3D, 3-D (trodimenzionalni) ili S3D film (stereoskopski 3D film)[1] film je koji pojačava iluziju percepcije dubine. Potječe od stereotoskopske fotografije, a nastaje tako da običan sistem kamera snima slike iz dvije perspektive (ili računalna grafika stvara dvije perspektive u postprodukciji), nakon čega se specijalni projektori i naočale koriste za stvaranje iluzije dubine prilikom gledanja filma. 3D filmska tehnologija nije ograničena samo na kinodvorane, već televizijske emisije i direct-to-video filmovi takođerer koriste iste metode, posebno nakon razvoja televizije i Blu-ray 3D.

Plakat 3D filma Avatar.

3D filmovi su u određenim oblicima postojali još od 1915. godine, ali su uglavnom bili na marginama svjetske kinematografije prije svega zbog izuzetno skupe opreme i složenih postupaka za snimanje i prikazivanje 3D filmova, kao i nedostatka standardnih formata. 1950-ih je američka kinematografija počela značajnije koristiti novu tehnologiju u nastojanju da se suprostatvi sve većoj popularnosti televizije, iako su takvi filmovi relativno brzo izašli iz mode. 1980-ih i 1990-ih je došlo do renesanse 3D filma, i to zahvaljujući popularnosti IMAX kinodvorana i Disneyjevih tematskih parkova. 3D filmovi su postali uspješni tek 2000-ih i to zahvaljujući dotada rekordnom uspjehu filma Avatar krajem 2009. i početkom 2010. godine.[2]

Izvori uredi

  1. (engl.) "Filmmakers like S3D's emotional wallop", Variety, objavljeno 15. rujna 2009., pritupljeno 27. veljače 2016.
  2. (engl.) Avatar (2009), Box Office Mojo, pristupljeno 28. veljače 2016.

Vanjske poveznice uredi