Ciguli Miguli (1952.)
Ciguli Miguli, hrvatski dugometražni igrani film iz 1952. godine redatelja Branka Marjanovića i scenarista Jože Horvata.
| Ciguli Miguli | |
|---|---|
 | |
| Redatelj | Branko Marjanović[1] |
| Scenarist | Joža Horvat[1] |
| Glavne uloge | Ljubomir Didić August Cilić Viktor Bek Martin Matošević Zvonko Tkalec Joža Šeb Ljubo Dijan Milivoj Arhanić Olga Klarić Boris Buzančić Đokica Milaković[1] |
| Glazba | Ivo Tijardović[1] |
| Snimatelj | Nikola Tanhofer[1] |
| Montaža | Radojka Ivančević[1] |
| Scenografija | Zdravko Gmajner[1] |
| Studio | Jadran film[1] |
| Godina izdanja | 1952.[1] |
| Trajanje | 104 minute[1] |
| Država |  SFR Jugoslavija |
| Jezik | hrvatski |
| Žanr | komedija |
 Profil na IMDb-u | |
 Portal o filmu | |
Ohrabren promjenama u zemlji do kojih je došlo nakon raskola između Tita i Staljina, Horvat je u filmu ismijavao birokratizam sovjetskoga tipa kroz komičnu priču o nadobudnom komunističkom funkcionaru koji vođen ideologijom nastoji reformirati kulturni život u jednom gradiću. Ciguli Miguli je tako trebao postati prva filmska satira u poslijeratnoj jugoslavenskoj kinematografiji, ali politički vrh je doživio film kao napad na komunističku vlast, i zabranio ga.[2]
Radnja uredi
Ivan Ivanović, funkcionar Komunističke partije, dolazi u provincijski gradić kao zamjenik odsutnog referenta za kulturu. Ivanović je fanatično revan u nastojanju da kulturni život gradića reformira u skladu sa socijalističkim idealima, pa ukida svih pet glazbenih društava, nastojeći ih objediniti u jedno, i daje nalog da se s gradskog trga ukloni spomenik slavnome pokojnom mjesnom skladatelju Ciguliju Miguliju jer nije politički podoban. Međutim, građani - a posebno omladina - ne prihvaćaju Ivanovićeve poteze i odlučno im se odupiru...[1][2]
Produkcija uredi
Razvoj uredi
Prije nego što su započeli rad na filmu Ciguli Miguli, redatelj Branko Marjanović i scenarist Joža Horvat surađivali su na Zastavi (1949.), uspješnom i nagrađivanom socrealističkom ratnom filmu.[2][3] Međutim, Horvat je nakon Zastave imao na umu sasvim drukčiji filmski projekt koji bi uzdrmao domaću javnost satiričnim prikazom birokratizma sovjetskoga tipa, u vjerovanju da će se val liberalizacije kulturnog života u zemlji koji je uslijedio nakon Titovog raskida sa Staljinom 1948. nastaviti snažnim demokratskim promjenama u samoj Komunističkoj partiji.[2][4]
Marjanović je preuzeo Ciguli Miguli tek nakon što je Jadran film odbio njegov projekt Nikola Tesla.[2] Kao neovisni građanski intelektualac, Marjanović nije bio idealan izbor za redatelja takvoga filma, ali smatralo se da su ugled i status Jože Horvata dovoljno jamstvo.[1][2]
Snimanje uredi
Nakon opsežnih priprema, snimanje filma je započeto u kolovozu 1951.[3] Iako je Ciguli Miguli bio znatno složeniji i zahtjevniji projekt od Zastave, snimanje je okončano za šest mjeseci - što se u tadašnjoj jugoslavenskoj kinematografiji smatralo uobičajenim - za razliku od kaotičnog snimanja Zastave koje se bilo protegnulo na čak petnaest mjeseci.[2]
Marjanović je za snimatelja odabrao filmskog veterana Oktavijana Miletića, ali se zbog nesuglasica vrlo brzo s njime razišao, zamijenivši ga tada 25-godišnjim Nikolom Tanhoferom, snimateljem Zastave.[2] Do još jednog sukoba došlo je između redatelja i Mate Relje koji je kao asistent režije napustio film pred kraj snimanja, da bi naknadno, u pismu upućenom Upravnom odboru Jadran filma, ustvrdio da je Marjanović kao čovjek "nemoguć" i "neugodan", a kao redatelj "smušen" i "izgubljen".[3]
Reakcije uredi
Nakon internih projekcija za političku i kulturnu vrhušku u Zagrebu, odlučeno je da se filmu ne izda dozvola za javno prikazivanje. Uslijedila je žestoka medijska hajka protiv filma u Vjesniku koju su predvodili Frane Barbieri, glavni urednik Vjesnika, i Milutin Baltić, visoki dužnosnik Komunističke partije.[2][5]
Politički vrh nije doživio karakterizaciju glavnog antagonista Ivana Ivanovića - čije ime i prezime nemaju slučajno ruski prizvuk - kao satiru staljinizma, ili kao kritiku izoliranih društvenih ekscesa, već kao otvoreni obračun s vlašću u cjelini. Ideološkim kritičarima nije se svidjelo što su voditelji glazbenih društava simpatični likovi, dok je Ivanović prikazan kao neotesani glupan, a posebno im je zasmetala scena u kojoj jedan od voditelja glazbenih društava pristaje da mu dućan bude nacionaliziran, da bi zatim ustanovio da u njemu cvjeta birokracija. Ulje na vatru dolijevale su pojedine rečenice iz filma ("Ak' je i za socijalizam, to je previše"), kao i spomenik Ciguliju Miguliju na gradskom trgu zagrađen daskama, što je Baltić shvatio kao aluziju na uklanjanje spomenika banu Jelačiću s tadašnjeg Trga Republike.[1][2][6] Iako je Horvat još za snimanja predosjetio da bi s filmom mogao kasnije imati problema, pa je izmijenio scenarij i dodao u film neke scene, od toga nije bilo koristi: dopisane scene samo su dodatno razgnjevile kritičare.[1][2] Film je razljutio i samoga Josipa Broza Tita, što je značilo da mu je sudbina bila zapečaćena.[7]
Glavnina javnih kritika bila je usmjerena prema Joži Horvatu kao scenaristu i idejnom tvorcu filma, no ni na jedan od članaka koji su napadali film nije mu bilo dopušteno odgovoriti.[2][5] Kada više nije mogao izdržati pritisak, Horvat je napustio zemlju i jedno je vrijeme živio u Parizu, a pisanju filmskih scenarija vratio se tek u šezdesetima.[2]
S druge strane, za Marjanovićevu karijeru posljedice su bile znatno blaže, jer se na njega gledalo kao na pukog izvršitelja. Tijekom 1953. i 1954. nudio je prijedlog izmjena kako bi se film ipak mogao prikazivati, ali u Jadran filmu nije bilo interesa. Nakon što je njegov sljedeći film, Opsada (1956.), doživio neuspjeh, Marjanović je trajno napustio snimanje igranih filmova i posvetio se dokumentarcima o prirodi, ostvarivši u tom žanru svoje najveće dosege i priznanja.[2][8]
Ciguli Miguli u bunkeru je proveo 25 godina, da bi na koncu bez velike pompe 30. travnja 1977. dobio dozvolu za javno prikazivanje.[1][2] Godine 1989. prikazan je na televiziji, privukavši time nakratko medijsku pozornost.[2] Godine 2011. film je digitalno restauriran u sklopu Projekta digitalne restauracije hrvatske audiovizualne baštine.[9]
Izvori uredi
- ↑ a b c d e f g h i j k l m n o Ciguli Miguli. filmski-programi.hr. Hrvatski filmski savez. Pristupljeno 22. prosinca 2014.
- ↑ a b c d e f g h i j k l m n o p Polimac, Nenad. 17. ožujka 2005. Iskoraci iz uobičajenog. Vijenac. Matica hrvatska. Zagreb. (288). Pristupljeno 22. prosinca 2014.
- ↑ a b c Polimac, Nenad. 27. listopada 2012. Bakarić je zaustavio 'Ciguli Miguli' nakon što se žestoko posvadio s Jožom Horvatom. Jutarnji list. Inačica izvorne stranice arhivirana 18. prosinca 2014. Pristupljeno 22. prosinca 2014.
- ↑ Pedesete – tango između države i publike. filmski.net. Bend Media. 2. studenoga 2004. Pristupljeno 22. prosinca 2014.
- ↑ a b Garmaz, Željko. 20. ožujka 2000. Horvat: Neka »Vjesnik« uskoro postane nezamjenjiv!. Vjesnik. Inačica izvorne stranice arhivirana 7. studenoga 2010. Pristupljeno 18. prosinca 2014.
- ↑ Antić, Ljubomir. 9. listopada 2009. Povratak Bana. Vijenac. Matica hrvatska. Zagreb. (407). Pristupljeno 22. prosinca 2014.
- ↑ Filmovi u bunkeru: Što su nam drugovi branili da gledamo. Jutarnji list. 24. ožujka 2007. Inačica izvorne stranice arhivirana 18. prosinca 2014. Pristupljeno 22. prosinca 2014.
- ↑ Polimac, Nenad. Branko Marjanović – The Great Documentarist. filmski.net (engleski). Bend Media. Pristupljeno 22. prosinca 2014.
- ↑ Zabranjeni filmovi iz 50-ih u Tuškancu. tportal.hr. Hrvatski Telekom. 25. listopada 2012. Pristupljeno 22. prosinca 2014.