Otvori glavni izbornik

Imenom Veleizdajnički proces naziva se u hrvatskoj historiografiji sudski proces koji su vlasti Austro-Ugarske organizirale u Zagrebu 1909. godine protiv 53 člana Srpske samostalne stranke. SSS u to doba s Hrvatskom strankom prava čini Hrvatsko-srpsku koaliciju, većinsku snagu u Hrvatskom saboru. Optuženi su za suradnju s vlastima Srbije u uroti da se Južni Slaveni ujedine u zajedničku državu. Iako su dokazi bili slabi (dokazano je da je glavni svjedok optužbe bio policijski provokator; prema tadašnjim propisima tako prikupljene informacije nije se smatralo zakonitim dokazom), osuđeni su na robiju. Ubrzo je Koalicija sklopila politički pakt s ugarskim premijerom Héderváryjem, pa su svi bili pomilovani.

U vrijeme veleizdajničkog procesa su iz Kraljevine Srbije - putom tajne organizacije Crna ruka - vođene aktivnosti u svrhu teritorijalnog širenja, koje je uključivalo vojne akcije pomoću ubačenih gerilaca na području juga Srbije i Makedonije pod vlašću Osmanskog carstva, te razne obavještajne i promidžbene aktivnosti - te, u iščekivanju mogućeg europskog rata u kojemu će Srbija biti u prigodi proširiti svoj teritorij, priprema za oružane akcije - na području Austro-Ugarske i Kraljevine Crne Gore; gdje se također putom organizacije Narodna odbrana radilo na organizaciji oružane pobune. O sudjelovanju u tim aktivnostima će kasnije i javno govoriti neki njihovi viđeniji sudionici, poput Svetozara Pribićevića, Puniše Račića i Vase Čubrilovića.

Po kasnijoj tvrdnji koju sam predsjednik Srpske samostalne stranke Svetozar Pribićević iznosi u svojoj brošuri 1 iz 1931. godine, optuženici iz zagrebačkog Veleizdajničkog procesa su doista bili veleizdajnici - radili su na razbijanju Austro-Ugarske i uspostavi Jugoslavije - ali optužba nije raspolagala dobrim dokazima.

Želja za diskreditiranjem Hrvatsko-srpske koalicijeUredi

Jedan od povoda procesu bio je bijeg u Srbiju austrijskog časnika Milana Pribićevića, mlađeg brata najutjecajnijeg srpskog političara u Hrvatskoj Svetozara Pribićevića, zagovornika integralnog jugoslavenstva. Među optuženima bila su još dva njihova brata, Valerijan i Adam. Sam Svetozar Pribićević nije bio optužen jer je, kao zastupnik u Hrvatskom državnom saboru i u mađarskom parlamentu, uživao imunitet. Mađarski parlament odbio je skinuti imunitet njemu, dr. Srđanu Budisavljeviću i još jednom optuženom zastupniku.

Sudilo se Pribićevićevim političkim idejama, kao i političkoj borbi, koju je tada vodila Hrvatsko-srpska koalicija. Vlasti su nastojale disktreditirati Koaliciju i unijeti u nju razdor optužujući Srbe da su, osim legalne političke borbe, organizirali masovnu urotu. Čista stranka prava, koju vodi Josip Frank (frankovci), u dogovoru s bečkim vlastima sudjelovala je u napadima na optužene Srbe i na Koaliciju općenito. Osnova za optužnicu bila je brošura pod naslovom Finale, kojoj je autor bio Đorđe Nastić, tiskana 5. kolovoza 1908. u Budimpešti.

Aneksijska krizaUredi

 Podrobniji članak o temi: Aneksijska kriza

Uhićivanja su počela 18. kolovoza, na rođendan cara i kralja Franje Josipa I. Istoga dana, vlasti u Beču donijele su odluku o aneksiji Bosne i Hercegovine. Ta su dva događaja neposredno povezana: Beč je znao da će proglašenje aneksije izazvati europsku krizu. Trebalo je pokazati da je postojala protudržavna zavjera sa Srbijom, čime bi se mogla opravdavati aneksija.

Nakon proglašenja aneksije 6. listopada 1908. godine zavladala je ozbiljna europska diplomatska kriza, u kojoj Rusija i Engleska istupaju protiv tog postupka. Prijetio je rat; optuženi su do ožujka 1909. godine sjedili u pritvoru i očekivalo se, ako rat počne, da će svi biti obješeni.

Promidžbeni uspjeh obraneUredi

Sam proces potrajao je punih sedam mjeseci. Obrana, koju je vodio odvjetnik Hinko Hinković, dokazivala je da su dokazi ništetni. Dokazano je da je Đorđe Nastić agent provokator. U njegovom razobličavanju sudjelovao je i profesor Tomáš Masaryk, kasniji predsjednik Čehoslovačke. Europski tisak posvetio je suđenju veliku pozornost i Beč je ozbiljno diskreditiran. Ipak su optuženi proglašeni krivima i 6. listopada 1909. godine osuđeni na ukupno 173 godine robije.

Tvrdnje Svetozara Pribićevića 1931. godine u izgnanstvuUredi

Godine 1931. godine Svetozar Pribićević, tada u emigraciji, isticao je korektan postupak Austro-Ugarskih vlasti prema uhićenicima, nasuprot brutalnosti kasnijeg jugoslavenskog režima prema političkim protivnicima, uključujući i prema njemu samom. Pribićević dodaje: »Još treba uvažiti, da su optuženi Srbi zaista vodili antidržavnu propagandu, da su i srcem i dušom, a neki i javnim svojim radom, zaista bili veleizdajnici, da je revolucionarni statut Milana Pribićevića o saveznoj jugoslovenskoj federativnoj republici zaista postojao, da su neki optuženi znali za taj statut i da je on imao da služi kao baza njihove akcije, i da je sve to sa gledišta tadašnjeg krivičnog zakona zaista predstavljalo veleizdaju.« (Pribićević, 2000., str. 227.) Svetozar Pribićević opisuje i kontakte istaknutih članova svoje Samostalne srpske stranke s tajnom službom Kraljevine Srbije; među tim članovima SSS bio je i Rade Malobabić[1], koji je poslije na preporuku Pribićevića postao profesionalni agent srbijanske tajne službe i - u tom svojstvu - organizirao atentat na nadvojvoda Franju Ferdinanda 1914. godine; naposljetku je Rade Malobabić bio pogubljen od srbijanskih vlasti zajedno s Dragutinom Dimitrijevićem Apisom, kao Apisov najbliži suradnik u zavjereničkim djelatnostima organizacije "Crna ruka".[2]

Friedjungov procesUredi

U vrijeme kad je proces započet, u ožujku 1909. godine, bečki povjesničar Friedjung objavio je niz članaka u kojima za veleizdaju optužuje i Frana Supila, hrvatskog vođu Koalicije. To je dovelo do Friedjungovog procesa, krajem 1909. godine u Beču.

Procesi u Crnoj Gori i u Bosni i HercegoviniUredi

Protiv skupina okrivljenih za prosrbijansku subverziju vođen je je od listopada 1907. godine u Crnoj Gori sudski proces poznat pod imenom Bombaška afera u kojoj je osuđeno 49 srbijanskih agenata, od toga 6 na smrt. Godine 1909. je uslijedila Kolašinska afera, u kojoj je uhićeno čak 160 ljudi, od kojih je 11 osuđeno na smrt. U Bosni i Hercegovini će tek početkom Prvoga svjetskog rata biti pokrenuto protiv srpskih agenata čak 17 veleizdajničkih procesa. Okrivljen je ispočetka veliki broj osoba za koje se znalo da su antiaustrijski i prosrbijanski orijentirane, ali su zbog nedostatka dokaza poslije uglavnom oslobađani. Manjem dijelu je krivnja bila dokazana, te je samo u Banjoj Luci čak 16 osoba osuđeno na smrt.[3]

Kompromis i pomilovanjeUredi

Godine 1909. u zagrebačkom hotelu Royal je bila manifestacija zbog izlaska iz tamnice prve skupine oslobođenih za veleizdaju. Od narodnih zastupnika bio je i Ljuba Babić Đalski, koji je po pisanju zagrebačkog Srbobrana, rodoljubnim krasnim govorom pozdravio borce naše i mučenike.[4] Početkom veljače 1910. godine Koalicija, iz koje Supilo istupa, sklapa politički sporazum s novim ugarskim ministrom predsjednikom grofom Khuenom Héderváryjem. Ubrzo nakon toga svi osuđeni bili su pomilovani.

Denuncijacije protiv Srba i pomoć Srbima od strane HrvataUredi

Hrvati su bili podijeljeni u mišljenju oko ovog procesa. Frankovci su bili aktivni sudionici ove politike protusrpske promidžbe, pa su tako u Glini 1908. godine prokazali vlastima svakog Srbina za veleizdaju, koji bi im konkurirao u poslovima. Iz Gline je zato bilo uhićeno još 8 Srba, koji su sa stanice u Glini, na putu za Zagreb, ispraćeni od preko 500 ljudi.[5] Nakon uhićenja Laze Bačića, trgovca iz Jasenovca, kao veleizdajnika, kralju se obratilo 36 uglednih Hrvata iz kotara Novska, pa i župnik Luka Žiljar: Već se mnogo puta radi nerodice i čestih poplava našla upravna općina Jasenovac u teškim prilikama, a on nam je rada priskočio u pomoć svima, bez razlike vjere i narodnosti. Pred nikim nije on zatvarao svoga srca, već je svakom pomagao koliko je mogao. Tražili su da ga se pusti iz zatvora, što je uskoro i učinjeno.[6] Pero Vujaklija, trgovac iz Topuskog je umro u zatvoru u 36. godini života, nakon 3 mjeseca i 11 dana zatvora, a da nije ni saslušan. Učiteljski sin, ostavio je iza sebe troje djece, jedno posmrtno rođeno i nezbrinutu obitelj. Ravnatelj policije zabranio je sprovod iz bolnice, jer bi po njegovom mišljenju, moglo doći do demonstracija protiv sprovoda i mrtvaca. Prenijeli su ga u mrtvačnicu u Mirogoju.[7]

KritikaUredi

Srbobran je u članku "Kravata" optuženog dra Đurića objavio ironičan tekst iz bečkog Zeita o Đuriću, jednom od optuženih "veleizdajnika", kojem je državni tužitelj veleizdajničke namjere pronašao i u činjenici - da ne nosi kravatu. Zeit je pisao: dr. Đurić ne nosi kravate, jer su riječi kravata i Kroat tako slične, da on kao fanatični Srbin mrzi kravate isto tako kao i Hrvate... Sasvim ozbiljno predbacio mu je državni odvjetnik veleizdajničku beskravatnost. Izričito nadodao je tome još: To nije šala! List je u istom tekstu proces nazivao šaljivom lakrdijom.[8]

BilješkeUredi

  1. 1 Pogledi na stanje u Jugoslaviji i njenu budućnost. Brošura objavljena u prosincu 1931. godine. (Pribićević, 2000., str. 211.)

LiteraturaUredi

IzvoriUredi

  1. "Diktatura kralja Aleksandra", Svetozar Pribićević, 1933. (izdanje "Globus" Zagreb, 1990., str. 227., 237.-240.)
  2. Mislav Gabelica, "Zagrebačka veleizdajnička parnica 1909. godine" // Časopis za suvremenu povijest, sv. 46, br. 1. Svibanj 2014. (v. fusnotu 103)
  3. Banjaluka: Sjećanje na žrtve veleizdajničkog procesa (srpski). RTRS (21. studenoga 2016.) pristupljeno 22. lipnja 2019
  4. (1909.) Србобран, бр. 209., Десет од оптужбе ријешених Срба на слободи
  5. (1908.) Србобран, бр. 211., Нови “велеиздајници“
  6. (1908.) Србобран, бр. 250., Хрвати из котара новског за Лазу Бачића
  7. (1908.) Србобран, бр. 276.
  8. (1909.) Србобран, бр. 74.