Ezio Mizzan (Trst, 1905. – Rawalpindi, Pakistan, 26. ožujka 1969.) bio je talijanski diplomat.

Životopis uredi

Rođen je u Trstu, u talijanskoj obitelji koja je potjecala iz Pazina, u Istri. Diplomirao je u Rimu, a 1932. započeo je diplomatsku karijeru. Godine 1941. prisustvovao je natjecanju u Breslau (sada Wrocław) na kojem su sudjelovali, između ostalih, hitlerova mladež, pripadnici Gioventù Italiana del Littorio i ustaška mladež. Napisao je reportažu o druženju talijanske i njemačke omladine, napominjući da se druga europska izaslanstva mladeži nisu toliko bratimila, ali je primijetio da odnos talijanske i njemačke omladine još uvijek nije dovoljno srdačan.[1] Služio je Italiji do trenutka kada je proglašena Salska Republika.[2]

U godinama između kraja Drugog svjetskog rata i rođenja Talijanske Republike (talijanski: ricostruzione) njegovo poznavanje situacije i ljudi na istarsko-julijskom području bilo je dragocjeno u rješavanju problema vezanih uz te krajeve, čija bi sudbina bila odlučena eventualnim mirovnim ugovorom.[2]

Godine 1946. poslan je u Kinu, gdje je postao konzul Hankoua. Na kraju je postao prvi tajnik talijanskog veleposlanstva u Nanjingu, a kada je talijanski veleposlanik 1950. pobjegao u Italiju, otpravnik poslova.[3][4] Time je postao najviši talijanski dužnosnik u Kini u teškim vremenima dolaska komunizma i izbijanja Korejskog rata.[4][5]

Budući da Italija nije mogla odlučiti hoće li priznati novu kinesku vladu, ali u isto vrijeme nije pomaknuo talijanske diplomate iz stare prijestolnice Nanjinga, pozvao je da se donese čvrsta odluka: ili priznati novu vladu , za što su mnogi mislili da je u svakom slučaju neizbježno, ili prekinuti sve diplomatske odnose, rasformirati veleposlanstvo i pustiti talijanske diplomate da se vrate kući.[6]

Italija je na kraju odabrala drugu opciju, a Mizzan je uspio dobiti vizu iz Kine i stići do Hong Konga u prosincu 1951.[6] Opozivom Mizzana, diplomatska mreža između Kine i Italije, praktički započeta s Markom Polom, a službeno započeta 1866., bila je okončana, da bi se ponovno pokrenula 20 godina poslije.[7][8]

Nakon svog rada u Kini, Mizzan je postao kancelar talijanskog veleposlanstva u New Delhiju. Godine 1959. postao je talijanski veleposlanik u Tajlandu, što je ostao do kolovoza 1965.[9] Zatim je postao talijanski veleposlanik u Pakistanu, u teškim vremenima kada je bio pod vlašću feldmaršala Ayub Khana. Umro je u pakistanskom glavnom gradu Rawalpindiju 26. ožujka 1969. Godinama prije imenovan je velikim časnikom Reda za zasluge Talijanske Republike.[10][11]

Izvori uredi

  1. Ponzio, Alessio. 2015. Shaping the New Man Youth Training Regimes in Fascist Italy and Nazi Germany. University of Wisconsin Press. str. 181. ISBN 9780299305840
  2. a b LACRIME D' ESILIO - foto. L'Arena di Pola. Inačica izvorne stranice arhivirana 13. travnja 2021. Pristupljeno 13. travnja 2021.
  3. Beltrame, Stefano. 2019. Breve storia degli italiani in Cina. Luiss. str. 44, 240. ISBN 9788861053908
  4. a b NANCHINO, APRILE 1952: DAI RAPPORTI RISERVATI DEL NOSTRO 'AMBASCIATORE' MIZZAN. Limes. 3. siječnja 1995. Inačica izvorne stranice arhivirana 13. travnja 2021. Pristupljeno 13. travnja 2021.
  5. Moccia, Vincenzo. 2014. La Cina di Ciano. libreriauniversitaria.it. str. 155–160. ISBN 978-8-862-92514-3
  6. a b Storia & Diplomazia Rassegna dell'Archivio Storico del Ministero degli Affari Esteri (PDF) (1). Ministry of Foreign Affairs. Veljača 2013: 40–43. Pristupljeno 14. travnja 2021. journal zahtijeva |journal= (pomoć)
  7. Beltrame, Stefano. 2019. Breve storia degli italiani in Cina. Luiss. ISBN 9788861053908
  8. STEFANO BELTRAME E LA SUA "BREVE STORIA DEGLI ITALIANI IN CINA". diplosor.wordpress.com. 23. studenoga 2019. Inačica izvorne stranice arhivirana 13. travnja 2021. Pristupljeno 13. travnja 2021.
  9. Foreign Affairs Bulletin Volume 5. Information Department, Ministry of Foreign Affairs. 1965. str. 103
  10. Mizzan Sig. Ezio. Presidenza della Repubblica. Inačica izvorne stranice arhivirana 13. travnja 2021. Pristupljeno 13. travnja 2021.
  11. Thailand. Krasūang kān-Tāng Prathēt. Krom Sāranithēt. 1961. Foreign Affairs Bulletin Volume 1. Department of Information, Ministry of Foreign Affairs. str. 67–79CS1 održavanje: upotreba parametra authors (link)