Začinjavci

Začinjavci u hrvatskoj literaturi najučestalije označavaju anonimne stvaraoce hrvatskoga nabožnoga pjesništva u 14. i 15. stoljeću.[1] Sama definicija nije u potpunosti razjašnjena. Začinjavce spominje Marko Marulić u predgovoru svoje Judite iz 1501, gdje navodi da je djelo spravljeno 'po običaju naših začinjavac'.[2] Ono implicira korištenje versifikacije, tj. vrste rimovanog dvanaesterca koje navodi kao i 'versih harvacki' i koja se vežu uz začinjavačku pjesničku djelatnost.[3] Isti 'četverosrokovani' stil dvanaesterca rabio je u svom drugom dijelu Susana, a koristili su ga i kasniji pjesnici poput Brna Karnarutića.[2]

Svit se konča iz Pariškog zbornika, 1380

Zanottijev talijansko-hrvatsko-latinski rukopisni rječnik termin "začinjavac" prevodi kao 'pjevač' (cantatore) ili 'pojac', a uobičajeno značenje pojma »začinjavci« kao Marulićevih (srednjovjekovnih) književnih prethodnika temelji se na značenju glagola začeti (impf. začinjati) 'početi'.[4] Petar Skok, pozivajući se na ranije tvrdnje povjesničara, tvrdi da se termin javlja u značenju 'hrvatskoga versifikatora svetačkih legendi'.[4] Neki ih povjesničari povezuju s Pariškom pjesmarnicom iz 14. stoljeća, specifično sa svjetovnim dvanaestercem 'Svit se konča', ali materijal s kojim bi ih se sigurno moglo povezati nije sačuvan.[4]

IzvoriUredi

  1. http://www.hrleksikon.info/definicija/zacinjavci.html
  2. a b Mirko Tomasović, Dva lika Marulićeva dvanaesterca, Colloquia Maruliana, Vol.8 Travanj 1999., str. 35 - 36
  3. Bratislav Lučin, On the Marginal Notes in the Judita, Colloquia Maruliana, Vol.5 Travanj 1996., str. 56
  4. a b c Dragica Malić, Echoes of the oldest Croatian Poetic Miscellany in the Verses of Marulić, Colloquia Maruliana, Vol.20 No.20 Travanj 2011., str. 98 - 100