće precizno odrediti, ali poznato je da je Andetrium (Gornji Muć) ulazio u područje Aequma, tako da prostor Municipijum Magnuma nije sezao mnogo dalje od gradine u Postinju. Ako se prihvati ovakva postavka, onda to znači da je cijeli tok Vrbe ulazio u sastav Municipijum Magnuma. Promona, iako je spadala pod upravu municipija u Magnuma, je imala poseban status pagusa, najmanje administrativne jedinice u Zapadnom Rimskom carstvu. Jedini poznati član municipalne uprave u Magnumu bio je Marko Aurelije Lukanus, koji je vršio dužnosti duovira i dekuriona[24]. Natpis koji ga spominje otkrio je 1871. godine arheolog Josip Alačević, uzidanog u pročelje crkve svetog Ilije u Kljacima, dok je izvorno otkriven kod Baline glavice[22]. Austrijski arheolog Carl Patsch navodi kako ga je tamo pronašao fra Antonio Mlinar. Iako je danas spomenik izgubljen, Patsch je prepisao natpis s njega i objavio ga u djelu "Rimski kameniti spomenici kninskog muzeja"[25]. Natpis je datiran na kraj 2. i početak 3. stoljeća, kada su on ili njegov otac dobili rimski civitet[22]. Lukanus je bio duoviri iure dicundo; duoviri su bili suci najvećeg ranga u rimskim gradovima i provincijama. Njihove glavne dužnosti su bile provođenje pravde, vođenje javnih financija grada, rješavanje postupaka na Ordo decurionumu (gradskom vijeću) i vođenje izbora u obliku komisije ili skupa. Duoviri su se birali glasovanjem i mandat im je trajao godinu dana[26]. Lukanus je također nosio titulu dekuriona, što ima više značenja pa se ne zna koju funkciju je zapravo vršio. Dekurion može biti: član gradskog senata, odnosno jedan od vodećih službenika u upravi gradova u provincijama; konjanički časnik; vođa dekurije, desetog dijela kurije[27]; te svećenik specijaliziran za određena žrtvovanka i obrede po privatnim kućama.

Na području Magnuma postojalo je svetište od kojeg je ostalo nekoliko žrtvenika posvećenih rimskim bogovima, među kojima je bilo najviše onih koji su bili posvećeni Jupiteru, s posvetom I.O.M. (Iovi Optimo Maximo) što bi se prevelo kao Jupiteru, najboljem i najvećem. Sa terena samog grada potječe i slučajan nalaz žrtvenika posvećenog Silvanu, rimskom božanstvu neobrađenog zemljišta i granica koje dijele polja od šuma, poznat iz starije arheološke literature. Stručnjaci Muzeja Drniške krajine 1981. godine otkrili su reljef koji prikazuje boga Mitru u trenutku tauroktonije uzidan u kuću u zesoku Mešini. Reljef je u dosta lošem stanju i na njemu se jedva prepoznaju ikonografski elementi Mitrina kulta. Razabire se tijelo bika kojemu je potpuno odlomljena glava, a pod bikovim vratom nalaze se siluete zmije i psa. Mitra u klasičnoj pozi ubija bika, ali to se razaznaje više na osnovu poznavanja scene nego zbog sačuvanosti reljefa. Lijevi dio ikone potpuno nedostaje, tako da nema prikaza Kautopatesa, dok je na desnoj strani reljef Kautesa sačuvan u gornjem dijelu do pojasa. S područja Magnuma potječe i, danas izgubljeni, reljef Merkura. Prema opisu splitskog Bulletina, Merkur je u rukama imao maslinovu granu i vrećicu za novac, dok je pod njegovim nogama bio prikazan pijetao u pozi kukurikanja. U Muzeju Drniške krajine iz blizine samog grada Magnuma 1981. godine donesen je žrtvenik oštećen sa svih strana. Žrtvenik je visok 63cm i pri dnu širok 52cm, a u fragmentirano očuvanom natpisnom polju ostalo je tek nekoliko slova. Sudeći prema prvom redu natpisa žrtvenik je posvećen božici Junoni. Nedaleko od mjesta otkrića ovog žrtvenika pronađen je i jedan nedovršeni, u cjelosti sačuvan s postavljenim natpisnim poljem, ali bez natpisa.[22]

 
Prikaz Baline glavice na austro-ugarskoj karti (1851.-1854.), lijevo od koje se vide naslikani ostaci zidova Magnuma koji su tada još uvijek postojali

Prilikom prvog rekognosticiranja Magnuma arheolog Josip Alačević 1878. godine uočio je ostatke akvedukta koji je najvjerojatnije vodio od izvora Čikole prema gradu, ali danas se takvi ostatci na lokalitetu kod Baline glavice ne mogu vidjeti. Ovaj dio Petrova polja prepun je izvora vode, koje ima toliko da nekoliko potočića veći dio godine poplavljuju prostor samog grada. Močvare koje su se tako stvarale bile su do sredine prošlog stoljeća uzrok širenja malarije u Petrovom polju. U vrijeme trajanja municipija Magnuma veliku su ulogu igrali irigacijski kanali jer drugačije život ovdje ne bi bio moguć. Jedini ostatak hidroloških instalacija Magnuma je četvrtasti kamen, koji kroz sredinu služi kao izdubljena vodovodna cijev, u obliku lavlje glave na jednom kraju. Danas je taj spomenik uzidan u zid kuće u zaseoku Mešini, gdje su je 1981. godine pronašli stručnjaci Muzeja Drniške krajine.[22]

Magnum je prve istraživače zainteresirao tijekom četrdesetih godina 19. stoljeća. Austrijski putopisac i vladin službenik u Dalmaciji Franz Petter u svome djelu Das Königreich Dalmatien, objavljenog 1841. godine, spominje da se u istočnom dijelu petropoljske doline nalaze "ruševine jednog starog grada". Prvi arheolog koji je rekognoscirao ruševine Magnuma bio je hrvatski arheolog Josip Alačević sedamdesetih godina 19. stoljeća, koji kod Baline glavice zatiče "znatne ruševine i ostatke akvedukta".[22]

Nakon pada zapadnog rimskog carstva municipij Magnum se spominje samo dva puta. Prvi put na drugom salonitanskom crkvenom saboru u Saloni 533. godine za vrijeme Ostrogotskog kraljevstva, pod predsjedanjem salonitanskog nadbiskupa Honorija II., kada je dodijeljen novoosnovanoj biskupiji u Ludrumu. U sastav novoosnovane biskupije tom su prilikom uključeni Magnotik (Magnum), Ekvitin, Salviatik i Sarsiatik.[28] Posljednji se put spominje u djelu Cosmographia nepoznatog autora iz Ravenne, nazivanog Zemljopisac Ravenjanin ili Anonim Ravenjanin, datiranog između 650. i 750. godine. Ravenjanin spominje Magnum u dijelu: "… Item ad aliam partem desuper sunt civitates Decimin, Endetrio, Magnum, Promona…". Ubacivanje nekih zajednica pokazuje kasnoantičku i ranu srednjovjekovnu situaciju i izvore iz kojih je Ravenjanin crpio podatke. On smješta Magnum u isti kontekst i dijelom se drži trase od Salone (Endetrio - Magnum - Promona) do Burnuma[20]. Ne zna se kada je točno Magnum razrušen i napušten zbog arheološke neistraženosti područja, ali se pretpostavlja da se to dogodilo za vrijeme provale Avara ili Slavena na ove prostore.

Oko 10 kilometara sjeverozapadno od Magnuma na prostoru današnje Kadine Glavice [29][30] rimska vojska je početkom 1. stoljeća sagradila logor za smještaj pomoćnih postrojbi (castellum). Zapovjedno mjesto rimskih vojnika smještenih u logoru u Kadinoj Glavici bio je legijski logor (castrum) Burnum. U logoru u Kadinoj Glavici bili su smješteni pripadnici ale Claudia Nova te kohorti I. Lucensium, III. Alpinorum i I. milliaria Delmatarum. Neke od spomenika pripadnika tih postrojbi danas je moguće vidjeti uzidane u česmu na izvoru Banovači u Otavicama i česmu u Kadinoj Glavici.

Srednji vijekUredi

Naseljenosti ovoga dijela Petrovog polja u ranom srednjem vijeku dokazuju fragmenti oštećenog predromaničkog pluteja pronađeni na starom župnom groblju. Godine 1962. jedan je mještanin pokraj ulaza u stari dio groblja kopao jamu za novu obiteljsku grobnicu i tada je pronašao ulomak grede oltarne pregrade s dijelom natpisa koji su se slagali s dijelom prije pronađenog pluteja. Potom su 1970. u više navrata pronađeni novi ostatci pluteja. Svi su dijelovi oltarne pregrade danas u Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu. Prema dosad prikupljenim odlomcima oltarna je pregrada predromaničke crkve u Kljacima imala četiri pluteja, sa svake strane po dva. Pluteji su međusobno bili odijeljeni pilastrima kojih je bilo ukupno šest. Na sredini je bio otvor za prolaz u svetište. Prema veličini pronađenog materijala čini se da je pregrada bila duga 5,5 m, što bi značilo da je crkva bila dosta velika. Prema fragmentima nepotpunog natpisa čini se da je bila posvećena Isusu Kristu. Pronađeni fragmenti odlikuju se kvalitetom obrade poput ostalih ostataka crkava u Petrovu polju i vjerojatno su je gradili domaći majstori jer su klesani od domaćeg kamena – muljike. Pretpostavlja se da je crkva stradala za vrijeme tatarske provale 1242. godine.[31]

U ovo vrijeme, u doba Hrvatskog kraljevstva, vladala je podjela na županije. Područje Umljanovića i cijelo Petrovo polje spadalo je u Kninsku županiju koja se po Kninu prozvala jer joj je u njemu bilo sjedište. Ona je graničila na sjeveru s psetskom, na istoku s cetinskom, na jugu s primorskom, a na zapadu s bribirskom županijom. Kninska županija je obuhvaćala Dinaru i Svilaju s prigorjem, Prominu, Moseć i brda jugozapadno od njega, te tri velike doline: Kninsko, Kosovo i Petrovo polje.[32]

Knin se nalazio na glavnom putu koji je iz unutrašnjosti vodio na more, a koji je prolazio i kroz Petrovo polje. Iako to nigdje nije zabilježeno da su Tatari u progonu Bele IV. 1242. godine prošli preko Knina, ipak se može tvrditi da su tuda morali proći. Prvo što ih je vodio glavni put, a drugo što su to konjičke horde, koje trebaju ogromne količine hrane za konje koju nisu nosili sa sobom. Kad su se približavali Klisu, nisu se mogli nigdje obskrbiti osim na plodnom Kninskom, Kosovu i Petrovu polju, pa su tuda morali odmarati sebe kao i konje.[32]

Krajem 13. stoljeća uslijed slabljenja moći Arpadovića, raste moć hrvatskih velikaša, posebno Bribirskih knezova Šubića koji su se uzdigli do banske titule i postali gospodari Knina i kninske krajine u koje je tada spadalo i Petrovo polje. Da bi raspravio njihove međusobne nesuglasice, kralj Karlo Robert dolazi u Knin u rujnu 1322. godine. Na saboru u Kninu svrgava Mladena II. Šubića s mjesta bana, baca ga u tamnicu, a zatim pod oružanom pratnjom odvodi u Zagreb te odatle u Mađarsku.[33]

Poslije kraljeva odlaska iz Knina udruženi hrvatski velikaši, Mladenova braća Juraj, Pavao i Grgur Šubić i vojvoda Nelipac II. Nelipčić su se okrenuli protiv kralja i bana Ivana Babonića te uspjeli zauzeti Knin. No, taj je savez kratko potrajao. Već sljedeće 1323. godine Nelipac II. Nelipčić je izigrao savez te je na kraju došlo do sukoba između njega i Jurja II. Šubića. U tom sukobu na stranu Jurja II. stali su bosanski ban Stjepan II. Kotromanić i grad Zadar, a na stranu Nelipića stali su livanjski Mihovilovići, krbavski Kurjakovići te gradovi Šibenik i Trogir. Juraj II. je uz pomoć bosanske vojske bana Stjepana II. sredinom godine 1324. počeo opsjedati Knin. Do odlučne bitke došlo je 7. lipnja 1324. kod izvora Krke u Topolju kada je Nelipac II. Nelipčić porazio Šubićevu vojsku. U nastojanju da skrši otpor hrvatskog plemstva, kralj je poslao vojsku pod vodstvom bana Mikca koju je vojvoda Nelipac II. Nelipčić porazio 1326. godine.[34]

Poslije Nelipčeve smrti 1344. godine novi kralj Ludovik I. Anžuvinac poslao je vojsku na Knin kojeg je obranila Nelipčeva udovica Vladislava od roda Gusića. Svjesna da ipak neće moći trajno odoljevati napadima kraljevskih snaga, kneginja je povela pregovore s kraljem kako bi spasila baštinu svome sinu Ivanu. Nato je kralj Ludovik I. oduzeo Nelipčićima 1345. godine Knin, Počitelj, Srb, Ostrog i Unac, a ostavio im je utvrdu Sinj sa cetinskom županijom, Brečevo s poljem i djedovski grad Kamičak na Krki, Ključicu na Čikoli i utvrdu Nečven. Time je bila slomljena moć Nelipčića koji su otada bili vjerni kraljevi vazali.[35]

Iskoristivši oslabljen utjecaj mađarskog kraljevstva u Dalmaciji, bosanski kralj Tvrtko I. Kotromanić sa svojim saveznicima osvaja većinu Dalmacije 1388. godine uključujući i kninsku krajinu. Tvrtko se 1390. godine proziva "Kraljem Hrvatske i Dalmacije". Sve do njegove smrti 1391. godine svaki pokušaj ugarskog kralja da preotme izgubljene teritorije nije uspio. Međutim 1393. godine Tvrtkov nasljednik Stjepan Dabiša je potpisao mir s Žigmundom kojim se mađarskoj vlasti vraća sav teritorij koji je osvojen do 1385. godine.

Nakon smrti kralja Ludovika I., Hrvoje Vukčić Hrvatinić sudjelovao je u dinastičkim borbama kao protivnik kralja Žigmund i bio pristaša Ladislava Napuljskog, koji mu je 1391. godine povjerio na upravu banovine Dalmaciju i Hrvatsku. Nakon krunidbe u Zadru za hrvatsko-ugarskoga kralja 1403., Ladislav Napuljski postavio je Hrvatinića za glavnog namjesnika u Ugarskoj, Hrvatskoj, Dalmaciji i Vrbaskoj banovini te ga imenovao hercegom splitskim, darovavši mu uz to otoke Brač, Hvar i Korčulu. Od tada je Hrvoje nosio titulu herceg Splitski, potkralj Dalmacije i Hrvatske, veliki ban Vrbaske banovine i knez Donjih kraja. Nakon Žigmundove vojne intervencije 1408. i poraza bosanske vojske kraj Dobora, Hrvoje je prešao na Žigmundovu stranu. Pritom je zadržao dotadašnje časti, upravu nad Splitom i naslov hercega te upravu nad mnogim gradovima, među kojima je bila i Požega. No ugarskom pobjedom u Bosni počela je slabjeti moć Hrvatinića, osobito nakon ponovnog izbora Ostoje za bosanskog kralja. Godine 1409. Ladislav Napuljski prodaje svoja prava na Dalmaciju Mletačkoj republici za 100000 dukata, zbog čega Žigmund ulazi u rat s Mlecima. Rat traje nekoliko godina i završi povoljno za Republiku. Potpisivanjem mira Republika dobiva Zadar, Nin, Novigrad, Vranu, Ostrovicu, Skradin, Šibenik, Trogir, Split, Omiš, Kotor i Budvu, sa svim otocima. Mađarima je ostalo primorje od Istre do Obrovca, zatim Bukovica, Plavno, Strmica, Knin, Sinj, Klis, dio Zagorja između Trogira, Šibenika i Drniša, Petrovo polje, Prominu i Miljevce[36]. Nakon mnogih sukoba Žigmund je oduzeo Hrvoju župu Sanu, otoke Brač, Hvar i Korčulu, a Split uzeo pod svoju zaštitu. Hrvoje je tada zatražio pomoć nezadovoljnih bosanskih velikaša i Osmanlija. Ugarsko-hrvatska vojska bila je poražena u Lašvi 10. kolovoza 1415., što je otvorilo put osmanskomu prodoru u Bosnu, a sljedeće je godine Hrvoje umro.

Ivaniš Nelipčić, u čijem je posjedu bila župa Petrovo polje, umire 1434. godine, te ga naslijeđuje kći Katarina, udata za Ivana Frankopana. Katarina je u nasljedstvo dobila Sinj i Travnik na ri­jeci Cetini, zatim Čačvinu, Klis, Omiš, Visuć, Kamičac, Ključ, župu Petrovo polje, župu Odorjan i Zvonigrad. Njezin muž Ivan Frankopan, koji je od svog oca Nikole Frankopana naslijedio u časti "bana Dalmacije i Hrvatske", proširio je tada svoj naslov dodatkom "knez cetinski i kliški". Kralj Žigmund je zatražio od njega da se odrekne Nelipićevih imanja jer ona pri­padaju kruni, pošto je Ivaniš Nelipčić umro bez muških potomaka. Frankopan to odbija radi čega bude početkom 1436. pro­glašen pobunjenikom protiv kralja, te mu Žigmund oduzme sve titule. Žigmund naredi Matku Talovcu, koji je 1435. bio imenovan "banom Slavonije", da pokori Ivana Frankopana te da će za nagradu dobit će sve što u tome ratu osvoji. Krajem 1436. godine Ivan Frankopan umire, na što njegova udovica Katarina 31. siječnja 1437. prepusti banu Matku Talovcu čitavu ostavštinu svog oca. Od tada su Matko Talovac i njegova braća, Petar, Franko i Ivan držali sve gradove i posjede Ivaniša Nelipića.[37]

16.-18. stoljećeUredi

 
Dio mape mletačkog prikaza Dalmacije iz 1789. godine na kojemu se vide Umljanovići (Umliane).

Turci su ovim krajem zavladali početkom 1522. godine kad su zauzeli tadašnji hrvatski glavni grad Knin opsadom koju je vodio Gazi Husrev-beg, a dan nakon i Drniš sa okolnim krajem. Iako je pred njima pobjeglo gotovo svo starosjedilačko stanovništvo, s vremenom je ipak uspostavljena određena administrativna vlast i veliki broj ljudi se vratio naravno plaćajući Turcima harač i ostale propisane namete. Odmah nakon osvajanja Dalmacije i Like od Mlečana i Ugarske, Turci stvaraju pograničnu zonu Vilajet Hrvati koji je bio pod upravom skradinskog kadiluka. U Vilajet Hrvati spadaju novoosnovane nahije Petrovo polje i Petrova gora (današnji Moseć), obje sa sjedištem u Drnišu. Područje Umljanovića je najvjerojatnije pripadalo nahiji Petrova gora jer je ona obuhvaćala područje Moseća i dio Petrova polja lijevo od rijeke Čikole. Godine 1537. Vilajet Hrvati pripaja se Kliškom sandžaku i bosanskom pašaluku. Unatoč islamskoj vladavini i prisilnoj islamizaciji u ovom je kraju ostao određeni broj franjevaca koji su djelovali s Visovca pa su starosjedioci ipak zadržali svoju vjeru i običaje. Mehmed II. čak je izdao i dokument (Ahdnama) kojom je starosjediocima zajamčio slobodu vjere, kako bi zadržao stanovnike opustjelih područja i vratio one stanovnike koji su prebjegli u druge krajeve.[38]

Ovo razdoblje obilježilo je i masovno doseljavanje Morlaka (Vlasa) iz područja Hercegovine kao pokušaj da se nadomjesti populacija koja je pobjegla s tih područja. Prema popisu stanovništva kliškog sandžakata iz 1550. godine, u kojem se popisivalo samo vlaško stanovništvo, među navedenim selima se ne spominju Umljanovići[39]. Umljanovići se prvi put spominju 1583. godine u spisima Morlaka od strane šibenskih bilježnika, što znači da su se Morlaci najvjerojatnije doselili u Umljanoviće nekad u drugoj polovici 16. stoljeća.

Godine 1645. Turci su započeli Kandijski rat u svrhu protjerivanja Mlečana s Krete i iz Dalmacije. Nakon nekoliko neuspješnih turskih ofenziva na Šibenik, Mlečani su se odlučili zauzeti Drniš, glavno tursko uporište za napad na Šibenik. U veljači 1648. godine to i uspijevaju uz pomoć drniških i petropoljskih krajišnika predvođenih harambašom Vukom Mandušićem koji su podigli ustanak protiv Turaka. Nakon turskog zauzimanja Kandije (Krete) Mlečani potpisuju mir 6. rujna 1669. godine, koji vraća Drniš s okolnom krajinom pod kontrolu Osmanskog carstva.

Ovakvo stanje nije dugo potrajalo jer već 1683. godine Turci gube Drniš, ovaj put zauvijek, od strane udruženih šibenskih, kotarskih i zagorskih ustanaka pod vodstvom harambaše petropoljskih krajišnika Mate Nakića-Vojnovića, za kojeg Andrija Kačić Miošić piše da je došao u Drniš i Petrovo polje iz Hercegovine sa svojom braćom i 2000 domaćinstava.[40]. Nakić-Vojnović pregovara s Mlecima uvjete da prime stanovnike s područja zagorskog ustanka obećavajući im odanost, plaćanje nameta te borbu protiv Turaka, zahtjevajući da svi zemljoposjednici zadrže svoje zemlje što Mlečani naposlijetku i prihvate. Turci posljednji put pokušavaju ponovno zauzeti Drniš za vrijeme Sinjskog rata (1714.-1718.), no bezuspješno. Mir će u ovim krajevima trajati sve do pada Venecije 1797. godine.

Povijesna ostavština osmanske vladavine u Umljanovićima se vidi u etimološkom topografskom nazivu brda Balina (Balijina) glavica.

19. stoljećeUredi

 
Umljanovići prema Austro-ugarskim kartama (1869.-1887.)

Nakon disolucije Mletačke Republike, vlast nad Dalmacijom spada Austrijskom carstvu. Međutim ta vlast traje samo do 1805. godine kad je Dalmacija prepuštena Napoleonu mirom u Pressburgu 1805. godine, te ju je on inkorporirao u svoje Kraljevstvo Italije koje je bilo u personalnoj uniji s Francuskom. Mirom u Schönbrunnu 14. listopada 1809. godine Austrija prepušta Napoleonu slovenske zemlje i hrvatske zemlje južno od Save koje skupa s Dalmacijom čine novu Ilirsku provinciju direktno pod francuskom vlašću. Za vrijeme francuskog upravljanja donose se bitni propisi: priznavanje zemlje seljacima, propis o upravljanju koritom Krke i Čikole radi sprječavanja poplava, poticanje agrikulture, ali i gradnja cesta i mostova, javnih cisterni itd.[41]

Kongresom u Beču 1815. godine, godinu dana nakon poraza Napoleona, Austrija je stvorila Kraljevinu Dalmaciju koja je odvojena od ostatka Hrvatske. Austro-ugarskom nagodbom 1867. godine kraljevine Hrvatska i Slavonija se ujedinjuju i pripajaju Mađarskoj dok Kraljevina Dalmacija ostaje de facto pod vlašću Austrijske krune sve do njenog razrješenja krajem Prvog svjetskog rata 1918. godine, iako se hrvatsko-ugarskom nagodbom Dalmacija priznala kao sastavni dio Trojedne Kraljevine, što je krunidbenom zavjernicom jamčio i kralj.

Svojim ponovnim dolaskom na vlast u Dalmaciji, Austrija ponovno uspostavlja staru instituciju Teritorijalne vojske. Nova organizacija Teritorijalne vojske provedena je 19. srpnja 1821. godine, kad je donesen pravilnik i izvršena nova podjela Dalmacije s obzirom na Teritorijalnu vojsku. Prema navedenom pravilniku, vojne snage na kopnu i na otocima osnovane su radi provođenja zakona i organiziranja reda. Teritorijalna vojska sastoji se od 4 pukovnije, 24 serdarije i 7 podserdarija, te 576 pandura, za svaku serdariju po 24 pandura. Pukovnici i serdari, ako su bili ovlašteni od pukovnika, mogli su postavljati harambaše koji su stajali na čelu pandura, a panduri su birani od najuglednijih ljudi. Na području Umljanovića djelovala je Druga pukovnija, koja je imala sjedište u Šibeniku sa postajom pukovnika također u Šibeniku, te u koju je spadala serdarija Drniš. Takva podjela je trajala sve do 1. studenog 1850. kada je uspostavljena žandarmerija kao stalna služba plaćenih oružnika. Teritorijalna vojska će postupno biti ukinuta jer se pokazala nedjelotvornom i bez dovoljno dobre organizacije i stege.[42]

Moderno dobaUredi

Tijekom 2. svjetskog rata Umljanovići su bili pod kontrolom ustaških snaga. Dana 7. lipnja 1943. godine, između 3 i 4 sata ujutro, grupa partizana od 600-700 boraca iz Svilaje i Moseća predvođeni Bogdanom Njegušem iz Drniša i Martinom Sučićem iz Otavica napadaju ustaške položaje u Umljanovićima. Partizani su počeli otimanjem stoke i ostalih namirnica lokalnom stanovništvu. Seljacima su otjerali nekoliko konja, volova i sitne stoke (ovaca i janjaca). Partizane su za vrijeme pljačkanja napale ustaše I. satnije 9. pripremne bojne, koji su se nalazili na položaju u Kljacima te time pritekli u pomoć stanovnicima Umljanovića. Pričinjena šteta opljačkanom selu iznosila je prema izvorima preko 1 milijun NDH kuna. S opljačkanom stokom i ostalim materijalom partizani su krenuli ka brdu Movran u Moseću na području općine Muć, gdje im se nalazila glavna komanda i skladište. U listopadu 1944. godine srušen je povijesni Vezovića most koji se koristio za prijelaz preko Čikole u selo Baljci.[43]

Za vrijeme Domovinskog rata Umljanovići su bili pod hrvatskom kontrolom, u graničnoj zoni s Republikom Srpskom Krajinom. Tijekom rata selo nije bilo okupirano. Na ovom području djelovale su 114. splitska i 142. drniška brigada, a nekoliko mjeseci u selu su bili stacionirani i pripadnici IX. bojne "Rafael vitez Boban".

VjeraUredi

 
Župna crkva sv. Ilija Kljaci

Stanovništvo je 100% rimokatoličko. Franjevci splitske provincije poslužuju župu sv. Ilije od njenog osamostaljenja 1832. godine. Umljanovići pripadaju šibenskoj biskupiji, župi sv. Ilije proroka koja spada pod drniški dekanat. Blagdan zaštitnika župe se slavi 20. srpnja, kada se kod crkve organizira Ilindanska večer. Suzaštitnica župe je Gospa od Karmela. Župa ima dvije crkve, sv. Ilija koja se nalazi u Kljacima i crkvu Hrvatskih mučenika u Čavoglavama. U 18. stoljeću područje sadašnje župe je bilo pod Drnišom, a kad je postala posebna kapelanija, s njom je do 1797. upravljao župnik Gradca. Godine 1832. župa se potpuno osamostalila kada se izgradila crkva, a posluživali su je franjevci iz Visovca. Današnji oblik crkva poprima 1871. godine. Okolo župne crkve se nalazi groblje, a 2009. godine je dovršena i mrtvačnica. Uz Umljanoviće, u župu spadaju i Kljaci, Mirlović Polje i Čavoglave[44]. Trenutačni župnik je fra Ivan Lukač.

U groblju je kod župne crkve bila starohrvatska crkva iz 9. do 10. stoljeća. Od nje su pronađeni ulomci oltarne pregrade s plutejima, bogato ukrašeni pleterom, križevima i palmetama. Kamen je domaći te je siguran dokaz da je kameni namještaj za crkvu nastao na tom tlu. Ulomci su bili smješteni u samostanskoj zbirci u Sinju, ali su ustupljeni Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu.

StanovništvoUredi

Kretanje broja stanovništvaUredi

Stanovništvo je 100% hrvatsko.

Kretanje broja stanovnika od 1857. do 2011. [45]

Etnici i kteticiUredi

Ktetik ùmljovačkī izveden je od krnje osnove nastale odbacivanjem središnjega sloga -an- i završnoga formanta -ići (: Umljanovići). Od tako skraćene osnove izvedeni su i etnici za muške i ženske rodove jednine i množine.[46]

Ojkonim Muški rod jednine Ženski rod jednine Muški rod množine Ženski rod množine Ktetik
Umljánovići Umljovčánac Ùmljōvka Ùmljovčāni Ùmljōvke ùmljovačkī

GovorUredi

Stanovništvo govori zapadnim ili novoštokavskim ikavskim govorom. Ovaj se dijalekt naziva zapadnim (zauzima krajnji zapad štokavštine), a poznat je i pod imenima novoštokavski ikavski ili zapadnohercegovačko-dalmatinsko (zagorsko)-bosanski. U Hrvatskoj se govori ponajviše na jugu, od sjeverozapada Zagore do Opuzena i Metkovića.

UpravaUredi

Nakon ponovnog preuzimanja Dalmacije od Napoleona, prva zadaća Austrije bila je da organizira upravu i sudstvo u regiji. Organiziranje uprave povjereno je posebnoj Dvorskoj komisiji u Beču. Područje Dalmacije se krajem 1815. godine dijeli na sljedeće okruge: zadarski, splitski, dubrovački i kotorski, a već početkom 1816. godine dijeli se na pet okruga: zadarski, splitski, makarski, dubrovački i kotorski. U zadarski okrug ulazi 18 kotarskih općina, među kojima je i kotarska općina Drniš kojoj su pripadali Umljanovići. Prvu veću organizaciju uprave u Dalmaciji Austrija je provela 1823. godine na osnovi odluke donesene 4. svibnja 1821., a objavljene 1822., prema organizacijskom sustavu općina u pokrajini Lombardo-Veneto od 1816. godine. Prema ovoj podjeli Dalmacija se dijeli na četiri okruga: Zadar, Split, Dubrovnik i Kotor. Okruzi se dijele na kotare, a kotari na općine. Umljanovići su spadali u zadarski okrug, pod upravu kotara i općine Drniš. Nova administrativna podjela Dalmacije provedena je na osnovu zakona od 19. svibnja 1868. godine. Tim zakonom formiran je novi politički kotar Knin, pod kojeg je spala politička općina Drniš. Prema podjeli iz 1903. godine, Umljanovići imaju status poreske općine pod administrativnom upravom sudskog kotara i političke općine Drniš, koja je bila pod upravom političkog kotara Knin.[42]

U Kraljevini SHS Umljanovići su bili pod administrativnom upravom pokrajine Dalmacije i Šibenske županije od 1918. do 1922. godine. Nakon usvajanja Vidovdanskog ustava 1921. godine, 26. lipnja 1922. godine Kraljevina SHS dijeli se na 33 oblasti, a područje Umljanovića pripalo je Splitskoj oblasti sve do 1929. godine do proglašenja Kraljevine Jugoslavije kada se država podijelila na banovine. Od 1922. godine drniška općina postaje dio kninskog kotara. Umljanovići su bili pod administrativnom upravom Primorske banovine, koja je uspostavljena 1929. i postojala sve do 1939. godine, kada je, preorganiziranjem temeljem sporazuma Cvetković-Maček, spojena sa Savskom banovinom i još nekoliko manjih područja u Banovinu Hrvatsku. Godine 1941., Sile Osovine su napale i okupirale dijelove Primorske banovine. Obalna područja sa zaleđem, od Splita sve do Zadra su pripojena Italiji, dok je ostatak postao dijelom NDH i organiziran u sklopu novih župa sa sjedištima u Kninu, Mostaru i Omišu.

Umljanovići su za vrijeme NDH pripadali kotarskoj oblasti Drniš koja je uspostavljena 1. kolovoza 1941. godine. Drniška oblast pripadala je velikoj župi Bribir i Sidraga, sa sjedištem u Kninu, koja je trajala od 27. lipnja 1941. do 30. listopada 1943., kada je ukinuta. Njezin teritorij, kojemu je u međuvremenu nakon kapitulacije Italije bio priključen Šibenik gdje se sjedište župe tad i premjestilo, je bio uključen u novoosnovanu veliku župu Bribir, djelatnu od 1. studenoga 1943. godine. Građansku upravu u župi vodio je veliki župan kao pouzdanik vlade imenovan od strane poglavnika


U vezi odluke Oblasnog NOO Dalmacije, a u smislu zaključaka Oblasne Narodno-oslobodilačke skupštine Dalmacije održane 28. i 29. lipnja 1944. u Splitu, određuje se redoslijed izbora u kninskom okrugu. Izbori su se održali 18. veljače 1945. na području općine Drniš za seoske NOO: Kanjani koji sačinjavaju sela Kanjani, Kadina Glavica i Parčić, te za Kljake koji sačinjavaju sela Kljake, Umljanovići i Čavoglave. Pri ulazu partizana u Drniš 1945. godine i preuzimanju vlasti općina Drniš bila je razdijeljena na tri općine: Drniš, Miljevci i Zagora. Pod općinu Drniš spadala su slijedeća sela: Badanj, Biočić, Baljke, Čavoglave, Gradac, Kadina Glavica, Kanjani, Kljake, Kričke, Lišnjak, Miočić, Mirlović Polje, Otavice, Parčić, Ružić, Siverić, Štikovo, Tepljuh, Trbounje, Umljanovići, Varoš, Velušić, Žitnić i Moseć. Te godine osnovan je i seoski NOO Umljanović s predsjednikom Antom Mešinom, tajnikom Ivanom Lelom i članovima odbora Ilijom Mešinom, Ivanom Relotom, Petrom Šimundžom i Antom Čularom[47]. Za vrijeme SFRJ Umljanovići su pripadali općini Drniš, koja je od 22. veljače 1974. do  31. prosinca 1986. godine bila dio Zajednice općina Split, koja se tad preimenovala u ZO Dalmacija sve do ukinuća 25. srpnja 1990. godine.

Na osnovi Ustava Republike Hrvatske zastupnički dom Sabora izglasao je 29. prosinca 1992. "Zakon o područjima županija, gradova i općina u Republici Hrvatskoj", prema kojem su formirani: 21 županija, 2 kotara, 70 gradova i 419 općina. Tada je formirana današnja Šibensko-kninska županija, dok je općina Ružić formirana tek 1993. godine odvajanjem od općine Drniš. Središte općine je u naselju Gradac, a dan općine se slavi na Malu Gospu (8. rujna). U općinu uz Umljanoviće još spadaju i KljaciBaljci, Gradac, Mirlović Polje, ČavoglaveRužić, Otavice i Moseć. Matični broj Umljanovića je 66796, a matični broj općine je 03778.

GospodarstvoUredi

Kao i u drugim naseljima općine Ružić većina se ljudi kao osnovnom ili usputnom djelatnošću bavi govedarstvom, peradarstvom, stočarstvom, te poljoprivredom i voćarstvom, dok su ostali zaposleni po poduzećima ili jer riječ o umirovljenicima.

Početkom 20-og st. u Umljanovićima se provode iskapanja boksita od strane Rudarskog i industrijskog društva „Aluminij“, osnovanog tijekom Prvog svjetskog rata, 1917. godine u Zagrebu. Društvo je tih ranih 20-ih godina držalo ponajbolja boksitna polja oko Drniša (Kalun, Žitnić, Moseć, Ružić, Umljanovići, Planjane) i u Hercegovini kod Čitluka.[48]

Registrirana poduzećaUredi

Na području Umljanovića sjedište imaju sljedeća poduzeća:[49]

  • Korkyra - Company d.o.o. - Ostala trgovina na malo u nespecijaliziranim prodavaonicama
  • Oputina d.o.o. - Uzgoj svinja
  • Logistic team j.d.o.o. - Iznajmljivanje i davanje u zakup (leasing) ostalih strojeva, opreme i materijalnih dobara
  • Pro instalacije j.d.o.o. - Uvođenje instalacija vodovoda, kanalizacije i plina i instalacija za grijanje i klimatizaciju

Poznate osobeUredi

 
Dio pjesme Tutim Dalmatinski i Rimljani pod Promonom u časopisu Slovinac iz 1879. godine, autora Grgura Urlića-Ivanovića. Pjesma govori o Tutuimu (Testimosu), vojskovođi iz grada Šinoda (Sinotiona)

VojskaUredi

Politika i sudstvoUredi

VjeraUredi

SportUredi

OstaloUredi

Povijesne i prirodne znamenitostiUredi

 
Spomenik koji prikazuje boga Mitru u trenutku tauroktonije uzidan u zid kuće u zaseoku Mešini.

Prirodne znamenitostiUredi

  • Gabelino jezero,
  • Jama Riđovka,
  • Čikola.

Arheološki lokalitetiUredi

Ostale znamenitostiUredi

 
Isklesana lavlja glava, pronađena prilikom obrađivanja zemlje podno Baline glavice, uzidana u zid kuće u zaseoku Mešini.
  • Na zidu kuće u zaseoku Mešini u bočni zid uzidan je spomenik na kojemu je prikaz boga Mitre u trenutku tauroktonije (ubijanja bika),[57]
  • Na mnogim starijim kućama u selu se mogu vidjeti kamenja uzeta sa ruševina municipija Magnuma,
  • Kapelica Gospe Lurdske.

Arheološka zonaUredi

Godine 2009. rekognosciran je prostor koji omeđuje rijeka Čikola na sjeveru, državna cesta D56 na jugu i Balina glavica na istoku. Pokusnim sondama već na maloj dubini uočeni su ostaci arhitekture, a brojne mocire i gomile podno Baline glavice pune šuta i tegula skrivaju starije zidove koji se mjestimično i vide. Na tom prostoru nema bilo kakvih nasada poljoprivrednih kultura jer su mještani davno uočili da je podno Baline glavice zbog postojanja zidova nemoguće saditi poljoprivredne kulture. Razlog rekognosciranja prostora podno Baline glavice jest namjera Šibensko-kninske županije da na tom mjestu sagradi hidroakumulaciju. Pozicija hidroakumulacije utvrđena je Prostornim planom Šibensko-kninske županije još 2002. godine, ali je u istom planu naznačena i arheološka zona na širem prostoru Baline glavice i Umljanovića. Najveći i najvažniji dio hidroakumulacije, koji je trebao poslužiti za natapanje Petrovog polja, nalazio bi se točno podno Baline glavice upravo u centralnom urbaniziranom dijelu municipija Magna. Poznavajući rezultate sondiranja prostora Baline glavice, dostupnu arheološku izvornu građu i znanstvenu literaturu o tom prostoru, nadležni Konzervatorski odjel u Šibeniku u okviru svojih ovlasti uspostavio je preventivnu zaštitu nad opisanim prostorom kako ne bi došlo do potapanja i trajne devastacije arheološkog nalazišta. Rješenje o preventivnoj zaštiti arheološke zone Umljanović ispušteno je 10. prosinca 2008. godine, a kulturno dobro upisano je u Registar zaštićenih kulturnih dobara pod brojem P-3075. Nakon što je i konzervatorskim elaboratom, izrađenim u Ministarstvu kulture, utvrđena vrijednost i prostornost nalazišta odlučeno je da se brana hidroakumulacije pomakne znatno sjevernije tako da prostor podno Baline glavice više ne bi bio ugrožen. [58]

ObrazovanjeUredi

U Umljanovićima ne postoji osnovna ni srednja škola. Nakon 2. svjetskog rata započeta je izgradnja osnovne škole na brdu Greblje, ali njena izgradnja nije dovršena. Godine 2015. općina Ružić započela je projekt prenamjene nedovršene zgrade škole u društveni dom.

Područna škola Gradac utemeljena je nakon 2. svjetskog rata kao Osnovna Škola Ivan Meštrović Gradac koja je uz područne škole u Mirlović Polju, Čavoglavama, Kljacima i Otavicama bila središnja obrazovna ustanova Petrova polja. U Domovinskom ratu škola je spaljena od strane velikosrpskih agresora, a nakon oslobođenja i poslijeratne obnove škola je ustrojena kao područno odjeljenje Osnovne škole Antuna Mihanovića Petropoljskog iz Drniša. Danas su sve područne škole u općini zatvorene, tako da na području devet općinskih naselja škola u Gradcu egzistira kao jedini obrazovni objekt, gdje nastavu pohađaju i učenici iz Umljanovića.[59]

Kultura i tradicijaUredi

U Umljanovićima se tradicionalno nosila narodna nošnja drniškog kraja s najprepoznatljivijim dijelom nošnje - drniškom kapom. Ženska narodna nošnja sastoji se od (od glave prema stopalima): marama ili okruga, košulja (od konopljenog, lanenog ili pamučnog platna), primetača, haljina ili u nekih provaljenica (carza, vuštan), pregača, tkanica (pojas, pas), zobnica (torba), sadak (haljetak bez rukava, duži ili kraći najčešće od sukna), bičve, grlići, terluci (čarape), opanci ili gumenjaši. Muška narodna nošnja sastoji se od (od glave prema stopalima): zavičajna kapa – drniška kapa, košulja, krožet koji se za svečanije prigode dodatno ukrašavao filigranskom dugmadi (pucima), kaparan (kaputić s rukavima), pas, gaće, bičve, terluci, opanci i kaban (dugi ogrtači s kapuljačom)[60]. Tradicionalne nošnje i običaje drniške krajine u ovim krajevima održavaju Etno udruga Petrovo polje i Kulturno umjetničko društvo Sveti Ilija Kljaci.

Etno udruga Petrovo polje, osnovana u ljeto 2009. godine od samog početka postala je pokretač društvenog života kroz niz društveno afirmativnih projekata. Udruga je osnovana s ciljem svekolikog razvoja i unaprjeđenja općine Ružić, posebice potičući svoje članove da rade na obnovi i oživljavanju narodnih običaja i tradicije petropoljskih naselja. U studenome 2009. godine osnovana je i folklorna sekcija Etno udruge kao začetak budućeg kulturno-umjetničkog društva. Folklorna sekcija je u samo nekoliko mjeseci djelovanja izrasla u respektabilnu folklornu skupinu sa vrlo zapaženim nastupima na brojnim domaćim i međunarodnim manifestacijama.[61]

KUD Sveti Ilija Kljaci je osnovano u siječnju 2011. godine s ciljem očuvanja mnogobrojnih tradicijskih vrijednosti svoga kraja, te je kao takvo najmlađe na području Šibensko-kninske županije. Kulturno-umjetničko društvo Sveti Ilija Kljaci želi njegovati kulturnu i tradicionalnu baštinu ovog dijela dalmatinskog zaleđa, posebice područja općine Ružić i susjednih, srodnih sela. Cilj im je očuvanje ugrožene nematerijalne baštine i prenošenje na mlađe naraštaje bogatstvo pjesama, plesova i običaja petropoljskog kraja. Društvo je jedan od pokretača i organizatora Međužupanijske smotre folklora "Ilindanska večer", koja se od 2011. godine svake godine održava u mjesecu srpnju u Kljacima.[62]

ŠportUredi

U Umljanovićima djeluje MNK Umljanović, koji sudjeluje u raznim malonogometnim turnirima drniške krajine kao što su memorijalni turnir "7 heroja" u Kljacima, turnir petropoljskih sela u Gradcu i turnir sv. Roko u Drnišu. U ožujku se igra i malonogometna liga "Čikola" u kojoj sudjeluju svi predstavnici petropoljskih sela. MNL Čikola je registrirana kao niža malonogometna liga. Za ekipe pojedinih sela mogu igrati mladići koji žive tamo ili im roditelji potječu iz tog sela.

Nekada je postojao nogometni klub koji se u početku zvao Šenedija, a poslije se preimenovao u Rašeljka Umljanovići. Boja dresova im je bila svijetlo-žuta, a igralište im se zvalo Velike livade.

Zaštićene životinjske vrsteUredi

Na području općine Ružić prema dostupnim podacima iz crvenih knjiga ugroženih vrsta Hrvatske i postojećih studija, stalno ili povremeno žive slijedeće ugrožene i zaštićene vrste:[63]

SisavciUredi

Prema Crvenoj knjizi ugroženih sisavaca Hrvatske, šire područje općine Ružić je stvarno ili potencijalno područje rasprostranjenosti većeg broja ugroženih i/ili zaštićenih vrsta sisavaca.

Znanstveno ime vrste Hrvatsko ime vrste Regionalna kategorija ugroženosti ZZP zaštićenost
Canis lupus Sivi vuk NT SZ
Eliomys quercinus Vrtni puh NT Z
Glis glis Sivi puh LC Z
Lepus europaeus Europski zec NT Z
Miniopterus schreibersi Dugokrili pršnjak EN SZ
Myotis bechsteini Velikouhi šišmiš VU SZ
Myotis emarginatus Riđi šišmiš NT SZ
Myotis myotis Veliki šišmiš NT SZ
Plecotus kolombatovici Primorski dugouhi šišmiš DD SZ
Rhinolophus blasii Blazijev potkovnjak VU SZ
Rhinolophus euryale Južni potkovnjak VU SZ
Rhinolophus ferrumequinum Veliki potkovnjak NT SZ
Rhinolophus hipposideros Mali potkovnjak NT SZ

(SZ – strogo zaštićena svojta, Z – zaštićena svojta; EN – ugrožena, VU – rizična, NT – potencijalno ugrožena, LC – najmanje zabrinjavajuća, DD – vjerojatno ugrožena)

PticeUredi

Šire područje općine Ružić je stvarno ili potencijalno područje rasprostranjenosti većeg broja ugroženih i/ili zaštićenih ptica.

Znanstveno ime vrste Hrvatsko ime vrste Regionalna kategorija ugroženosti Vrsta populacije
Actitis hypoleucos Mala prutka VU GP
Acrocephalus melanopogon Crnoprugasti trstenjak LC ZP
Anthus campestris Primorska trepteljka LC GP
Aquila chrysaetos Suri orao EN GP
Burhinus oedicnemus Ćukavica DD GP
Circaetus gallicus Zmijar VU GP
Circus pygargus Eja livadarka EN GP
Clamator glandarius Afrička kukavica EN GP
Emberiza hortulana Vrtna strnadica NT GP
Falco columbarius Mali sokol EN GP
Falco peregrinus Sivi sokol VU GP
Hieraeetus fasciatus Planinski orao CR GP
Hippolais olivetorum Voljić maslinar DD GP
Ixobrychus minutus Čapljica voljak NT GP
Lanius minor Sivi svračak LC GP
Lullula arborea Ševa krunica LC GP
Lymnocryptes minima Mala šljuka DD NGP
Melanocorypha calandra Velika ševa EN GP
Pluvialis apricaria Troprsti zlatar LC NGP

(CR – kritično ugrožene, EN – ugrožene, VU – osjetljive, NT – niskorizične, LC – najmanje zabrinjavajuće, DD – nedovoljno poznate; GP – gnijezdeća populacija, NGP – negnijezdeća populacija, ZP – zimujuća populacija, PP – preletnička populacija)

VodozemciUredi

Prema Crvenoj knjizi vodozemaca i gmazova Hrvatske, područje općine Ružić je stanište slijedećih strogo zaštićenih vrsta vodozemaca:

Znanstveno ime vrste Hrvatsko ime vrste Regionalna kategorija ugroženosti ZZP zaštićenost
Hyla arborea Obična gatalinka NT SZ
Triturus vulgaris Mali vodenjak DD SZ

(SZ – strogo zaštićene, Z – zaštićene, CR – kritično ugrožene, EN – ugrožene, VU – osjetljive, NT – niskorizične, LC – najmanje zabrinjavajuće, DD – nedovoljno poznate)

GmazoviUredi

 
Kopnena kornjača slikana u Umljanovićima

Prema Crvenoj knjizi vodozemaca i gmazova Hrvatske, područje općine Ružić je stanište slijedećih strogo zaštićenih vrsta gmazova:

Znanstveno ime vrste Hrvatsko ime vrste Regionalna kategorija ugroženosti ZZP zaštićenost
Natrix tessellata Ribarica DD SZ
Testudo hermanni Kopnena kornjača NT SZ
Zamenis situla Crvenkrpica DD SZ

(SZ – strogo zaštićene, Z – zaštićene, CR – kritično ugrožene, EN – ugrožene, VU – osjetljive, NT – niskorizične, LC – najmanje zabrinjavajuće, DD – nedovoljno poznate)

RibeUredi

Znanstveno ime vrste Hrvatsko ime vrste Regionalna kategorija ugroženosti ZZP zaštićenost
Aulopyge huegelii Oštrulja EN SZ
Phoxinellus dalmaticus Dalmatinska gaovica VU SZ
Salaria fluviatilis Babica riječna VU SZ
Salmo trutta Potočna pastrva VU Z
Telestes turskyi Turski klen CR SZ

(SZ – strogo zaštićena svojta, Z – zaštićena svojta; CR – kritično ugrožena, EN – ugrožena, VU – rizična, NT – potencijalno ugrožena, LC – najmanje zabrinjavajuća, DD – vjerojatno ugrožena)

LeptiriUredi

Prema Crvenoj knjizi danjih leptira Hrvatske, područje općine Ružić je stanište više strogo zaštićenih vrsta leptira.

Znanstveno ime vrste Hrvatsko ime vrste Regionalna kategorija ugroženosti ZZP zaštićenost
Maculinea alcon rebeli Gorski plavac VU SZ
Parnassius mnemosyne Crni apolon NT SZ
Proterebia afra dalmata Dalmatinski okaš DD SZ
Zerynthia polyxena Uskršnji leptir NT SZ

(SZ – strogo zaštićene, Z – zaštićene; CR – kritično ugrožene, VU – osjetljive, NT – niskorizične, DD – nedovoljno poznate)

ZanimljivostiUredi

 
Isječak karte Maximilliana de Trauxa
  • Do sredine 19. stoljeća planine drniškog kraja su gotovo ostale bez vegetacije, što je onda nametalo potrebu njezine obnove. Već oko 1870. godine započelo se s pošumljavanjem Moseća, a nakon toga uslijedilo je pošumljavanje drugih predjela drniškog kraja. Do sredine 1884. godine u čitavoj općini zasadilo se 226.000 šumskih sadnica. Kao posebnost se navodi da su u Umljanovićima postojali hrastovi debljine dva hvata u promjeru (1 hvat je iznosio 1.89m).[64]
  • Na zemljopisnoj karti Dalmacije i područja oko Dubrovnika (Carte von Dalmatien und dem gebieth von Ragusa) iz 1810. godine, autora Maximiliana de Trauxa, Umljanovići su greškom ucrtani dva puta pod dva različita naziva, Umliane i Sumlianovich.[65]

PrometUredi

Kroz Umljanoviće prolazi državna cesta D56.

Kroz Umljanoviće prometuje autobusna linija broj 80, splitskog gradskog autobusnog prevoznika Promet Split, koja povezuje Split i Drniš.

GalerijaUredi

LiteraturaUredi

  • J. Alačević, Il municipio Magnum ed altri luoghi lungo la via Romana da Salona a Burnum, Bulletino di archeologia e storia dalmata,1/1878, Split, 1878., 90 – 92.
  • G. Alföldy, Magnum, Paulys Realencyclopädie der classischen Altertumswissenschaft, Supplement Band XI, Stuttgart, 1968, col. 931-932.
  • M. Zaninović, Od Ninije do Promone, Izdanja Hrvatskog arheološkog društva, 15, Zagreb, 1992, 33-40.
  • Goranka Lipovac Vrkljan, Mitraička kultna slika iz Umljanovića, Prilozi Instituta za arheologiju u Zagrebu, 13/14, Zagreb, 1999.
  • I. Glavaš, Municipij Magnum, raskršće rimskih cestovnih pravaca i beneficijarska postaja, Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, 52, Zadar, 2010., 45-59.
  • I. Glavaš - Ž. Miletić - J. Zaninović, Augzilijarni kaštel kod Kadine Glavice, Obavijesti Hrvatskog arheološkog društva, 3, Zagreb, 2010., 71-74.
  • I. Glavaš, O municipalitetu Magna, Opvscvla archæologica, 36, Zagreb, 2012., 93-103.

IzvoriUredi

  1. (eng.) Njemački nazivi hrvatskih naselja
  2. (tal.) Talijanski nazivi hrvatskih naselja
  3. Službene stranice Općine Ružić, Povijest općine
  4. 4,0 4,1 4,2 Kristijan Juran, Morlaci u Šibeniku između Ciparskoga i Kandijskog rata (1570. – 1645.), Izvorni znanstveni rad, Šibenik, 2015.
  5. Ivan Grubišić, Vjenčanja u Vranjicu od 1665. do 1676. godine, 2008.
  6. Mirela Slukan-Altić, Povijest mletačkog katastra Dalmacije, Izvorni znanstveni članak, 2000.
  7. Ankica Čilaš-Šimpraga, Ojkonimski tipovi u drniškoj krajini s osobitim osvrtom na ojkonime na (j)ane, Izvorni znanstveni članak, Drniš, 2013.
  8. Karta Hrvatske, Umljanovići
  9. (nje.) Klima u Umljanovićima
  10. Dunja Glogović, Brončanodobne ostave iz Dalmacije, Zagreb, 1999.
  11. Kristina Kelava i Antonia Kovač, Srednjodalmatinska grupa, Seminarski rad, Zadar, 2016.
  12. Apijan od Aleksandrije, Rimska povijest, Knjiga X: Ilirski ratovi, 1. st.
  13. (eng.) John Wilkes, The Illyrians, 1992.
  14. Robert Matijašić, Povijest hrvatskih zemalja u antici do cara Dioklecijana, Zagreb, 2009.
  15. Slobodan Čače, Prilozi proučavanju političkog uređenja naroda sjeverozapadnog Ilirika, Zadar, 1979.
  16. Marin Zaninović, Ilirsko pleme Delmati, Šibenik, 2007.
  17. Dubravka Ivšić, Predslavenski sloj u hrvatskoj toponomiji, Doktorski rad, Rijeka, 2013
  18. Grgur Urlić-Ivanović, Davni Šinod, 1878.
  19. Ivo Glavaš, O municipalitetu Magna, Opuscula Archaeologica, 36, Zagreb, 2012.
  20. 20,0 20,1 20,2 20,3 Ivo Glavaš, Municipij Magnum, raskršće rimskih cestovnih pravaca i beneficijarska postaja, Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, 52, Zadar, 2010.
  21. (eng.) Gligor M. Samardžić, On beneficiaries’ inscriptions from the south of the province of Dalmatia, Izvorni znanstveni rad, Priština, 2017.
  22. 22,0 22,1 22,2 22,3 22,4 22,5 22,6 (srb.) Dušan Rašković, Područje rimskog naselja Municipium Magnum - Topografija i nalazi, 1994.
  23. Mladen Friganović, Polja gornje Krke, 1961.
  24. (eng.) Natpis koji spominje Marka Aurelija Lukanusa, CIL III 6565 = 9798
  25. Carl Patsch, Rimski kameniti spomenici kninskog muzeja, 1895.
  26. (eng.) R. E. Wallace, An Introduction to Wall Inscriptions from Pompeii and Herculaneum, 2005.
  27. (eng.) Enciklopedia Britannica, Dekurion
  28. Ante Škegro, Ludrumska biskupija, Izvorni znanstveni rad, Mostar, 2007.
  29. (nje.) Heidelberg Akademie der Wissenschaften Epigraphische Text-Datenbank: Detailansicht (zadnje promjene: 19. rujna 2011., Brigitte Gräf) (pristupljeno 24. travnja 2020.)
  30. (nje.) Heidelberg Akademie der Wissenschaften Geographie-Datenbank: Detailansicht; Kadina Glavica - Umljanović, Bali(ji)na Glavica, 43.857619999,16.229328799 (pristupljeno 24. travnja 2020.)
  31. Stare crkve blizu Trogira i na širem drniškom području, Časopis Građevinar, 2008.
  32. 32,0 32,1 Stipe Gunjača, Tiniensia archaeologica historica topographica II.
  33. Rudolf Horvat, Povijest Hrvatske I., 38. Pavao i Mladen Šubić, Zagreb, 1924
  34. Rudolf Horvat, Povijest Hrvatske I., 39. Ban Mikac i vojvoda Nelipić, Zagreb, 1924.
  35. Rudolf Horvat, Povijest Hrvatske I., 40. Borbe za Knin i Zadar, Zagreb, 1924.
  36. Wikisource, Kninska krajina
  37. Rudolf Horvat, Povijest Hrvatske I., 50. Drugo doba vladanja Sigismundova, Zagreb, 1924.
  38. dr.fra. Karlo Kosor, Drniška krajina za turskog vladanja
  39. Fehim Dž. Spaho i Ahmed S. Aličić, Opširni popis Kliškog sandžaka iz 1550.godine, Sarajevo, 2007.
  40. Andrija Kačić Miošić, Razgovor ugodni naroda slovinskoga, 1756.
  41. Ante Marin, Prošlost Drniša, 2008.
  42. 42,0 42,1 Frane Ivković, Organizacija uprave u Dalmaciji za vrijeme druge austrijske vladavine 1814-1918, Pregledni članak, Zadar, 1991.
  43. Nikica Barić, Glavne značajke stanja u velikoj župi Bribir i Sidraga od uspostave 1941. godine do kapitulacije Kraljevine Italije u rujnu 1943. godine, Zagreb, Izvorni znanstveni rad
  44. Župa sv. Ilije proroka, Kljaci, Službena stranica Općine Ružić
  45. Naselja i stanovništvo Republike Hrvatske 1857.-2001., www.dzs.hr
  46. Ankica Čilaš Šimpraga, Etnici i ktetici u drniškoj krajini, Izvorni znanstveni članak, Zagreb, 2012.
  47. Ante Čavka, Građa za suvremenu povijest drniške krajine, Kronološka zbivanja u drniškoj krajini od početka 1941. do kraja 1991. godine, Split, 1995.
  48. Ivan Tarle, Drniško rudarstvo, Drniš, 2016.
  49. Poslovna.hr
  50. (eng.) Epitaf Maxima Dasantisa, CIL XIII 6538
  51. (eng.) Zavjetni žrtvenik beneficijarija Caiusa Aemiliusa, CIL III 9790
  52. (eng.) Zavjetni žrtvenik beneficijarija Valeriusa Severusa, CIL III 14957
  53. (eng.) Zavjetni žrtvenik beneficijarija Publiusa Aeliusa, CIL III 14959
  54. (eng.) Epitaf Vercaiusa Mendijevog, CIL III 9796
  55. 55,0 55,1 Karmel, Godišnjak župe sv.Ilija Kljaci, Prvo izdanje, Kljaci, 2017.
  56. Elaborat zaštite okoliša: Ocjena o potrebi procjene utjecaja zahvata „Vodoopskrbni sustav zaseoka Drvenjak u općini Ružić” na okoliš, Ires ekologija, Zagreb, 2017.
  57. Goranka Lipovac Vrkljan, Mitraička kultna slika iz Umljanovića, Izvorni znanstveni rad, Zagreb, 1999.
  58. Ivo Glavaš, Prilozi za antičku topografiju Petrovog polja. Logor rimskih pomoćnih vojnih postrojbi u Kadinoj Glavici, municipij Magnum i beneficijarijska postaja u Balinoj Glavici, Izvorni znanstveni rad, 2012.
  59. Službene stranice općine Ružić, Osnovna škola Gradac
  60. Turistička zajednica Grada Drniša, Tradicija i kultura
  61. Etno udruga Petrovo polje, Službena stranica Općine Ružić
  62. KUD Sveti Ilija Kljaci, Službena stranica Općine Ružić
  63. Općina Ružić, Prostorni plan uređenja općine Ružić. Izmjene i dopune, Zagreb, 2012.
  64. Šime Peričić, Prinos poznavanju gospodarskih prilika drniškog kraja u XIX. stoljeću, Izvorni znanstveni članak, Drniš, 1999.
  65. Maximilian de Traux, Carte von Dalmatien und dem gebieth von Ragusa, 1810.
  66. (eng.) Ante Šušnjara, Krešimir Sakač , Bogomir Jelen i Anto Gabrić, Upper Permian Evaporites and Associated Rocks of Dalmatia and Borderline Area of Lika and Bosnia, Znanstveni članak, Zagreb, 1992.

Vanjske povezniceUredi

  Portal Hrvatske – Pristup člancima s tematikom o Hrvatskoj.