Otvori glavni izbornik

 Virilist (lat. virilis od vir = muškarac)[1] je nazvan iz povijesti ustavnog prava Hrvatske, ostalih zemalja Austro-Ugarske Monarhije, Njemačke i Poljske za poseban ustavnopravni institut kojim su se u 19. st. i prvoj polovici 20. st. nazivali članovi zakonodavnih tijela koji su uživali osobno pravo glasa (lat. votum virile) kao članovi parlamenta. Virilisti su svoje članstvo u parlamentu mogli uživati po osnovi svoga službenog položaja (ban, veliki župani, suci, rektori sveučilišta), dostojanstva (vjerski velikodostojnici), nasljednog prava (pripadnici plemstva) ili imenovanja od strane državnog poglavara (vladara). Institut virilista nastaje još tokom staleških predstavničkih tijela, a tokom preobrazbe srednjoeuropskih društava iz staleških u građanska društva on opstaje kao pokušaj pronalaženja novog položaja za stare predmoderne političke elite, bilo formiranjem zasebnog gornjeg doma rezerviranog za prvenstveno pripadnike visokog plemstva i svećenstva (Pruska 1850–1918., Austrija 1861–1918) ili pak njihovim zadržavanjem kao članova općega doma u jednodomnim parlamentima. Ožujskim ustavom iz 1849.god. nije bilo predviđeno bilo da parlament carstva (njem.Reichstag ) bilo zemaljski sabori krunovina imaju članove viriliste, osim u Ugarskoj, Hrvatskoj i Erdelju. Nakon što je Listopadskom diplomom 1861. god. vraćena ustavnost u Austrijsko Carstvo, te sazvani zemaljski sabori u svim krunovinama monarhije, položaji virilista će biti uvedeni u sve zemaljske sabore, a na razini austrijskog dijela carstva biti će uveden dvodoman parlament, čiji će se gornji dom - Dom gospode (njem.Herrenhaus ) sastojati od prvenstveno pripadnika visokog plemstva i crkvenih velikodostojnika. U austrijskom dijelu monarhije virilisti u zemaljskim sabori će biti malobrojni i isključivo ograničeni na dijacezanske biskupe i rektore sveučilišta, te predsjednike akademija znanosti, dok u ugarskom dijelu monarhije na položajima virilista će i dalje dominirati prvenstveno plemstvo. Do najkasnije nakon II. svj. rata ovaj politički institut je nestao iz svih srednjoeuropskih zemalja. Danas virilisti postoje u Velikoj Britaniji kao članovi Doma lordova.[2]

Sadržaj

Hrvatsko-slavonsko-dalmatinski saboraUredi

 Podrobniji članak o temi: Hrvatski sabor

Do 1848. god. Sabor Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije (lat. Congregatio Regnorum Croatie, Dalmatiae et Slavoniae) isključivo je staleško tijelo koje predstavlja staleže i redove Kraljevstva (lat. status et ordines Regni) u koje ulaze velikaši (lat. magnates), prelati (biskupi, opati, prepošti kaptola i poglavari vjerskih redova), predstavnici plemstva birani po županijama te predstavnici slobodnih kraljevskih gradova i privilegiranih područja (plemenite općine Turopolje, Draganić i Rovišće).[3] Članovi Hrvatskog sabora iz redova velikaša (ban, veliki župani, knezovi, grofovi i baruni) i prelata te župan turopoljski bili su po vlastitom pravu i članovi Ugarskog sabora, uz dva posebna poslanika koje bi Hrvatski sabor kolektivno slao na Ugarski sabor. Zasjedanjem „Narodne skupštine“ 25. ožujka 1848. u Zagrebu u čijem radu uz staleže i redove Kraljevstva sudjeluju i predstavnici zagrebačkih narodnjaka, studenti Pravoslovne akademije te pitomci biskupskog sjemeništa započinje moderni oblik parlamentarizma u Kraljevinama Hrvatskoj, Dalmaciji i Slavoniji.[4] Nakon što je car i kralj Franjo Josip I. imenovao baruna Josipa Jelačića od Bužima za bana, Bansko vijeće, uvažavajući Zahtijevanja naroda[5] 13. svibnja 1848. god. donosi novi izborni red pod naslovom "Naredba o pozivanju i zastupanju sabora kraljevinah Dalmacie, Hervatske i Slavonie imajućem se deržat dana 5. i sliedećih mieseca lipnja t. g. u Zagrebu, napravljena u vieću banskom 8. i sliedećih mieseca dana svibnja 1848".[6][7] Od tada, pa do 1918. god. Hrvatski sabor će se sastoji od izabranih narodnih zastupnika[8] i članova virilista sa osobnim pravom glasa u saboru (lat. votum virile), koje se u sabor saziva putem banske pozivnice (lat. literae banales).

Od 1848. god. virilisti Sabora Kraljevinah Dalmacije, Hrvatske i Slavonije su:

Nakon Hrvatsko-ugarske nagodbeUredi

Nakon sklapanja Hrvatsko-ugarske nagodbe 1868. god. donjet je novi Zakon o ustrojstvu Sabora kraljevinah Dalmacije, Hrvatske i Slavonije[12] kojim je određeno kako će se Sabor sastojati od 67 izabranih narodnih zastupnika, te od zastupnika virilista.[13] Zakonom iz 1888. je utvrđeno kako se broj narodnih zastupnika podiže na 90, a pošto je Hrvatski sabor oduvijek bio jednodoman ukupan broj članova sabora sa virilnim pravom glasa nije smio prelaziti polovicu broja izabranih zastupnika. Novi popis virilista je ostao na snazi do 1918. god, a uključivao je;

Virilisti iz reda velikaša morali su ispunjavati i dodatne uvjete uz plemićko podrijetlo: posjedovanje hrvatsko-ugarskog indigenata, minimalno 24. navršene godine, neosuđivanost, da nije pod stečajem, znanje hrvatskog jezika te ispunjavanje imovinskog cenzusa tj. posjedovanje na teritoriju Kraljevina Hrvatske i Slavonije osobnog zemljišnog posjeda ili obiteljske povjeridbe (lat. fideicommissum) u vrijednosti od minimalno 1000 forinti austrijske vrijednosti. Ako je virilist velikaš imao imovinu manje vrijednosti ili je izgubio imovinu, tada bi mu saborski mandat bio stavljen u mirovanje dok god ne ispuni ovaj imovinski cenzus. Ako bi više velikaša ispunjavalo uvjete za članstvo u Saboru, tada bi prvenstvo prilikom popunjavanja broja virilnih članova imali oni velikaši virilisti koji plaćaju veći porez, a između ovih, oni koji su stariji.[16]

1891. god. Sabor je sastavio zadnji imenik - ozakonjenog u obliku posebnog zakona - velikaških obitelji koje su imale nasljedno osobno pravo glasa:

Nakon 1891. god. Sabor i Zemaljski arhiv su svaki imali obvezu voditi imenik velikaških obitelji s osobnim pravom glasa u koji bi se upisivala imena svih muških članova dotičnih obitelji, a saborski imenik bi ovjeravali predsjednik Sabora i saborski arhivar, dok zemaljski imenik bi ovjeravali ban i zemaljski arhivar. Lokalne vlasti županija i gradova isto su imale obvezu voditi imenik svih članova obitelji s virilnim pravo glasa koje su živjele na teritoriju dotične jedinice lokalne samouprave.[18]

Virilistima koji su to bili po svojem položaju (crkveni dostojanstvenici, veliki župani) mandat bi prestajao sa prestankom njihove dužnosti po kojoj su uživali pravo virilnog glasa, dok virilistima iz reda velikaša mandat bi prestajao ako bi proglasili stečaj ili ne bi više ispunjavali imovinski cenzus. Objema skupinama virilista mandat bi prestajao ako bi bili osuđeni za teško kazneno djelo ili za prekršaj iz koristoljublja, te ako bi izgubili državljanstvo.

Poznati virilisti Hrvatskog sabora: grof Đuro Jelačić (potkapetan kraljevstva), kardinal Juraj Haulik de Várallya, kardinal Josip Mihalović, biskup Josip Juraj Strossmayer, patrijarh Josif Rajačić, Ivan Kukuljević Sakcinski (veliki župan), Ljudevit Vukotinović (veliki župan), grof Petar Pejačević (veliki župan), grof Ladislav Pejačević, grof Teodor Pejačević, grof Miroslav Kulmer, Levin barun Rauch de Nyek.

Dom velikaša Ugarskog sabora (Ugarsko-hrvatskog sabora)Uredi

Naspram Hrvatskog sabora koji je oduvijek bio jednodoman, Ugarski sabor (lat. Parlamentum Publicum / Parlamentum Generale) je vrlo rano počeo djelovati kao dvodoman parlament, što je ozakonjeno 1608. god. (zak. čl. I. 1608.). Sastojao se do 1867. od dva "stola" tj table; "stola velikaša" (lat. tabula magnatum) i "stola staleža" (lat. tabula statuum / tabula nobilium). Stol velikaša se sastojao od;

  • velikaša (magnata) po časti:
  • velikaša (magnata) po rođenju: punoljetni kneževi, grofovi i baruni,
  • poslanika (lat. nuntius / orator regni) hrvatsko-slavonskog sabora
  • prelata Katoličke Crkve (biskupi, određeni opati i prepošti kaptola) te kasnije i od episkopa Pravoslavne Crkve,

koje bi na zasjedanje sabora pozivao osobno kralj slanjem kraljevskih pozivnica (lat. literae regales). Kralj bi i predsjedao prvom sjednicom, nakon čega bi stolom velikaša predsjedao palatin. Uz jednog hrvatsko-slavonskog poslanika odaslanog stolu velikaša, a koji bi kolektivno zastupao Kraljevine Hrvatsku i Slavoniju, i ostali velikaši iz Hrvatske (rođeni velikaši, veliki župani, prelati) bi po vlastitom pravu uživali članstvo i osobno pravo glasa (lat. votum virile) pri stolu velikaša ugarskog sabora.

Nakon 1867./68.Uredi

Sklapanjem (Austro-ugarske nagodbe 1867. god. Ugarski sabor (mađ. Országgyűlés, njem. Reichstag) je priznat za jedan od dva državna parlamenta ( Reichstag ) unutar Austro-Ugarske Monarhije, naspram ostalih predstavničkih tijela koja su imala status zemaljskih skupština (njem. Landtag), te se konačno ustrojavaju dva doma parlamenta: Zastupnički dom (mađ. Képviselőház) koji će konačno imati 453 zastupnika (40 iz Hrvatske) i Dom velikaša (mađ. Főrendiház) sa neograničenim brojem članova. Predsjednika i dva podpredsjednika doma imenovao je kralj na prijedlog ministarskog vijeća. Dom velikaša će postojati od 1867. do 1918. god, te od 1927.-1945. god. Sjedinjenjem Velike Kneževine Erdelj Kraljevini Ugarskoj 1867. god u Dom velikaša će ući i predstavnici iz Erdelja; velikaši, veliki župani, župan Saksonaca, predstavnici saksonskih i sekeljskih stolica (lat. sedes ,mađ. szék ,njem. stuhl), te poglavari protestantskih crkava (Reformirane, Evangeličke i Unitarijanske Crkve). Sklapanjem Hrvatsko-ugarske nagodbe 1868. članovima Doma velikaša će postati i posebni zastupnici Sabora Kraljevina Hrvatske, Slavonije i Dalmacije.

Nakon 1885.Uredi

Konačni popis virilista Doma velikaša biti će utvrđen 1885. god Zakonom o uređenju Doma velikaša, po kojem se ubuduće članstvo u domu sastoji od velikaša:

  • s pravom nasljedstva
  • po svom dostojanstvu ili službi
  • uslijed doživotnog imenovanja od strane Njegovog Veličanstva kralja (kraljevski regalisti)
  • uslijed izbora obavljenog po hrvatsko-slavonskom saboru

Pobliže je istim zakonom uređeno kako će pravo virilnog glasa u Domu velikaša imati oni velikaši s nasljednim pravom koji su:

  • punoljetni nadvojvode vladarske kuće,
  • velikaši (kneževi, grofovi, baruni) s minimalno navršenih 24. godine, te imovinom u vrijednosti od barem 3000 forinta austrijske vrijednosti - broj ovih članova nije ograničen, te svi koji su ispunjavali ovaj uvjet su mogli biti članovi Doma.

Po svom dostojanstvu ili službi dok istu obavljaju članovi doma su:

Iz reda crkvenih dostojanstvenika;

Na prijedlog ministarskog vijeća kralj je mogao imenovati i doživotne članove iz reda zaslužnih građana, no njihov broj je bio ograničen na 50. Veliki župani, župan Saksonaca i predstavnici saksonskih i sekeljskih stolica su nakon 1885. izgubili članstvo u Domu velikaša. Ovo članstvo Doma velikaša će ostati na snazi do 1918. god.

Dalmatinski saborUredi

 Podrobniji članak o temi: Dalmatinski sabor

Dalmatinski sabor (njem. Dalmatinische Landtag ,tal. Dieta della Dalmazia ), Sabor Kraljevine Dalmacije osnovan je 1861. god., a imao je samo dva virilista:[23]

Istarski saborUredi

Istarski sabor (njem. Istrien Landtag ,tal. Dieta della Istria ), Sabor Markgrofovije Istre osnovan je 1861. god., a imao je tri virilista:[24]

Češki zemaljski saborUredi

Listopadskom diplomom 1861, god. osnovan je zemaljski sabor Kraljevine Češke (čes. Sněm Království českého , njem. Landtag des Königreiches Böhmen ). Sabor se sastojao od 242 zastupnika, od čega su prvo 5,[25] a nakon 1882.god. - i podjele Karlovog sveučilišta u Pragu na njemačko i češko sveučilište - 6 bili virilisti:

Sejm Galicije i LudomerijeUredi

Listopadskom diplomom 1861, god. osnovan je zemaljski sabor (pol. Sejm Krajowy , njem. Landtag von Galizien ) Kraljevine Galicije i Ludomerije i Velikog Vojvodstva Krakov sa Vojvodstvima Auschwitz i Zator. Sejm se sastojao od 161 člana, od kojih su 12 bili virilisti.[26] Virilisti galicijskog sejma su bili:

Bosansko-hercegovački saborUredi

 Podrobniji članak o temi: Sabor Bosne i Hercegovine

Bosanski i Hercegovački sabor (Sabor Bosne i Hercegovine) (njem. Bosnischer Landtag ) osnovan je 1910. godine. Imao je ukupno 20 virilista:[27]

  • Reisu-l-ulema, direktor vakufsko-mearifske uprave, sarajevski i mostarski muftija i po imenovanju najstariji muftija
  • četiri srpsko-pravoslavna episkopa i predsjednik školskog odbora pravoslavne zajednice
  • nadbiskup vrhbosanski, biskupi: banjalučki i mostarsko-duvanjski, te provincijali franjevačkih provincija Bosne Srebrene i Hercegovine
  • židovski sefardski nadrabin
  • predsjednik Vrhovnog suda
  • predsjednik Odvjetničke komore u Sarajevu
  • načelnik zemaljskog glavnog grada Sarajeva
  • predsjednik Trgovačke i obrtničke komore u Sarajevu

Poljski sejm (1918)Uredi

Ustav Kraljevine Poljske iz 1918. god. koji je proglasilo Regentsko vijeće predviđao je kako će se Državno vijeće Kraljevine Poljske (pol. Radzie Stanu Królestwa Polskiego ) sastojati od 110 članova, od čega će njih 12 biti virilisti (pol. wirylistow ). Predviđeni članovi parlamenta virilisti su:[28]

  • šest dijacezanskih rimokatoličkih biskupa
  • superintendant Generalne sinode Evangeličke Crkve
  • superintendant Reformirane Evangeličke Crkve
  • najstariji židovski rabin glavnoga grada Varšave
  • rektor Varšavskog sveučilišta i rektor Varšavske Politehnike
  • predsjednik Vrhovnog suda

Senat Kraljevine JugoslavijeUredi

Iako Kraljevina Jugoslavija nije poznavala termin virilist, ipak je poznavala institut imenovanih članova zakonodavnih tijela imenovanih od strane državnog poglavara (Kralja). Po ustavu Kraljevine Jugoslavije iz 1931. god. ( čl. 50.) proglašenim od strane kralja Aleksandra I. narodno predstavništvo Kraljevine Jugoslavije se sastojalo od Senata i Narodne skupštine. Senatori su mogli biti birani ili imenovani od strane kralja, pri čemu je maksimalni broj imenovanih senatora morao biti jednak broju biranih senatora.[29]

Županijski dom Hrvatskog saboraUredi

 Podrobniji članak o temi: Hrvatski sabor

Iako Republika Hrvatska pravno ne poznaje institut virilista, ipak po čl. 71. Ustava iz 1990. god. postojali su zastupnici u Hrvatskom saboru koji za svoj mandat izravno nisu odgovarali biračima, već su uživali neposredno osobno pravo glasa u Saboru. Ustavom Republike Hrvatske iz 1990. god. Hrvatski sabor se sastojao od dva doma: Zastupničkog doma i Županijskog doma. Županijski dom se sastojao od po tri birana zastupnika po svakoj županiji, te do pet zastupnika imenovanih od strane Predsjednika Republike. Uz institut imenovanih zastupnika hrvatski ustav iz 1990. god. je poznavao i institut doživotnog člana zakonodavnog tijela koji svoje članstvo stječe po dužnosti. Nakon isteka mandata Predsjednik Republike postaje doživotni član Županijskog doma.[30]

LiteraturaUredi

IzvoriUredi

  1. virilist, Hrvatski obiteljski leksikon (pristupljeno 30. rujna 2018.)
  2. virilisti,
      „ Nakon ukidanja feudalizma i prijelaza predstavničkih tijela sa staleške osnove na sustav građanskih predstavništava, zadržavanjem kategorije virilista u građanskim saborima na kompromisan je način bilo očuvano sudjelovanje plemstva i svećenstva u radu predstavničkoga tijela, obično u obliku zasebnoga doma (Pruska 1850–1918., Austrija 1861–1918) ili pak kao članova općega doma (tako u Hrvatskom saboru 1848–1918., Dalmatinskom saboru, Istarskom saboru i Saboru Bosne i Hercegovine). Danas virilisti postoje u Velikoj Britaniji kao članovi Doma lordova. Hrvatska enciklopedija, Leksikografski zavod Miroslav Krleža (pristupljeno 30. rujna 2018.)”
    ()
  3. Konačno ustrojstvo staleškog Sabora, Hrvatski sabor (pristupljeno 30. rujna 2018.)
  4. "Zahtijevanja naroda" - početak modernog Sabora Zasjedanje „Narodne skupštine“,
      „25. ožujka 1848. godine u dvorani Narodnog doma u Zagrebu, kao posljedica ilirskog pokreta i društvenih prevrata diljem Europe polovinom 19. stoljeća, smatra se početkom modernog hrvatskog parlamenta. Zasjedanje je važno zato što su prvi put na zasjedanju sudjelovali svi društveni slojevi koji su predstavljali Trojednu Kraljevinu Hrvatske, Dalmacije i Slavonije. Osim pripadnika raznih staleža (kao isključivo do tada) zasjedanju su prisustvovali i zagrebački narodnjaci, studenti Pravoslovne akademije te pitomci biskupskog sjemeništa. Značenje zasjedanja je i u prihvaćanju dokumenta „Zahtijevanja naroda“. Hrvatski sabor (pristupljeno 30. rujna 2018.)”
    ()
  5. Zahtjevanja naroda
     

    „10. Svakoletni dèržavni sabor na izměnu u Zagrebu, Osěku, Zadru ili Rěci.

    11. Tako na pèrvom dojdućem kako i na svih budućih dèržavnih saborih naših zastupanje (representaciu) naroda na temelju jednakosti bez razlike stališa. 12. Jednakost sviuh bez razlike stališa i věre pred sudom, zajedno javnost, usmenost, porota (Jury) i odgovornost sudacah.”
    ()
  6. Odluke Banskog vijeća uoči sabora 1848. godine, Hrvatski sabor (pristupljeno 30. rujna 2018.)
  7. Saborski izborni red iz 1848. godine, Hrvatski sabor (pristupljeno 30. rujna 2018.)
  8. Saborski izborni red iz 1848. godine,
      „Izborno pravo bilo je ograničeno nizom cenzusa među kojima su imovinski i obrazovni, kao i cenzus po spolu. Pravo glasa imalo je otprilike dva i pol posto ukupnog muškog stanovništva unutar granica civilne i vojne Hrvatske. Zastupnici nisu predstavljali narod neposredno, nego pojedine ustanove: županije, gradove, samostane, regimente i Akademiju znanosti., Hrvatski sabor (pristupljeno 30. rujna 2018.)”
    ()
  9. Đuro Jelačić održao govor u Hrvatskom saboru (1861.),
      „Nakon smrti Josipa Jelačića novim je hrvatskim banom postao Josip Šokčević. On je imenovao Đuru Jelačića potkapetanom Kraljevstva. Imenovanje te osobe bilo je bansko pravo, jer je ban ujedno bio kapetan Kraljevstva (u tom smislu riječ kapetan nije čin nego označava vrhovnog zapovjednika vojske)., Portal Povijest.hr, (pristupljeno 30. rujna 2018.)”
    ()
  10. Bogoslav Šulek; Hrvatsko-ugarski ustav ili konstitucija; Sabor kraljevinah Dalmacije, Hrvatske i Slavonije; 1861. str. 64.-65., Brzotis. Ant. Jakića
  11. 5. lipnja 1848. - početak predstavničkog Sabora, Hrvatski sabor (pristupljeno 30. rujna 2018.)
  12. Zakonski članak II. 1870. Sabora kraljevinah Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, ob uredjenju sabora istih kraljevinah., Sbornik zakona i naredabah valjanih za kraljevinu Hrvatsku i Slavoniju za god. 1870. komad I.-XVII., str. 283.-286.
  13. Zakonski članak II. 1870. Sabora kraljevinah Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, ob uredjenju sabora istih kraljevinah.
     

    „ §. 5. Sabor sastoji iz pozvanikah banskih sa virilnim glasom, i iz 67 zastupnikah narodnih. Virilni glas u saboru imadu: a) nadbiskup zagrebački, metropolita doljnjo-karlovački, diecezanski biskupi, prior vranski, službujući pravi veliki župani, upravitelji županijah i župan turopoljski. b) Svaki knez, grof ili barun, koji je sam, ili kojega su predji do sada pravo osobnoga glasa na saboru uživali; ili koji je kao indigena u hrvatsko-ugarski zakonik unešen, ako je u zemlji rodjen; ili nastanjen; ili tamo kao nadležan; samostalan, 24. godinu navršio, ako nije pod skrbničtvom ili stečajem, ako ne stoji u posebnoj iztragi, niti je osudjen radi zločina ili kaznjivoga djela počinjenoga iz koristoljubja, te ako osim toga posjeduje u Hrvatskoj ili Slavoniji na svoje ime u gruntovnici upisano takovo imanje, s kojim je jurisdikcija do godine 1848. skopčana bila.

    O narodnih zastupnicih govori zakon o izbornomu redu.”
    (, Sbornik zakona i naredabah valjanih za kraljevinu Hrvatsku i Slavoniju za god. 1870. komad I.-XVII., str. 284.)
  14. priorat prvo templarskog, a nakon toga malteškog viteškog reda, naslovnu titulu priora nosi prepošt zagrebačkog kaptola; vidi: Marko Vulesica: Vranski priorat, Rostra : časopis studenata povijesti Sveučilišta u Zadru, Vol.3. No.3. Svibanj 2010. str. 9.-18.
  15. Zakon o uređenju Plemenite Općine Turopoljske 1895.
      „ §. 10. Na čelu plemenite općine turopoljske stoji župan (§. 5. zak. čl. II. god. 1870. o uredjenju sabora kraljevinah Hrvatske, Slavonije i Dalmacije), kojega bira izmedju članovah zastupstvo pod slovom b) §. 8., koji su plemićkoga staleža, ukupno zastupstvo općine u svojoj skupštini na vrieme od deset godinah. Osim toga župan plemenite općine turopoljske treba da ima svojstva propisana §. 10. zak. čl. II. god. 1870. za zastupnike naroda. ..”
    (Sbornik zakonah i naredabah valjanih za kraljevinu Hrvatsku i Slavoniju, 1886 (I.-XVII.) str. 270-281, Zagreb 1887.)
  16. Zakon, kojim se preinačuju nekoje ustanove zakonskoga članka II. 1870. ob uredjenju sabora kraljevinah Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, Sbornik zakona i naredabah valjanih za kraljevinu Hrvatsku i Slavoniju za god. 1888. str. 641.-643.
  17. zadnji popis obitelji s virilnim glasom Zakon o provedbi §. 10. zakona od 29. rujna 1888., kojim se preinačuju nekoje ustanove zak. čl. II. 1870. ob uredjenju sabora kraljevinah Hrvatske, Slavonije i Dalmacije
      „ §. 1. Imenik onih kneževskih, grofovskih i barunskih obiteljih, kojim su članovi dosele uživali pravo glasa na saboru, uzakonjuje se na osnovu §. 10. zakona od 29. rujna 1888., kojim se preinačuju nekoje ustanove zak. čl. II. 1870. ob uredjenju sabora kraljevinah Hrvatske, Slavonije i Dalmacije ovako: I. Knezovi: 1. Batthyány-Stratmann; 2. Odeschalchi. II. Grofovi: 3. Bombelles; 4. Chotek; 5. Draskovich; 6. Eltz-Kempenih; 7. Erdödy; 8. Jankovich; 9. Karácsony; 10. Keglevich; 11. Khuen-Belasi; 12. Nugent; 13. Orsich; 14. Pallfy; 15. Pejacsevich. III. Baruni: 16. Edelsheim Gyulai; 17. Inkey; 18. Jellachich; 19. Kavanagh-Ballyane; 20. Kulmer; 21. Ottenfels-Gschwind; 22. Rauch.”
    (, Sbornik zakonah i naredabah valjanih za kraljevinu Hrvatsku i Slavoniju, 1891 (I.-XVIII.) str. 123-125, Zagreb 1891.)
  18. zadnji popis obitelji s virilnim glasom Zakon o provedbi §. 10. zakona od 29. rujna 1888., kojim se preinačuju nekoje ustanove zak. čl. II. 1870. ob uredjenju sabora kraljevinah Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, Sbornik zakonah i naredabah valjanih za kraljevinu Hrvatsku i Slavoniju, 1891 (I.-XVIII.) str. 123-125, Zagreb 1891.
  19. 19,0 19,1 po ustavu najviši dostojanstvenici države, sudjeluju u krunidbi kralja (palatin sa primasom stavlja svetu krunu na kralja, ban i državni sudac mu predaju žezlo i kraljevski globus/jabuku, peharnik predaje kraljevski mač, obred je zadržan do krunidbe Karla IV. 1916.; po Tripartitumu poredak po važnosti je: palatin, državni sudac, hrvatski ban, vojvoda transilvanije (položaj ukinut u 18 st.); nakon 1867. svi barones regne će postati čisto naslovni simbolički položaji bez političkog značaja, osim bana Hrvatske koji će zadržati i ranije dostojanstvo i politički značaj; od 18 st. do 1918. to su: 1. palatin (položaj de iure postoji nakon 1867.god. no ne popunjava se), 2. državi sudac (Judex Curiae Regiae), 3. ban (Regnorum Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae Banus), 4. veliki kraljevski tavernik (Tavernicorum Regalium Magister), ostali barones regne su čisto simboličkog značaja: 5. veliki kraljevski konjušnik (Agazonum Regalium Magister), 6. veliki kraljevski peharnik (Pincernarum Regalium Magister), 7. veliki kraljevski komornik (Cubiculariorum Regalium Magister), 8. veliki kraljevski stolnik (Dapiferorum Regalium Magister), 9. veliki kraljevski vratar (Janitorum Regalium Magister), 10. veliki kraljevski dvornik (Curiae Regiae Magister), 11. satnik kraljevske ugarske plemenite tjelesne straže (Turmae Praetorianae hungariae Capitanus- položaj osnovala Marija Terezija), Staatshanbuch: Barones Regni (Bannerherren), Hof- und Staats-handbuch der Oesterreichisch-Ungarischen Monarhie für 1911. Druck und Verlag der Kaiserlich-Ko̲niglichen Hof- und Staatsdruckerei, Wien, p. 1007. pristupljeno 2018-09-28
  20. 20,0 20,1 na prijedlog ugarskog sabora kralj bi uvijek imenovao dva 'čuvara krune', od kojih bi jedan morao biti katolik, a drugi protestant, o imenovanju bi se donosio poseban zakon; primjer zakona: Zakonski članak XIV.: 1883. zajedničkoga hrvatsko-ugarskoga sabora o izboru jednoga čuvara zemaljske svete krune, Sbornik zakonah i naredabah valjanih za kraljevinu Hrvatsku i Slavoniju, 1883 (I.-XIII.) str. 281, Zagreb 1883.
  21. grof Požuna (Bratislave) je nasljedni naslov grofovske obitelji Palffy
  22. predsjednici najviših sudova kraljevstva, kraljevska kurija je imala dva predsjednika, a kraljevska tabla jednog
  23. Zemaljski ustav sa izbornim redom za zemaljski sabor Kraljevine Dalmacije; Landes-Ordnung und Landtags-Wahlordnung für das Königreich Dalmatien, RGBl. Nr. 20 / 1861, Beilage II, l, str. 215.
  24. Zemaljski ustav sa izbornim redom za zemaljski sabor Markgrofovije Istre; Landes-Ordnung und Landtags-Wahlordnung ... und für die Markgrafschaft Istrien, RGBl. Nr. 20 / 1861, Beilage II, l, str. 198.
  25. Zemaljski ustav sa izbornim redom za zemaljski sabor Kraljevine Češke; Landes-Ordnung und Landtags-Wahlordnung für das Königreich Böhmen, RGBl. Nr. 20 / 1861, Beilage II, l, str. 230.
  26. Zemaljski ustav sa izbornim redom za zemaljski sabor Kraljevine Galicije i Ludomerije sa Velikim Vojvodstvom Krakov; Landes-Ordnung und Landtags-Wahlordnung für das Königreich Galizien und Ludomerien sammt dem Grosherzogthum Krakov, RGBl. Nr. 20 / 1861, Beilage II, l, str. 280.
  27. Zemaljski statut Bosne i Hercegovine; Landesstatut für Bosnien und die Hercegovina, Gesetz- und Verordunung fur Bosnien und die Hercegovina, 1910., Sarajevo, str. 25.
  28. Ustav Kraljevine Poljske (1918.), Ustawa o Radzie Stanu Królestwa Polskiego
     

    „ My, RADA REGENCYJNA KRÓLESTWA POLSKIEGO, postanowiliśmy i stanowimy, co następuje: Art. 1. Rada Stanu Królestwa Polskiego z siedzibą w mieście stołecznem Warszawie składa się ze 110 członków, a mianowicie: a) 12 członków wirylistów, b) 55 członków, powołanych na zasadzie wyborów, c) 43 członków, mianowanych przez Radę Regencyjną. Art. 2. Członkami Rady Stanu z głosem wirylnym są: a) 6-ciu Biskupów Diecezjalnych obrządku rzymsko-katolickiego, b) Superintendent Generalny wyznania ewangelicko-augsburskiego, c) Superintendent wyznania ewangelicko-reformowanego, d) najstarszy wiekiem rabin żydowski stołecznego miasta Warszawy,

    e) Rektor Uniwersytetu Warszawskiego i Rektor Politechniki Warszawskiej, f) Pierwszy Prezes Sądu Najwyższego „ Dziennik Praw Królestwa Polskiego z 1918 r., nr 2, poz. 2. Organ wydający: Rada Regencyjna (pristupljeno 2.10.2018.)”
    ()
  29. Ustav Kraljevine Jugoslavije
     

    „ Član 50. Senat sastavljaju senatori: od Kralja imenovani i birani. Senator ne može biti mlađi od četrdeset godina. Odredbe o broju biranih senatora i njihovom izboru propisuju se zakonom. Kralj može imenovati toliki isti broj senatora koliko ih je biranih. Niko ne može biti u isto vreme senator i narodni poslanik.

    Član 52. Mandat senatora od Kralja imenovanih traje šest godina. Oni se mogu na predlog Pretsednika Ministarskog saveta razrešiti ove dužnosti usled fizičke nesposobnosti ili ako su sudom osuđeni za krivična dela. Imenovani senatori, ako su aktivni državni činovnici, ne mogu zadržati činovnički položaj. „Службене новине Краљевине Југославије“, број 200/1931 ”
    ()
  30. Ustav Republike Hrvatske
     

    „ Članak 71. Zastupnički dom ima najmanje 100, a najviše 160 zastupnika koji se, na temelju općeg i jednakoga biračkog prava, biraju neposredno tajnim glasovanjem. U Županijski dom građani svake županije, na temelju općega biračkog prava, biraju neposredno tajnim glasovanjem tri zastupnika. Predsjednik Republike po isteku mandata postaje, ako se izričito ne odrekne te dužnosti, doživotni član Županijskog doma.

    Predsjednik Republike može imenovati iz reda za Republiku osobito zaslužnih građana do pet zastupnika u Županijski dom., NN 56/1990”
    ()