Štefanija Caratan
Štefanija s. Alojzija Caratan (Višegrad, 8. veljače 1905. – Granešina kod Zagreba, 4. srpnja 1995.),[1] časna sestra Družbe Kćeri Božje ljubavi, znanstvenica,[2] knjižničarka Staroslavenskoga instituta u Zagrebu, učiteljica u crkvenim školama, crkvena povjesničarka.
Životopis uredi
Rođena u Višegradu u uglednoj obitelji, od oca Jure i majke Antonije rođ. Crnić. Otac je bio pravnik i vrlo imućan čovjek.[3] Privatnu učiteljsku školu završila u Zavodu sv. Josipa u Sarajevu. Radila kao učiteljica na OŠ u Zavodu sv. Josipa i Zavodu sv. Augustina, u Građanskoj školi u Zavodu sv. Josipa. 1927. odlučila se za redovnički život, uzela ime sestra Alojzija te 1932. položija doživotne zavjete. Potom studirala na Filozofskom fakultetu u Zagrebu XV. grupu znanosti te jednu godinu na Fakultetu u Beču. Naučila njemački. Bila ravnateljicom osnovne škole i građanske škole te nastavnica u privatnoj ženskoj učiteljskoj školi.[1]
1937. godine bila je ravnateljica Zavoda sv. Josipa u Sarajevu.[2] Od 1938. radi u Građanskoj školi u Zavodu Kraljice sv. Krunice u Tuzli. Predratne godine radi u Domaćinskoj učiteljskoj školi Kola domaćica u Zagrebu. Uskoro se vratila u Tuzlu gdje je radila sve do 25. svibnja 1945. kad je uredbom Ministarstva prosvjete Narodne vlade BiH ukinute sve privatne škole u BiH. S Rozalijom s. Boženom Mutić pripremala je školsku dokumentaciju radi pripmopredaje vlastima.[1] Poslije rata časne sestre te Družbe bile su izložene progonima. Već 1945. bile su zatvorene sestre koje su bile prosvjetne radnice, upravo one koje su od 1882. do 1945. opismenjavale i visoko obrazovale djecu i mladež Bosne i Hercegovine, pa i šire. Među zatvorenima je bila s. Alojzija. Osuđene sestre tamnovale su u Sarajevu, Zenici i Stocu, radeći teške poslove na prisilnom radu.[2]
S. Alojzija je tamnovala na nekom zatvorskom potkrovlju u Albaharijevoj ulici, čak i usred jake zime. Otac ju je bezuspješno pokušao preko nekog političkog komesara osloboditi. Ukupno je provela 14 mjeseci zatvora u Sarajevu i u Zenici.[3] Godine 1949. novi je progon usljedio. Strašno komunističko progonstvo redovnica u Bosni i Hercegovini. U roku od 24 sata Sestre Kćeri Božje ljubavi morale su napustiti samostane u Sarajevu: Zavod sv. Josipa i Zavod sv. Augustina te Antunovac na Ilidži i samostan Betanija u Slatini kraj Sarajeva. Po naredbi crvene vlasti morale su skinuti i redovničko odijelo. Sestrama je svagdje i sve oduzeto, samo im groblja nisu dirali. Veliku su pomoć proganjanim časnim sestrama pružili franjevci Bosne Srebrene. S. Alojzija napisala je u knjizi Provincija Božje providnosti Družbe Kćeri Božje ljubavi 1882-1982. (Zagreb-Split 1882, str. 194) s dr. Boženom Mutić iz Vareša, geologinjom-mineraloginjom: "Nikada Kćeri Božje ljubavi neće zaboraviti svestranu bratsku pomoć koju su im franjevci provincije 'Bosne Srebrene' pružili u tim teškim danima i godinama."[2]
1949. radi u Zagrebu u Oglasnom zavodu, pa u Staroslavenskom institutu sve do umirovljenja 1973. godine. 1983. vratila se u samostan Presvetoga Trojstva u Sarajevo.[1]
Poslije zatvora otišla je u Zagreb te se zaposlila na Staroslavenskom institutu, gdje je uredila i katalogizirala knjižnicu. Nikad nije htjela pričati o zatvorskim danima.[3] Istraživala dokumentaciju u Matici Družbe te je radila na povijesti svoje Provincije. Prikupljala statističke podatke o Provinciji Božje Providnosti svoje Družbe. Surađivala s Kršćanskom sadašnjosti na Rječniku biblijske teologije te sa zbornikom Kačić. Radeći s Časoslovom naroda Božjega. 1972. lektorirala i korigirala prijevode biblijskih tekstova. Sudjelovala u izradi postkoncilskih Konstitucija i Direktorija Družbe Provincije Božje Providnosti. Delegatkinja na generalnim i provincijskim kapitulima. Mnogo se angažirala na raspačavanju faksimiliranog izdanja Hrvojeva misala. Ekscerpirala hrvatskoglagoljske izvore za Rječnik crkvenoslavenskoga jezika hrvatske redakcije.[1] Pokopana je u Granešini kod Zagreba.[3]
Izvori uredi
- ↑ a b c d e Slovo Anica Nazor: In memoriam, nekrolog, Štefanija s. Alojzija Caratan, br. 44-45-46 rujan 1996. (pristupljeno 26. studenoga 2016.)
- ↑ a b c d Svjetlo riječi[neaktivna poveznica] S. Slavica Buljan: I nakon toliko godina, hvala ocima franjevcima Bosne Srebrene, 8. travnja 2016. (pristupljeno 26. studenoga 2016.)
- ↑ a b c d Glas Koncila broj 19, 10. svibnja 2009. Slavica Buljan: Feljton Redovnice Kćeri Božje ljubavi u komunističkim zatvorima (pristupljeno 26. studenoga 2016.)