Wikipedija

Velimir Deželić stariji

hrvatski književnik, leksikograf i bibliotekar

Velimir Đuro Josip Deželić (Zagreb, 21. veljače 1864. – Zagreb, 7. veljače 1941.) hrvatski književnik,[1] leksikograf i bibliotekar. Osim romana pisao je pjesme te je priznat i kao najbolji hrvatski katolički pjesnik. Otac je Velimira Deželića mlađeg,[2] Mladena Deželića (oženio je kćer Albina Edera i Nade Eder-Bertić Sofiju), Stanka, Berislava, Branimira (oženio kćer Đure Šurmina Katicu), Milorada i Tihomila te kćeri Đurđicu (poslije udanu za Božidara Širolu) i Zlatu.[3]

Velimir Deželić
Velimir Deželić
Rođenje21. veljače 1864.
Smrt7. veljače 1941.
Zanimanjeknjiževnik, leksikograf i bibliotekar.
NacionalnostHrvat
Portal o životopisima

Životopis

uredi

Rođen je u Zagrebu 1864. godine. Nakon završene Klasične gimnazije u Zagrebu 1882. godine,[4] upisao se na studij medicine u Beču, 1882. godine. Nakon položenih prvih rigoroza i odsluženoga vojnog roka kao liječnički elev, upisao je kliničke predmete. Tada je uvidio da liječnički poziv nije za njega. Posvetio se književnom radu, studiju jezika i povijesti. Upravo tada stekao je Deželić bogato enciklopedijsko znanje, koje mu – kao ravnatelju kraljevske sveučilišne knjižnice – tako dobro dolazi. Deželić je naime čitave dane proboravio u javnim bečkim knjižnicama, naročito u sveučilišnoj i u dvorskoj knjižnici. Na sveučilištu polazio je predavanja povijesne struke, a u knjižnicama izučavao je modernu književnost. Upoznao je "secesiju" i "modernu" prije nego li su one ušle u hrvatsku književnost. Kao slavenofil izučio je ruski, poljski, češki, slovenski i bugarski jezik. Naučio je i francuski jezik, a nešto se uputio također u engleski, španjolski, rumunjski, nizozemski i madžarski jezik. Poznavanje tolikih jezika omogućilo mu je uspješan rad u hrvatskoj sveučilišnoj knjižnici. Ostavvlja Beč 1892. te se upisao na zagrebačko sveučilište i to kao redoviti slušatelj prirodnih nauka na Filozofskom fakultetu. Svršivši filozofiju, izradi Deželić disertaciju Foraminifere Jadranskoga mora i položi obadva rigoroza, našto bude 24. lipnja 1896. godine promoviran na čast doktora filozofije.[5] Zajedno s Emilijem Laszowskim utemeljio je Družbu »Braća Hrvatskoga Zmaja« 16. studenoga 1905. godine[6] a gdje je imao čast zamjenika velikog meštra.[7] Bio je suradnikom u izdanju knjige Emilija Laszowskoga, Povijest plem. općine Turopolja nekoć Zagrebačko polje zvane (također uz suradništvo Janka Barlea i Milana Šenoe).[8][9] Potpisivao se i pseudonimima, Branimir, Delas, Heliodor i Magnus.[7]

Bio je član Društva hrvatskih književnika te odbornik i član Matice hrvatske. Također, bio je podpredsjednik i djelatnik Hrvatskoga književnog društva sv. Jeronima, predsjednik humanitarnog društva Dobrotvor te jedan od utemeljitelja udruge hrvatskih književnika Kolo.[10]

Pokretač je prvog stručnog knjižničarskog časopisa Hrvatski bibliofil (1905.). Među prvima se pridružio Hrvatskom katoličkom pokretu te je 1900. bio prvi tajnik hrvatskoga katoličkog kongresa. Kao laik predsjedao je prvim Hrvatsko-slovenskim katoličkim kongresom u Ljubljani (1913.) i prvim Hrvatskim euharistijskim kongresom u Zagrebu (1923.).[11] Godine 1903. osnovao je Marijinu kongregaciju „Imaculata“ kojoj je bila svrha vjersko okupljanje hrvatskih laika, posebice žena, u vidu masovnog katoličkog pokreta te djelovanja za mirno oslobađanje Hrvatske.[12]

Papa Pio XI. odlikovao ga je 1922. viteškim redom Grgura Velikog.[11]

Umro je u Zagrebu 7. veljače 1941. godine.

Sveučilišna knjižnica

uredi

U Sveučilišnoj se knjižnici zaposlio 1894. godine kao službenik. Upravu Sveučilišne knjižnice preuzeo je 1910. godine te je od 1911. do 1920. godine bio knjižničar i ravnatelj toga zavoda. Zajedno s arhitektom Lubinskim je 1910. godine bio izaslan od Zemaljske vlade da prouči nove knjižnične zgrade po Europi te je za njegove uprave sagrađena nova zgrada Knjižnice.[13] Zaslužan je i za suvremeno organiziranje knjižničnoga rada te stručnu obradu zagrebačkih inkunabula. Uredio je Odio za dragocjenosti hrvatske knjige do 1835. godine.[14]

Politička djelatnost

uredi

Iako je u početku bio unionist, kasnije je bio saborski zastupnik Čiste stranke prava.[nedostaje izvor]

Nepotpun popis djela

uredi

Znanstveni radovi

uredi
  • Hrvatska pjesmarica ili Sbirka rado pjevanih pjesama, Zagreb, 1903.
  • Emilije Laszowski: o 25. godišnjici njegovoga književnoga rada, Zagreb, 1914.
  • Znameniti Jastrebarčani: Benko Vinković, Rafo Levaković i Toma Mikloušić, Zagreb, 1923.
  • Isusovci u Hrvatskoj: prilog kulturnoj povijesti grada Zagreba, Zagreb, 1927.
  • Kardinal Haulik nadbiskup zagrebački, Zagreb, 1929.
  • Bibliografija književnoga rada Emilija Laszowskoga (1889. – 1929.), Zagreb, 1930.

Romani

uredi
  • U buri i oluji, Tisak i naklada Antuna Scholza, Zagreb, 1902. (2. izd. Matica hrvatska, Zagreb, 1971., 3. izd. Verbum, Split, 2011.)
  • Prvi kralj, Zagreb, 1903. (2. izd. Matica hrvatska, Zagreb, 1971., 3. izd. Verbum, Split, 2011.)
  • Car Dioklecijan, Zagreb, 1906.
  • U službi kalifa, Zagreb, 1907.
  • Hadžibova kob, Zagreb, 1908.
  • Hrvatske slave sjaj, Zagreb, 1924.
  • U pandžama lava, Zagreb, 1929.
  • Majka velikog kralja, 1931.
  • Petar Krešimir: roman iz doba hrvatske narodne dinastije, Hrvatsko književno društvo sv. Jeronima, Zagreb, 1932.
  • Petar Krešimir / Velimir Deželić st., "Tiskara Rijeka", Rijeka, 1992.
  • Hrvatske slave sjaj / Velimir Deželić st., (ilustr. preslikao, po originalima Ota Antoninija, Joseph Ahel), (pretisak izd. iz 1924.), "Tiskara Rijeka", Rijeka, 1992.
  • Prokleti grad: (Maledictum castrum Medved): historijski roman iz 15. stoljeća / Velimir Deželić st. (priredila Julijana Matanović, naslovnu stranicu i crteže izradio Zvonko Grbašić), Školska knjiga, Zagreb, 1995.

Zbirke pjesama

uredi
  • Pjesme, 1889.
  • Kopnom i morem, 1900.
  • Zvuci iz katakomba, 1902. (2. izd. 1924.)
  • Petar Zrinski, 1919.
  • Kraljica Hrvata, Zagreb, 1936.

Izvori

uredi
  1. ↑ »Deželić, Velimir, st.«, u tiskopisu: Antun Vujić, glavni urednik, Proleksis enciklopedija : prva hrvatska opća i nacionalna online enciklopedija (javno dostupna na mrežnim stranicama Leksikografskoga zavoda Miroslava Krleže. URL: http://proleksis.lzmk.hr/17592/). Zadnji put osvježeni podatci mjeseca veljače 2014. godine. Pristupljeno: 24. rujna 2014.
  2. ↑ Vladimir Lončarević: Katolički oblikovatelji kulture. Velimir Deželić sin – intelektualac široka obzorja  Arhivirana inačica izvorne stranice od 3. rujna 2014. (Wayback Machine), Glas Koncila, 2. listopada 2011., str. 21
  3. ↑ Gordan Gledec: Dr. Velimir Deželić stariji – rodoslov predaka i potomaka, predavanje u sklopu tribine Hrvatskog rodoslovnog društva, pristupljeno 30. rujna 2014.
  4. ↑ Koprek, Ivan, Thesaurus Archigymnasii, Zbornik radova u prigodi 400. godišnjice Klasične gimnazije u Zagrebu (1607. – 2007.), Zagreb, 2007., str. 917., ISBN 978-953-95772-0-7
  5. ↑ Rudolf Horvat, Životopis Dr. Velimira Deželića, Zagreb, 1914.
  6. ↑ Družba "Braća hrvatskoga zmaja": Povijest Družbe «Braća Hrvatskoga Zmaja»  Arhivirana inačica izvorne stranice od 26. studenoga 2012. (Wayback Machine), preuzeto 22. rujna 2012.
  7. ↑ a b DAZ: HR-DAZG-823 Obitelj Deželić  Arhivirana inačica izvorne stranice od 23. lipnja 2012. (Wayback Machine), preuzeto 22. rujna 2012.
  8. ↑ [1]  Arhivirana inačica izvorne stranice od 14. svibnja 2008. (Wayback Machine) Mladen Švab, Uzleti jednoga zmaja: U povodu 50. godišnjice smrti i 110. obljetnice objelodanjivanja prvenca Emilija Laszowskog (28. studenoga 1949. – 28. studenoga 1999.), Vijenac, br. 150.  Arhivirana inačica izvorne stranice od 8. veljače 2012. (Wayback Machine), prosinac 1999., preuzeto 22. rujna 2012.
  9. ↑ Archive.org: Povijest plem. općine Turopolja nekoć Zagrebačko polje zvane, preuzeto 22. rujna 2012.
  10. ↑ Mihanović Salopek 2015, str. 170.
  11. ↑ a b Mihanović Salopek 2015, str. 171.
  12. ↑ Mihanović Salopek 2015, str. 179.
  13. ↑ VELIMIR DEŽELIĆ I SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U ZAGREBU, Mladen Deželić, VJESNIK BIBLIOTEKARA HRVATSKE, GODINA XXXIII 1990. BROJ 1–4, www.ffzg.unizg.hr
  14. ↑ verbum.hr: Velimir Deželić  Arhivirana inačica izvorne stranice od 12. svibnja 2012. (Wayback Machine), pristupljeno 16. kolovoza 2012.

Literatura

uredi

Članci

uredi
  • Mihanović Salopek, Hrvojka. 2015. Duhovno pjesništvo Velimira Deželića starijeg. Kroatologija. Sveučilište u Zagrebu – Fakultet hrvatskih studija. Zagreb. 6 (1–2): 170–189
Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Velimir_Deželić_stariji&oldid=7162967"