Vilko Gliha Selan

Vilko Gliha Selan (Mirna kraj Novog Mesta, Slovenija, 27. lipnja 1912.Zagreb, 11. veljače 1979.), bio je hrvatski slikar.

ŽivotopisUredi

Vilko Gliha Selan rodio se je u Mirni kraj Novog Mesta 1912. godine. Osnovnu školu polazio je u Osijeku gdje ju je i završio 1923. godine. Školovanje je potom nastavio u Zagrebu u Prvoj muškoj realnoj gimnaziji. Diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1936. godine (u klasi Ljube Babića). Bio je profesor na Školi primijenjene umjetnosti u Zagrebu, kratko postojećoj zagrebačkoj Akademiji primijenjene umjetnosti, od 1964. godine na Pedagoškoj akademiji u Zagrebu, a od 1978. godine do prerane smrti na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. U slikarstvu i grafici oslanjao se na tradicionalna rješenja. U kasnijem razdoblju prihvatio nefigurativni izraz. Ilustrirao je i udžbenike te knjige za djecu (Ježeva kućica, B. Čopić, 1953.). Za ilustracije u knjizi Priče iz djetinjstva, Ive Andrića, dobio je nagradu Grigor Vitez 1967. godine. Za ilustracije u knjizi Bila jednom jedna plava, Paje Kanižaja, dobio je nagradu Grigor Vitez 1970. godine.[1][2]

IzvoriUredi

  1. Gliha Selan, Vilko, enciklopedija.hr, pristupljeno 8. rujna 2016.
  2. Gliha-Selan Vilko (Vilim), akademski slikar (Mirna, 27.VI.1912. - Zagreb, 11.II.1979.)
    Osnovnu je školu završio u Osijeku 1923. Godine. Nakon preseljenja u Zagreb nastavio je školovanje u Prvoj muškoj realnoj gimnaziji gdje je položio malu maturu, a 1932. i veliku maturu. Te se godine upisao na zagrebačku likovnu Akademiju. Diplomirao 1936. godine u klasi Ljube Babića.
    Po završetku Akademije petnaest godina radio je kao srednjoškolski profesor, godinu dana kao profesor crtanja u Prvoj klasičnoj gimnaziji u Zagrebu, a poslije, do 1945. u Državnoj učiteljskoj školi. Nakon rata je premješten u Ministarstvo prosvjete NR Hrvatske, kao slikar-pedagog i grafičar. Obnašao je dužnost umjetničkog i tehničkoga urednika knjiga za osnovne, srednje i visoke škole, a kao stručnjak za metodiku slikanja i crtanja sudjelovao je u sastavljanju nastavnih planova i programa za gimnazije i učiteljske škole. Kraće vrijeme radio je u Nakladnom zavodu Hrvatske.
    Svoj radni vijek posvetio je pedagogiji likovnoga odgoja, poglavito metodici rada, koju je temeljio na proučavanju likovnoga izražaja djece.
    U Školi primijenjene umjetnosti u Zagrebu predavao je od 1949., a od 1953. honorarno i na Akademiji za primijenjenu umjetnost (ta Akademija je u Zagrebu postojala od 1949. – 1954.) gdje je proučavao i podučavao knjigotisak, offset, litografiju, fotolitografiju, kromolitografiju, slovo i strojoslagarski rad, bakrotisak, autotipije, fototipije, kartonažu, poveze, cinkografski postupak itd. Nakon ukidanja Akademije nastavio je raditi u Školi primijenjene umjetnosti, gdje je osnovao i godinama vodio Grafički odjel. Bavio se suvremenom primijenjenom grafikom, dotad bez tradicije u povijesti našega školstva. Postigao je velike rezultate u istraživanju likovnoga govora i pionirskoj primjeni metode sustavnog likovnog razvoja. Primjenom te metode želio je odgajati likovne umjetnike koji će se baviti oblikovanjem raznih industrijskih proizvoda, a posebno (grafičkim) dizajnom materijala za predstavljanje proizvoda javnosti, plakata i knjiga. Od 1966. do 1978. predavao je na Pedagoškoj akademiji u Zagrebu, a nakon toga, do prerane smrti, bio je redovni profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu.
    Odgojio je plejadu kasnije istaknutih likovnih umjetnika, među kojima su se posebno istakli slikari Vasilije Josip Jordan, Miroslav Šutej, Ante Mateš, i mnogi drugi.
    Bio je i istaknuti ilustrator. Opremao je i ilustrirao školske knjige (početnice, knjige za djecu i mladež). Radio je kao grafički urednik časopisa Narodna starina, kasnije kao likovni urednik časopisa za djecu i mladež „ Smilje“, „Radost“, „Umjetnost i dijete“ i „Polet“ (1961-1967).
    Za „Zora film“ izradio je 1954. godine ilustracije za dia-film „Ježeva kućica“, za potrebe prikazivanja u školama, uz učiteljsko čitanje basne u stihovima Branka Čopića. Iste ilustracije objavljene su 1957. godine u slikovnici „Ježeva kućica“ u izdanje nakladničke kuće Naša djeca. Na zamolbu Vilka Glihe Selana, autor Branko Čopić prepjevao je neke stihove za hrvatsko izdanje. Ta je slikovnica, upravo zbog ilustracija koje su tekstu udahnule novi život, postala najpoznatija i najomiljenija, i time najdugovječnija slikovnica za djecu, prava dječja „klasika“ u Hrvatskoj (a u prijevodima i šire).
    Vilko Gliha Selan 1951. godine pokrenuo je s Viktorom Cvitanom i Gustavom Krklecom časopis „Radost“ s idejom da već najmlađi naraštaj zavoli pisanu riječ i ilustracije koje stvaraju renomirani umjetnici. U dječjem časopisu „Radost“ bio je od početka likovni, a kasnije i glavni urednik. U izdavačkoj djelatnosti nakladničke kuće Naša djeca bio je dugogodišnji likovni urednik. Svojim autoritetom okupio je mnoštvo afirmiranih likovnih umjetnika i nagovorio ih da se izraze i u formi ilustracije dječjih knjiga i časopisa.
    Uz pedagoški teoretski rad djelovao je i kao slikar i grafičar - praktičar. Okušavao se u svim slikarskim i grafičkim tehnikama. Dobitnik je mnogobrojnih nagrada i priznanja za rješenja plakata, značaka i ambalaže, pedagoški rad i za ilustracije slikovnica i časopisa za djecu. Od posljednjih posebno izdvajamo dvije nagrade „Grigor Vitez“ za ilustracije u slikovnicama za djecu 1967. (za „Priče iz djetinjstva“ Ive Andrića) i 1970. (za „Bila jednom jedna plava“ Paje Kanižaja).
    Slike i grafike, a kasnije i ilustracije izlagao je u Hrvatskoj (Zagreb, Pula, Rijeka, Buje, Varaždin, Petrinja, Sisak, Opatija) i u inozemstvu (Third International Biennial of Contemporary Color Lithography, Cincinnati, Oh. - 1954.; XXII. Biennale di Venezia, 1954.; Izložba Maisterwerke der Grafik, Arbon, 1954.; Bruxelles, Lugano, 1956.; Mexico City, New York, 1957.; i dr.). Djela mu se nalaze u domaćim i stranim galerijama i zbirkama.