Čestice (vrsta riječi)

Čestice ili partikule nepromjenjiva su vrsta riječi kojima se izražava stav govornika prema sadržaju iskaza.

Nesamostalne čestice uredi

Upitne čestice uredi

Upitne čestice: li, zar, da

Čestica li je enklitika i uglavnom dolazi iza nekog glagolskog oblika:

  • Vidiš li? Jesi li pjevao? Neće li doći? Nije li bilo dosta? Nisu li otišli?

Također može doći i iza nekih drugih upitnih riječi kao intenzifikator, odnosno pojačivač upitnog značenja:

  • Gdje li se samo skrila? Što li nam vrijeme nosi?

Čestica li služi i za pojačavanje ostalih riječi i iskaza:

  • Trči li, trči! Lijepa li si! Gdje li ga samo nađe!

Ova se čestica također veže uz neke veznike, zamjenice itd.:

  • Nisu ni roditelji došli, a kamoli djeca. Radije bih ovo negoli da moram raditi cijeli dan.

Čestica zar dolazi na početku rečenica te izražava dodatnu nevjericu, sumnju, čuđenje:

  • Zar ne vidiš? Zar ste zaista otišli?

Također se s česticom ne udružuje u skup zar ne koji dolazi na kraju iskaza; očekuje se potvrdan odgovor:

  • Doći ćeš, zar ne? Vidio si ga, zar ne?

Čestica li često se udružuje s naglašenim prezentom pomoćnog glagola biti te tako tvori pitanje:

  • Jesu li došli? Je li me vidio? Jesmo li stigli? Jesam li zaista uspio?

Nepravilno je postavljati pitanja s udruženim česticama da i li:

  • Da li su došli? Da li me vidio? Da li smo stigli? Da li sam zaista uspio? Da li vidiš? Da li gledaju utakmicu?
  • Jesu li došli? Je li me vidio? Jesmo li stigli? Jesam li zaista uspio? Vidiš li? Gledaju li utakmicu?

Intenzifikatori uredi

Čestice mogu služiti i za pojačavanje i naglašavanje iskaza - intenzifikaciju.

Intenzifikatori: i, ni, također, ta, pa, samo, a također mogu i bar, barem, makar, god, ma, čak, ipak, opet...

  • I on je došao. Nisu vjerovali ni njemu!
  • On je također sudjelovao. Ta ne znam što ću učiniti!
  • Pa zar ne vidiš da je to krivo? Pa naravno!
  • Samo ti pričaj! Samo da znaš što se dogodilo!


  • Pokloni mu bar neku sitnicu. Barem svrati na pola sata. Makar jednom budi sretan.
  • Tko god dođe, bit će svečano primljen. Ma kako odlučila, ja sam uz tebe. To stoji čak petsto kuna!
  • Premda su se trudili, opet nisu uspjeli. Iako su radili cijeli dan, ipak nisu stigli završiti posao.


Usporedne čestice uredi

Usporedne ili gradacijske čestice izražavaju stupnjevanje svojstva:

mnogo, puno, malo, vrlo, veoma, gotovo, skoro, jedva, previše, sasvim, potpuno, posve, osobito, prilično, odviše, još, naročito...
  • Ona je mnogo veća. Bio je vrlo malen. Izgledalo je gotovo neprimjetno.


Poticajne čestice uredi

Čestica neka služi za tvorbu imperativa za 3. lice jednine i množine, a također može izražavati poticaj.

  • Neka radi što hoće! Neka se djeca vesele! Neka dođu!


Poticajna može biti i čestica da:

  • Da samo znaš što je napravio! Da si smjesta došao!


Čestice hajde, de, daj, dede, deder pripadaju razgovornom stilu.


Jesno-niječne čestice uredi

Jesna čestica da, niječna čestica ne, naglašeni prezent pomoćnog glagola biti u trećem licu jednince jest.

  • Da, doći ćemo! Ne, nije došao! Ne pitaj me to. Jest, javio mi je vijest.


Prezentativi uredi

 
Grafikon čestoće upotrebe u milijunskom hrvatskom korpusu pokazuje da se prezentativ eto znatno češće koristi u pisanom jeziku[1]

Prezentativi su čestice evo, eto i eno.[1] Odnose se redom na prvo, drugo i treće lice. Evo, eto i eno "poprime i određene glagolske funkcije i značenja".[2] Prezentativom se može smatrati i čestica gle.


  • Evo mene! Eto tebe! Eno njega!
  • Evo čovjeka! Eto, sve sam vam rekao! Evo, to je sve što znam! Eno, još uvijek su tamo!
  • Gle psa! Gle ono!

Samostalne čestice uredi

Samostalne čestice ili modifikatori obuhvaćaju i neke od nesamostalnih čestica, ali u samostalnoj uporabi.

Također, na razini teksta, razlikujemo sljedeće samostalne čestice:
vjerojatno, doista, zaista, stvarno, uistinu, sigurno, zasigurno, nasreću, nažalost, eventualno, uglavnom, nesumnjivo...

Izvori uredi

  1. a b Kordić, Snježana. 2002. Prezentaivi evo/eto/eno. Riječi na granici punoznačnosti (PDF). Hrvatska sveučilišna naklada. Zagreb. str. 93–128. doi:10.2139/ssrn.3467413. ISBN 953-169-073-1. OCLC 54680648. OL 2863537W. (CROSBI). (NSK). (KGZ). Pristupljeno 1. kolovoza 2022.
  2. Pranjković, Ivo. 1993. Hrvatska skladnja. Biblioteka Jezikoslovlje 3. Hrvatska sveučilišna naklada. Zagreb. str. 211–212. ISBN 953-1-69001-4. (NSK)