Otvori glavni izbornik

Divokoza (Rupicapra rupicapra) pripada sisavcima (Mammalia), redu parnoprstaša (Artiodactyla), i to šupljorošcima (Bovidae). Može narasti do 80 cm visine, a u dužinu do 130 cm, a jači mužjaci teški su više od 40 kg. Ženke su nešto manje i lakše. Prirodni neprijatelj im je vuk, a za mlade opasnost može predstavljati i orao. Divokoze mogu živjeti do 20 godina.

Divokoza
Divokoze
Divokoze
Sistematika
Carstvo: Animalia
Koljeno: Chordata
Razred: Mammalia
Red: Artiodactyla
Porodica: Bovidae
Potporodica: Caprinae
Rod: Rupicapra
Vrsta: R. rupicapra
Dvojno ime
Rupicapra rupicapra
(Linnaeus, 1758)

IzgledUredi

Boja dlake zimi je tamnosiva, skoro crna, dužine do 12 cm, a ljeti žučkastocrvena dužine do 3 cm. Glava je blijede boje, sa tamnom prugom oko očiju i gubice. Od potiljka do repa proteže se tamnija pruga. Boje mužjaka su gotovo uvijek nešto tamnije od ženki. Imaju rogove ali su oni kod kod mužjaka jači, duži i povijeniji nego kod ženki. Za mužjaka je karakterisitčna i kičica na trbuhu i jači i deblji vrat. Rogovi rastu svake godine za određenu dužinu i nikada ne otpadaju. Starost jedinke možemo odrediti brojem godova na rogu koji su izraženi. U prve četiri godine prirast roga je veliki, a zatim opada ali je i dalje vidljiv. Divokoze vole mir i napuštaju uznemirena lovišta. U lovištu je vrlo oprezna i brzo osjeća prisustvo opasnosti, pri čemu pravi uzbunu za ostale jedinke glasnim piskom.

IshranaUredi

Divokoza je u hrani izuzetno skromna životinja. Hrani se planinskim travama i mladim lišćem grmolikih biljaka, zimi pupoljcima, suhim vlatima trave, kupinama i malinama, koje nakon hranjenja preživa. Vrlo rado uzima sol koja joj se mora redovno iznosti.

Ima odlično razvijeno osjetilo njuha, vidi dobro ali reagira tek na pokret.

RazmnožavanjeUredi

Parenje divokoza počinje u studenom i traje do sredine prosinca, kad najveći mužjak nastoji otjerati sve potencijalne konkurente i skupiti u krdo što više ženki, ponekad služeći se i svojim rogovima. Ženka se jari u svibnju i lipnju a jare (jedno, a vrlo rijetko dvoje) je brzo u stanju da prati majku. Jare doji majčino mlijeko oko šest mjeseci. Roščići mu rastu već u prvoj godini a spolno sazrjevaju u trećoj godini. Ženke žive sa mladuncima i mlađim mužjacima u krdima. Odrasli mužjaci su izdvojeni i žive pojedinačno a krdu prilaze samo u vrijeme parenja. Ženke i mužjaci su spolno zreli u trećoj godini ali mužjaci moraju dostići potpunu fizičku zrelost da bi se mogli boriti za ženku.

Divokoze na BiokovuUredi

Jedan od zaštitnih znakova današnjeg Biokova su svakako divokoze, vrsta po kojoj je upravo ova planina najpoznatije lovište u ovom dijelu Europe – danas među stijenama živi, prema procjenama, oko 500 primjeraka divokoza, a upravo su na Biokovu u proteklim desetljećima odstrijeljeni neki od najtrofejnijih primjeraka ove vrste.[1] Reintroducirana je 1964. godine, a danas se brojnost populacije procjenjuje na 350 do 400 jedinki.[2] Projekt je započet 1964. godine na inicijativu lokalnih lovaca, a do 1969. godine je u prirodu pušteno prvih 48 grla. Broj divokoza je u pojedinim godinama premašivao tisuću. Zahvaljujući i njenom utočištu Biokovo je 1981. godine proglašeno Parkom prirode, a samo je naseljavanje popraćeno u svjetskim lovačkim krugovima.[3]

IzvoriUredi