Dinko Ranjina

Dinko Ranjina (Dubrovnik, 1536. – Dubrovnik, 1607.), hrvatski je renesansni pjesnik iz Dubrovnika.

ŽivotopisUredi

Rođen je u Dubrovniku kao vlastelin te je sedam puta biran za kneza Dubrovačke Republike, a 1588. izabran je u Veliko vijeće.[1] Oženio se sestrom Frana Lukarevića.


Pokušao se baviti trgovinom u Messini da bi na posljetku došao u Firencu gdje je počeo pisati. Cosimo de' Medici primio ga je 1567. godine u Red svetog Stjepana (Sacro Militare Ordine di Santo Stefano Papa e Martire).[1]

Poslanicu mu je napisao Maroje Mažibradić.

LirikaUredi

UtjecajiUredi

Pisao je pod utjecajem petrarkista, ali s bembističkim željama približavanja izraza pučkom govoru. Vraća se uzorima Antoniu Tebaldeu, Serafinu Aquilanu i ostalim talijanskim pjesmicima protiv kojih nastaje bembizam.

FormaUredi

Napisao je 27 talijanskih soneta u antologiji Rime scelte da diversi eccelenti autori iz 1563. godine, a glavno mu je djelo zbirka Pjesni razlike, posvećena Mihu Menčetiću.

Prvi je jedan dio svojih pjesama u dvanaestercima oslobodio unutarnje rime.

TematikaUredi

Većinom je pisao ljubavne pjesme, ali i duhovne i satiričke pjesme, zatim erotičko-idiličko pjesništvo i bukolike (Pastirske pjesni) te prijevode grčkih i rimskih pjesnika.

IzvoriUredi

  1. 1,0 1,1 Sukno, Đ., Po dragome kraju, Ulicama moga grada // Dubrovački horizonti godina XVIII, br. 26. / ur. Josip Lučić, ISSN 0418-7925 nevaljani ISSN. Zagreb : Društvo Dubrovčana i prijatelja dubrovačke starine u Zagrebu, 1986., str. 132.

LiteraturaUredi

  • Leksikon hrvatskih pisaca, ur. Dunja Fališevac, Krešimir Nemec, Darko Novaković, Zagreb: Školska knjiga, 2000.
  • Skripte FFZGInačica izvorne stranice arhivirana 12. lipnja 2007. Starija hrvatska književnost - renesansa

Vanjske povezniceUredi