Otvori glavni izbornik

Angelo Di Livio

Angelo Di Livio (Rim, Italija, 26. srpnja 1966.) je talijanski nogometni trener te bivši nogometaš i nacionalni reprezentativac koji je tijekom igračke karijere nastupio za čak sedam klubova. Kao igrač je nosio nadimak "soldatino" koji mu je nadjenuo suigrač Roberto Baggio.[1]

Angelo Di Livio
Ned-AllStars (3).jpg

Osobni podatci
Nadimak Soldatino
Rođen 26. srpnja 1966.
Visina 173 cm
Klub
Trenutačni klub igračka mirovina
Pozicija Defenzivni vezni
Mlađi uzrasti
1981. - 1984. A.S. Roma
Igračka karijera*
Godina Klub Nast. (gol.)
1984. - 1988.
1985. - 1986.
1986. - 1987.
1987. - 1988.
1988. - 1989.
1989. - 1993.
1993. - 1999.
1999. - 2005.
A.S. Roma
Reggiana (posudba)
Nocerina (posudba)
Perugia (posudba)
Perugia
Padova
Juventus
Fiorentina
0 (0)
13 (0)
31 (1)
34 (3)
38 (1)
138 (13)
186 (3)
169 (8)
Reprezentativna karijera
1995. - 2002. Flag of Italy.svg Italija 40 (0)
Trenerska karijera
2006. - 2008.
2008. - 2010.
AS Roma (juniori)
Flag of Italy.svg Italija (stručni stožer)
Bilješke

* Nastupi i (golovi) u profesionalnim klubovima
broje se samo za ligu iz koje je klub.

* Nastupi i (golovi) u profesionalnim klubovima
zadnji su put ažurirani 29. studenog 2016.

Portal o životopisima
Portal o športu

KarijeraUredi

Klupska karijeraUredi

Di Livio je započeo igračku karijeru 1981. godine u juniorima AS Rome dok za seniorsku momčad nikad nije zaigrao budući da ga je klub slao na posudbe u niželigaše Reggianu, Nocerinu i Perugiju. Nakon isteka ugovornog roka, igrač ostaje u Perugiji za koju je nastupao do 1989.

Nakon toga Di Livio prelazi u Padovu za koju je nastupao četiri sezone. 1993. ga kupuje torinski Juventus u kojem je debitirao 27. listopada 1993. u utakmici talijanskog kupa protiv Venezije koju je Juve izgubio s 4:3. Također, zanimljiv je podatak da je upravo Angelo Di Livio asistirao za prvi gol Del Piera u dresu Stare dame. Tijekom karijere u Torinu, Di Livio je osvojio tri scudetta i jednu Ligu prvaka.

1999. godine igrač je potpisao za Fiorentinu u kojoj je ostao i nakon što je klub 2002. zbog bankrota ispao u Serie B a kasnije i u Serie C2 kada je momčad nosila ime Florentia Viola. U tom razdoblju bio je klupski kapetan.[2] U Fiorentini je ostao do kraja sezone 2004./05. kada se klub vratio u Serie A a budući da mu nije produljen ugovor, Di Livio je objavio prekid igračke karijere.

Reprezentativna karijeraUredi

Di Livio je za seniorsku momčad debitirao s 29 godine u utakmici protiv Slovenije koja je odigrana 6. rujna 1995. S reprezentacijom je nastupio na dva europska (1996. i 2000.) te dva svjetska (1998. i 2002.) prvenstva. Na EURU 2000. je s Italijom bio srebrni.

Svoju posljednju utakmicu u reprezentativnom dresu odigrao je 18. lipnja 2002. u osmini finala Svjetskog prvenstva 2002. protiv domaćina Južne Koreje koju je Italija zbog sudačkih grešaka izgubila s 2:1.

Trenerska karijeraUredi

Od 2006. do 2008. Di Livio je bio trener juniora AS Rome[3] da bi kasnije postao član stručnog stožera talijanske reprezentacije koju je vodio Marcello Lippi.[4]

Također, Di Livio je radio kao nogometni komentator na kanalu Dahlia TV[5] a kasnije je bio tehnički i televizijski komentator na kanalima Sky Sport i Teleroma 56.

Osvojeni trofejiUredi

Klupski trofejiUredi

Klub Trofej Sezona / godina
  Italija
Perugia Serie C2 1987./88.
Juventus Scudetto 1994./95.
Juventus Coppa Italia 1995.
Juventus Supercoppa Italiana 1995.
Juventus Liga prvaka 1995./96.
Juventus Superkup Europe 1996.
Juventus Interkontinentalni kup 1996.
Juventus Scudetto 1996./97.
Juventus Supercoppa Italiana 1997.
Juventus Scudetto 1997./98.
Fiorentina Coppa Italia 2001.
Florentia Viola Serie C2 2002./03.

Reprezentativni trofejiUredi

Turnir Trofej Godina
EP u Belgiji i Nizozemskoj Srebro 2000.

OrdeniUredi

  • Cavaliere Ordine al merito della Repubblica Italiana: 2000.

[6]

IzvoriUredi

Vanjske povezniceUredi