Čajo
Čajo je voditelj svatovskog protokola
Brak je, u pravnom smislu, zakonom uređena životna zajednica muškarca i žene. U Republici Hrvatskoj, pogotovo u zadnje vrijeme, sklapa se kršćanski brak koji započinje vjenčanjem u crkvi pred svećenikom i najmanje dva svjedoka (kumovi).
Zbog značenja braka, kao temeljnog odnosa u životu čovjeka, ženidbenim se običajima pridaje izuzetan značaj, zbog čega svatovi sa svim popratnim običajima, imaju svoje posebnosti u našem narodu i obavlja se prema ustaljenom redu. U ovim krajevima baštinimo običaje iz prijašnjih vremena, čime se ženidbi daje posebni tradicionalni, folklorni značaj.
Mladenci (mladoženja i mlada), glavni su akteri na svadbenoj svečanosti, ali svadbu čine svatovski običaji.
Prije same svadbene svečanosti, mladenci dogovore dan i mjesto vjenčanja, izaberu vjenčanicu, prostor u kojem će se odvijati svadbena svečanost, izaberu svirače, pozovu uzvanike i goste, izaberu svatovski meni, kolače, torte,…a također izaberu i pozovu i čaju, odnosno voditelja protokola svatova, kakvog su mladenci ranije dogovorili i utanačili.
U raznim dijelovima Hrvatske i susjedne Bosne i Hercegovine, jednu od važnijih svatovskih uloga, osobu po nazivu čajo drugačije nazivaju: čauš, čavo, kapetan, čale, oberšicer, ceribaša, buljubaša, barjaktar, vrtopicera, gonikobila, pušikobila.
Prema tradiciji čajo bi trebao biti netko iz rodbine mladenaca, ali ljudi se često ustručavaju, ili nisu pričljivi, pa je vremenom postao običaj da se za vođenje svatova zovu određeni ljudi koji su se ranije pokazali kao dobri voditelji i zabavljači.
U slavonskim svatovima sve oči su uperene na mladu i mladoženju, ali čovjek kojeg se najviše sluša je voditelj svatova, čajo.
To mora biti okretan, pričljiv i snalažljiv čovjek, čija je briga, u dogovoru s domaćinom i kumom, kompletna organizacija svečanosti, od prihvata pozvanih gostiju, odlaska po kuma i po mladu, pa do vjenčanja u matičnom uredu ili u novije vrijeme u crkvi, briga oko satnice, odlazak s mjesta na mjesto, do vođenja proslave nakon vjenčanja. Čajina je briga sve što se u jednim svatovima događa, on mora povezati rad kuharica i konobara, brinuti o sviračima, voditi prikazivanje darova, paziti da nitko ne ostane gladan, ili žedan, a često zbrinjava i one koji su pretjerali s pićem.
Njemu se obraćaju svi, od fotografa, matičara, svećenika, kuma, domaćina,… On brine kada treba početi ples s mladom, kada mlada mora sjesti, kada će baciti buket iza sebe i kada će mladoženja rezati tortu. O čajinim sposobnostima često ovisi raspoloženje u svatovima, zadovoljstvo gostiju, Jednom riječju mora biti „majstor svog zanata“.
Svojim primjerom, veselošću i tempom on daje ton općem svadbenom veselju i raspoloženju. Mora biti sklon šali, zezanju (i na svoj račun) i ne smije se ni na kakvu ”uvredu” naljutiti.
U svatove dolazi uglavnom u narodnoj nošnji ( u ovom dijelu –slavonskoj), na glavi nosi šešir okićen dukatima, fazanovim i paunovim perjem, u jednoj ruci drži čuturicu zakićenu peškirom, a u drugoj zakićenu sjekiricu. To su simboli po kojima se čajo poznaje.
Jednom riječju čajo vođenjem svadbenog protokola, zamjenjuje domaćina i u potpunosti između ostalih obaveza, preuzima i njegovu funkciju.
Čajini simboli uredi
- Čajini simboli, koje nosi sa sobom prilikom obavljanja čajinog posla su:
- Čajina čuturica - okičena šokačkim peškirom
- Čajina kapa - okičena dukatima, fazanovim i paunovim perjem
- Čajina sjekirica - okičena manjim peškirom ili krpenom salvetom
- Čajina torba
-
Čajina čuturica -
Čajina kapa -
Čajina sjekirica -
Čajina torba
