Franko Sorić

Franko Sorić (Zadar, 1967.), hrvatski pjesnik[1]

ŽivotopisUredi

Rođen 1967. u Zadru, objavio je dosada pet zbirki pjesama (Anđeo odjeven u plavo, 2007.; Pjesme – Gedichte, 2009.; Preku s ljubavlju, 2010.; Neki drugi život, 2011.; I sutra će svanuti, 2012.; Zazivanje svetih, 2014.). Pripadao bi, prema kriterijima koje sam elaborirao u nacrtu o pojmu »Zadarski književni krug«, upravo tom krugu. Dakako riječ je o nekim segmentima kriterija za razvrstavanje, a on zadovoljava bar neke: da je rođen, odškolovan, ili radi u Zadru. Riječ je, dakle, o tri biografska određenja, koja se ne moraju podudarati s poetičkima.[1]

Sorićeva se poetika umnogome razlikuje od nečega što bi se moglo definirati kao »zajednička« poetika određenoga kruga, koja može biti »zajednička« najčešće omeđujućom crtom razdoblja i duha epohe, dakle stilskom paradigmom, a niti se njegova poetika s druge strane, može podvesti pod zajednički nazivnik unutar »lokalnoga stila« najčešće ostvarenoga, jezično, lokalnim dijalektom. [1]

Sorićevu se poetiku također ne može lako svrstati niti unutar recentnih i važećih aktualnih poetika hrvatskoga pjesništva, osim da se ustvrdi kako je riječ o polimodalnosti. On se, naime, više »oslanja« na strane, europske (Rilke, Rimbaud, Celan) i hrvatske (Škurla) pjesnike nekim temeljnim idejama – temama i samom koncepcijom pjesništva. I to »oslanjanje« ima dvostruku ulogu »podupiranja«. S jedne je to strane neka vrst »potpornja«, »pozadine«, koja čuva umsku i poetičku stabilnost, a s druge strane »propušta« temeljnu i središnju ideju, a ne samo možebitno temu, naime ideju samoće, koju aranžiraju motivi mraka i njegove različite metonimije, gotovo rub pomračenja kao polje mraka i raz/uma. Zapravo Sorić u stanovitom smislu nastavlja trag »prokletih pjesnika«, europske i hrvatske tradicije, pa se i time razlikuje unutar polja suvremenoga hrvatskoga pjesništva. Dapače, izravno se nastavlja, kako rekoh, na Škurlinu »crnu estetiku«, kako sam to u jednom napisu o Škurli nazvao. Nastavlja u dvostrukom smislu, u smislu estetičkom i u smislu, čini mi se, životnom (privatno građanskom).[1]

Ovaj pjesnik crnine i sjete, tišine i samoće, usredotočen na samost bića kao temeljne ontološke kategorije, progovara iz mraka i noći, kao i još nezgotovljenih cjelina kao određujućeg horizonta bića, koje je istodobno poželjno i samodostatno, ali i prijeteće i raz-umno. Smjelim i originalnim metaforama, njegovanim iskazom, osim navedene banalnosti, usredotočen na mogućnost bića i njegove za/po-sebnosti, Sorić je onaj pjesnički glas koji progovara iz svoje šutnje, te ga se kao takva i ne može bezostatno uvrstiti u neki od vladajućih pjesničkih modela, pa čak niti u neoegzistencijaliste, jer mu je primarno propitkivanje ontološkog statusa, a ne samo puke egzistencije kao nečeg »izvanjskog« biću, kao njegova ruha. Bila bi to neka vrsta gnoseološko-ontološkoga modela, ontološkoga u smislu traganja za ontičkim što ga biće iskušava, a gnoseološkoga u nastojanju da se jakim metaforama dospije do pjesničke spoznaje o naravi bića u njegovoj samosti kao skoncentriranoj nutarnjosti, koja više implodira nego eksplodira.[1]

U Sorića su snažne i neobične metafore kao pravi medij pjesništva, naprosto njegovo biće Zato se i može reći da je u njegovu pjesništvu ideja transcendiranja ovosvjetskog osnovna »pozadina« na kojoj se rišu ostali »izdanci« kojima biće gradi i provjerava svoj status. [1]

IzvoriUredi

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 1,5 Kolo Matice hrvatske 1/2016. Cvjetko Milanja: O pjesništvu Franka Sorića, ili crne kiše samoće (pristupljeno 24. ožujka 2020.)

  Napomena: Ovaj tekst ili jedan njegov dio preuzet je s internetskih stranica Matice hrvatske. Vidi dopusnicu Matice hrvatske za Wikipediju na hrvatskome jeziku.