Vatroslav Rožić

Vatroslav Rožić (Prodin Dol, 13. ožujka 1857. – Zagreb, 8. ožujka 1937.) bio je hrvatski jezikoslovac. Bavio se pretežno jezičnim normativizmom, a također i dijalektologijom, etnografijom i jezičnom didaktikom. Svoje je purističke jezične savjete sabrao u priručniku „Barbarizmi“ u hrvatskom jeziku.

Vatroslav Rožić
Rođenje	13. ožujka 1857. Prodin Dol
Smrt	8. ožujka 1937. Zagreb
Polje	filologija, etnografija
Poznat po	„Barbarizmi“ u hrvatskom jeziku (1904.)
Portal o životopisima

Životopis

Rođen je 1857. godine u Prodinu Dolu, gdje je pohađao pučku školu. U Zagrebu je pohađao Klasičnu gimnaziju, na kojoj je maturirao 1880. Za vrijeme školovanja službovao je u vojsci i 1878. sudjelovao u zaposjedanju Bosne i Hercegovine. Studirao je slavistiku, povijest i zemljopis. Radio je kao srednjoškolski profesor na Zemunskoj gimnaziji od 1887. do 1905., a nakon toga u Zagrebu na muškoj učiteljskoj gimnaziji i donjogradskoj klasičnoj gimnaziji. Kratkotrajno je radio na Odjelu za bogoštovlje i nastavu. Umirovljen je 1915. godine, ali se 1918. vraća na radno mjesto, te je konačno umirovljen 1923. ili 1924. Umro je 1937.

Stručni rad

Barbarizmi

Naslovnica drugog izdanja Barbarizama (1908.)

Rožić se većim dijelom svojeg radnog vijeka bavio jezičnom normom i pisanjem popularno usmjerenih jezičnih savjeta. Brojne je savjete o pojedinim riječima sakupio i objavio 1904. pod naslovom Barbarizmi u hrvatskom ili srpskom jeziku, gdje je ukratko obradio oko 850 natuknica. Iduća je izdanja dopunjavao: drugo izdanje iz 1908. sadržavalo je oko 1050, a treće iz 1913. oko 1250 natuknica. Ta su izdanja imala izmijenjen naslov: „Barbarizmi“ u hrvatskom jeziku. Kao glavne normativne izvore Rožić uzima Rječnik hrvatskoga jezika Franje Ivekovića i Ivana Broza (utemeljen na Srpskom rječniku Vuka Karadžića), Antibarbarus, dodatak Gramatici i stilistici hrvatskoga ili srpskoga književnog jezika Tome Maretića, i školsko izdanje dotične gramatike. Osim njih poziva se i na Branič jezika hrvatskoga Nikole Andrića i nekoliko drugih izvora. S obzirom na te utjecaje, Rožića se uvrštava u krug hrvatskih vukovaca.

U uvodu knjizi Rožić definira barbarizam kao:

»sve što se protivi čistomu štokavskom književnom jeziku, dakle u „barbarizme“ u ovoj knjižici pripadaju ne samo „pravi barbarizmi“ nego i rđevi neologizmi, provincijalizmi (ako ih ne trebamo), arhaizmi pa gramatičke (i pravopisne) pogrješke uopće.«

U usporedbi s drugim vukovcima, Rožić se ističe strogošću svojih zahtjeva, zbog kojih je ulazio u polemike s drugim filolozima toga usmjerenja. Njegov je pristup jezičnom normiranju utemeljen na izrazitom štokavskom purizmu; tadašnjem hrvatskom književnom jeziku pretpostavlja štokavski dijalekt kakav je opisao Vuk Karadžić. Odbacuje posuđenice i kalkove iz stranih jezika, ali i hrvatske riječi iz čakavskog i osobito kajkavskog narječja. Kritizira jezik kakav se koristio u suvremenom zagrebačkom i beogradskom tisku. Većina natuknica je o leksičkim problemima, a manje ih je o gramatičkima. Jedan dio propisa u skladu je i sa suvremenom hrvatskom jezičnom normom, primjerice: ručnik umjesto peškir (turcizam), biljka umjesto bilina (bohemizam), općina umjesto opština (rusizam ili crkvenoslavenizam). Ali znatan dio propisa nije bio prihvaćen; Rožić odbacuje i riječi poput: kolodvor (njemački kalk, zamjena: stanica), časopis (njemački kalk, zamjena: list), pobjeda (rusizam, zamjena: dobiće), miraz (turcizam, zamjena: pridav(ak)), tjedan (kajkavizam, zamjene: nedjelja, sedmica).

Već su suvremenici reagirali sa zadrškom prema Rožićevom pristupu. U osvrtu na prvo izdanje Barbarizama, Dragutin Boranić je, uz prigovore na neke metodološke nesustavnosti, napisao:

»Za neke riječi držim da pisac ide predaleko goneći ih iz književnoga jezika; takve su na pr. dotični, dvojiti, izraz, otputovati, pobjeda, pobijediti, prsluk, primijetiti, prvenstvo, slučajno, tabla (ili ploča — mjesto toga da se govori crna daska!), zvučan, zvuk i još gdjekoja. Tako isto ne mislim, da bi valjalo dirati u ove riječi, koje su stekle općenom porabom građansko pravo, a pisac im nije našao prave ili točne zamjene [...]«

Ta je kritika bila povodom za kratku polemiku među dvojicom filologa. U osvrtu na drugo izdanje povjesničar Petar Tomić, uz pohvale djelu, izrazio je ipak u mnogim slučajevima stav blizak Boranićevom:

»Kad sam pročitao 1086 riječi i izraza (a s onima u „Dodatku“ ima ih više od 1100), uvjerio sam se, da je vrlo zaslužni pisac prevelik purifikator (čistilac i češljar hrv. jezika), ter da s jedne strane ide predaleko a s druge se ne miče s mjesta, to jest šuti o mnogim tuđim i skovanim riječma, izrazima i frazama. [...] [Rožić] hoće da odstrani i one riječi tuđice i kovanice, koje su već stekle potpuno pravo građanstva, jer su se posve udomile, te se s toga ne daju ukloniti kao ni štiflete i kaputi i kapa, ma da bi ih sto i sto puta htjeli zamijeniti opankom i surinom i posavskim šeširom.«

Rožićevom su se pristupu protivili i drugi suvremenici – Josip Benaković i Janko Ibler.

Dijalektologija i etnografija

Naslovnica etnografske studije Prigorje (1908.)

Najopsežniji Rožićev jezikoslovni rad je dijalektološki opis njegovog materinskog prigorskog kajkavskog dijalekta, objavljen 1893. – 1894. godine. Protežući se na dvjestotinjak stranica, to je u ranom razdoblju istraživanja kajkavskog narječja bio najdetaljniji rad iz dotičnog područja, usmjeren na na fonologiju i morfologiju s osobito detaljnim opisom prozodije. Opis je dijelom bio opterećen novoštokavskim standardom, jer Rožić bilježi razliku između kratkosilaznog i kratkouzlaznog naglaska, iako potonji uglavnom nije prisutan u kajkavskim govorima; pretpostavlja se da je kao kratkouzlazni bilježio alotonski »tromi« naglasak. Kajkavski odraz neoakuta bilježi kao štokavski dugouzlazni ⟨á⟩. Slovenski jezikoslovac Vatroslav Oblak u svojem je osvrtu opisao Rožićevu jezičnopovijesnu interpretaciju materijala kao često zastarjelu i netočnu.

Rodnim se krajem bavio i etnografski. Godinâ 1907. – 1908. objavio je Prigorje: Narodni život i običaji, detaljan opis prigorskih narodnih običaja i kulture, napisan mjesnim kajkavskim govorom i akcentuiran. Primjetivši određena jezična nepodudaranja u usporedbi s ranijim Kajkavačkim dijalektom, Stjepan Ivšić ocijenio je Prigorje kao dijalektološki pouzdanije od Kajkavačkog dijalekta.

Važnija djela

• Kajkavački dijalekt u Prigorju, u: Rad JAZU, knjige CXV. (1893.), CXVI. (1893.), CXVIII. (1894.). Zagreb.
• Dijalektičke sitnice, u: Nastavni vjesnik, knjiga III. Zagreb, 1895., str. 186–188.
• Riječi kovanice u Preradovića, u: Nastavni vjesnik, knjiga IV. Zagreb, 1896., str. 97–108.
• Slovenski jezični elemenat u Vraza, u: Nastavni vjesnik, knjiga VI. Zagreb., 1897., str. 10–22.
• Barbarizmi u hrvatskom ili srpskom jeziku. Zemun, 1904.
  • Kasnija izdanja pod naslovom „Barbarizmi“ u hrvatskom jeziku. Zagreb, ²1908.; Zagreb: L. Hartman, ³1913.; Zagreb: Pergamena, ⁴1998. [pogovor M. Samardžija].
• Mjesne vlastite imenice za čeljad i pridjevi od mjesnih imenica u hrvatskom jeziku, u: Rad JAZU, knjiga 162., 1905., str. 135–185. Zagreb: JAZU.
• Prigorje. Narodni život i običaji, u: Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena, Kńiga XII., svezak 1, 1907., str. 49–134., Kńiga XII., svezak 2., 1907., str. 161–297 i Kńiga XIII., 1908., str. 16–112. Zagreb: JAZU.
  • Zagreb: Tisak dioničke tiskare, ²1908.; Jastrebarsko: Naklada Slap, ³2002.
• Franjo Iveković i dr. Jezikoslovne rasprave i članci. Zagreb: Matica hrvatska, 2001. Priredio Marko Samardžija. [izbor članaka i bibliografija]