Vrač pogađač

Vrač pogađač je bio satirični i kulturni list kojega je 1896. godine u Zagrebu pokrenuo srpski novinar Sima Lukin Lazić (1863.—1904.). Lazić se na pokretanje vlastitog satiričnog časopisa odlučio nakon što je u razdoblju 1891.-1896. uređivao zagrebački časopis "Srbobran"; u kojem razdoblju je na stranicama časopisa pod pseudonimom "Vrač Pogađač" objavljivao članke povijesne tematike. Lazićevo pisanje o povijesti se dokazalo kao jako nevješta mitomanija, smiješni pokušaj bavljenja povjesnom znanošću (primjerice je pisao o 10.000 godina srpske povijesti, te je Herodota i druge povijesne pisce antike nazvao "srbožderima" jer u svojim djelima, zbog mrženje i straha prema Srbima, uopće ne spominju niti postojanje velikog i važnog srpskog naroda iz tog doba)[1] - ali se Lazić naposljetku od kritika obranio svjesnim zalaženjem u sferu komike. "Vrač pogađač" je dostigao tiražu od oko 6.000 primjeraka, što je bilo znatno za ono doba u kojemu je svaki primjerak čitalo više osoba.

''Vrač pogađač ''
Vrač Pogađač Newspaper.jpg
Naslovnica Vrača pogađača iz kolovoza 1903. godine
Slogan „Ni po babu ni po stričevima”
Glavni urednik Sima Lukin Lazić
Kategorija satira
Izlazi tjedno
Izdavač Ljudevit Gaj
Prvi broj 1896.

Časopis je posve otvoreno provodio propagandu srbijanske Narodne radikalne stranke Nikole Pašića, koja je bila usmjerena protiv dinastije Obrenović i općenito nastojanja da se Kraljevina Srbija održi u geopolitičkom skladu s njenim tadašnjim pokroviteljem Austro-Ugarskom monarhijom. Osim što je kritizirao proaustrijsku vanjsku politiku Srbije, časopis je napadao sve pokušaje građenja dobre srpsko-hrvatske i srpsko-mađarske suradnje na tlu Austro-Ugarske.

List je često ulazio u polemike s drugim časopisima.

Glavni karikaturist časopisa je bio Josif Danilovac iz Beča.[2]

Pokretač Časopisa Sima Lukin Lazić je jedan od stvaratelja kulta „ugroženog Srbina“, te suvremeni povjesničari sagledavaju u djelatnosti "Vrača pogađača" jedan od glavnih izvora opasnog kvarenja odnosa između Hrvata i Srba krajem 19. stoljeća; pri čemu se antihrvatsko pisanje učestalo spajalo s antisemitskim: naime je krug njegovih autora kojima je na čelu bio S. L. Lazić smatrao da Židovi usmjeravaju hrvatsku politiku protiv interesa Srbije i Srba.[3] U Vraču pogađaču “Jurek Zagorec” je biće niže vrste, a Židov je nakaza, opasan neprijatelj Srba i cijeloga svijeta.[4]

Nakon što je pisanje "Vrača pogađača" i "Srbobrana" naposljetku izazvalo antisrpske demonstracije u Zagrebu 1902. godine,[5] u kojima je sudjelovalo čak 20.000 ljudi, dakle trećinu sveukupnog tadašnjeg stanovništva grada,[6] "Vrač pogađač" je nastavio izlaziti u Novom Sadu, od 1902. do 1914. godine. Nakon smrti Sime L. Lazića 1904. godine, nastavila je časopis uređivati njegova supruga Zorka Lazić.[7]


IzvoriUredi

  1. Artuković, Mato. Pregled srpske izdavačke djelatnosti u Hrvatskoj (1883-1903). Radovi Zavoda za hrvatsku povijest Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Vol. 32-33 No. 1, 2000.: 123–127. Pristupljeno 22. srpnja 2020.
  2. Ana Samardžić. Kolovoz 2017. Od „Nevena" do „Zabavnika" : put ilustracije u srpskoj štampi (srpski). Časopis kuš!. Pristupljeno 22. srpnja 2020. Provjerite vrijednost datuma u parametru: |date= (pomoć)
  3. Artuković, Mato. 2014. Prema korijenu hrvatsko-srpskog sukoba. Četvrti hrvatski simpozij o nastavi povijesti (AZOO). Inačica izvorne stranice arhivirana 21. svibnja 2017. Pristupljeno 22. srpnja 2020.
  4. Nenad Piskač. 5. lipnja 2020. Srpski antisemitizam u filosemitskoj Hrvatskoj. Projekt Velebit. Pristupljeno 22. srpnja 2020.
  5. Nives Rumenjak. Manjinski identitet i autostereotipi: srpska karikatura u Hrvatskoj 1896.-1902. Časopis za suvremenu povijest, Vol. 38 No. 2, 2006. Pristupljeno 22. srpnja 2020.
  6. Mato Artuković. Pitanje šteta i odštete u antisrpskim demonstracijama 1902. godine. Časopis za suvremenu povijest, Vol. 42 No. 1, 2010. Pristupljeno 22. srpnja 2020.
  7. Tatjana Loš. 27. kolovoza 2016. Zorka Lazić, urednik lista Vrač pogađač: Odbranila časopis koji joj je suprug ostavio u amanet (srpski). Novosti, Beograd. Pristupljeno 22. srpnja 2020.