Geza Tikvicki

Geza Tikvicki (Subotica, 1917. - prosinac 1999.), bio je vojvođanski, srbijanski i jugoslavenski visoki politički dužnosnik, najistaknutiji prvoborac NOB-a i političar hrvatske narodnosti u Vojvodini. Rodom je bački Hrvat.[1]

Brat je društveno-političke radnice i profesorice filozofije Teze Bukvić.[2]

ŽivotopisUredi

Predratne godineUredi

Od srednje škole je završio nižu gimnaziju i Zanatsku školu u Subotici. Do Drugog svjetskog rata je radio kao metalski radnik.

U mlađoj dobi se politički aktivirao. Bio je uhićen pod optužbama da je SKOJ-evac, a potom je bio uhićen pod optužbom da je sudjelovao o organizaciji štrajka u zrakoplovnoj industriji. KPJ-u je pristupio 1939..

Drugi svjetski ratUredi

Bio je prvoborcem. U NOB-u je bio od prvih dana. U početku okupacije, tamošnja je oružana borba bila u velikim teškoćama. Pokrajinski komitet i Glavni štab nisu imali nikakvih kontakata s partijskim (CK KPJ) i vojnim (Vrhovni štab) vrhom. Pored toga su boračke skupine bile međusobno izolirane u djelovanjima i nisu bile u kontaktima. Stoga je Pokrajinski komitet KPJ za Vojvodinu u studenome 1941., odlučio podijeliti nadležnosti, tako da se nije vodilo borbu iz jednog mjesta nad cijelom Vojvodinom, nego je jedna skupina pokrivala Banat, a druga, koju su predvodili Geza Tikvicki i Toza Marković je vodila oružanom borbom u Bačkoj. Pored toga, održavao je vezu s Pokrajinskim komitetom PKJ u Srijemu[3].

Bio je članom ratnog Oblasnog komiteta za Bačku i Baranju, zajedno s Pálom Sótijem, Đuricom Jojkićem, Joom Lajosem i Branom Paninom.

Za vrijeme rata je 1943. s Đuricom Jojkićem, Nikolom Petrovićem i drugima uređivao prvih nekoliko brojeva lista Slobodna Vojvodina[3].

Nakon rataUredi

Nakon rata je bio sekretarom u Okružnom komitetu u Subotici i jedno vrijeme subotičkim gradonačelnikom.

20. prosinca 1947. je osnovan Savez boraca NOR-a u Subotici, a Geza Tikvicki za predsjednika Glavnog odbora.[4]

Od 1948. do 1950. je bio ministrom u vladi NR Srbije.

Nakon rata je bio predsjednik Izvršnog vijeća SAP Vojvodine (pokrajinske Vlade) od prosinca 1953. do 22. lipnja 1962..

Aleksandar Ranković je te i iduće godine, Gezu Tikvickog, te još neke čelne dužnosnike u SAP Vojvodini, Stevana Doronjskog, Pála Sótija i ostale žigosao kao autonomaše, smijenio i rasporedio na rad u Beograd[5] (Doronjski je poslije bio tvorcem podmetačke formule za optuživanje partijskih kolega desetak godina poslije "Liberalizam je čist frakcionizam")[6].

Geza Tikvicki je još bio članom predsjedništva IV SAP Vojvodine, zastupnik u Skupštini FNRJ, Skupštini SR Srbije i SAP Vojvodine i članom savezne vlade. U KPJ je bio članom CK SKS te PK SKS za Vojvodinu.

Bio je i veleposlanikom u Mađarskoj[6].

Etiketiranje Tikvickog kao liberala i autonomašaUredi

Godine 1972. za vrijeme "obračuna sa liberalima" u Srbiji, bio je među prozvanim kao "savjetnik liberala". Prvi ga je takvim prozvao general JNA Marko Peričin, nazvavši njega, Pála Sótija i Đuricu Jojkića kao "savjetnicima’ koji su sebi uzeli pravo da utiču na PK i njegove organe u vezi sprovođenja zadataka iz Pisma druga Tita."[7]. Prozvao ga je, pored još nekih, ondašnji narodni heroj Isa Jovanović "...svakodnevno sve više smo uplivavali u anarholiberalističke vode...Njegovi (Đilas) nasljednici još više su razvijali ideologiju anarholiberalizma i onemogućavali svaki pozitivan rad u Partiji. Slično ponašanje imali su i bivši rukovodioci Vojvodine - Čanadanović, Tepavac, Jojkić, Sóti, Tikvicki i ostali. Oni se frontalno nisu smjeli suprotstaviti Titu, ali su zato po svim linijama blokirali njegove misli."[7]. Tako je Tikvicki, zajedno s ostalim "liberalima", uklonjen iz politike već krajem 1972., no napadi tu uopće nisu stali[8].

Pritisci su rasli. Godine 1973., dva tjedna poslije 52. sjednice PK, na sastanku s vojvođanskim dužnosnicima u SR Srbiji i Federaciji ponovno je prozvan. Tog puta bilo je to samo zato što je s Pálom Sótijem, podupro politiku koju je simbolizirao Marko Nikezić, odnosno zato što nisu odobrili primjedbe Jovana Veselinova na izbor PK 1968. i jer su poduprli temeljnu koncepciju uvodnog izlaganja Mirka Čanadanovića uoči razgovora s Titom, na sastanku pokrajinskog aktiva.[7]

Odlučujući udar po "liberalima i tehnokratima" i "konačni obračun s jednim brojem najodgovornijih nosilaca ovih pojava u Vojvodini" su partijski konzervativci izvršili na 56. sastanku PK 15. lipnja 1973. godine. PK je onda "intervenirao na stanje", jer "liberali odbijaju kritiku", "opterećuju revoluciju" i "smetaju stabilizaciji jedinstva". Ta "intervencija" je bila politička neutralizaciju i odstranjenje optuženih dužnosnika: iz Saveza komunista su isključeni Miloš Radojčin, Mirko Tepavac, Mirko Čanadanović i Vukašin Kešelj (bivši predsjednik Socijalističkog saveza Vojvodine), a nešto kasnije i Pál Sóti, nakon što je prvotno bio samo opomenut, a Geza Tikvicki je kažnjen opomenom.[6].

Potom su uslijedile i nove kritike, u kojima se Tikvickog i ostale optuživalo da se "dovodi u pitanje osnovni kurs", a da je to to zapravo "vid prikrivenog otpora kursu SK Vojvodine na liniji SK Jugoslavije i riječi druga Tita". Tito je prešutno stajao sa strane po pitanju ovih prozivki i napada na vojvođansko rukovodstvo, suglasivši se tako sa svime što se govorilo i činilo protiv tih ljudi. Samo spominjanje da se "protivi Titovim riječima" je bila u ono vrijeme opasno teška optužba. Učinak toga je bio da je "je etiketa liberal te godine izazivala po Vojvodini bezmalo isti strah kao prethodne (1972) godine dijagnoza Variola vera - velike boginje.". Uslijedila su daljnja montiranja i kritiziranja, u kojima se napadnute dužnosnike optuživalo i za stvari koje su proturječile jedna drugoj. To je išlo dotle, da je bilo očito da partijskim tvrdostrujašima nije bilo dosta što su oduzeli položaje napadnutih političar i odbace politiku iznapadanih kolega, nego su htjeli po svaku cijenu ukaljati i poniziti ih.[6].

Optužbe su narasle do toga da su "optuženi za liberalizam, tehno-menadžerstvo, evropejstvo, forsiranje stručnosti na račun klasno-revolucionarnog kriterijuma itd.". Svašta se naljepljivalo dojučerašnjim suradnicima, a da se ništa nije dokazalo. Udar na dotadašnji vojvođanski i novosadski politički vrh kojim su pučistički preuzeli vlast su vodili Stevan Doronjski (blizak Titu), Radovan Vlajković, Dušan Alimpić, Nikola Kmezić i drugi. Iako je napadnutima jedino ostalo braniti se istinom i znanjem, Titovo prešutno svrstavanje uz klevetnike je presudilo.[8].

O Tikvickom poslije raspada SFRJUredi

Godinama poslije Mirko Čanadović je branio oklevetane kolege, a koje su oklevetali ljudi koji se vojvođanskoj i srbijanskoj javnosti prikazuju kao "borci za istinu", a zapravo uopće nisu istinoljupci. Štoviše, reagirao je jer je "zapazio da u tom društvu utjecajnu ulogu imaju i ljudi o kojima pouzdano znam da nisu istinoljupci, a objektivno su suodgovorni za propast baš najboljih tekovina NOR-a.". Naglasio je da su ti samozvani borci za istinu, u svojem "branjenju tekovina NOR-a od liberala" politički oklevetali i uklonili iz društveno-političkog života cijeli ondašnji ratni Oblasni komitet za Bačku i Baranju (osim Jo Lajosa, kojeg su fašisti ubili 1944.).

Za takve klevete je spomenio Dušana Alimpića i Nikolu Kmezića, a povod novoj reakciji 1997. godine bio je zbornik autoriziranih referata i diskusija sa Okruglog stola "Vojvodina u antifašistickoj narodnooslobodilackoj borbi - 50 godina posle" (N. Sad, 1996.)[8].

OdlikovanjaUredi

IzvoriUredi

  1. (srp.) NIN Okupljanje oko Titove linije
    " ...Geza Tikvicki (član savezne vlade, najistaknutiji prvoborac i političar hrvatske narodnosti u Vojvodini.... "
  2. Stradanje hrvatskih intelektualaca u Subotici (9), Glasnik Pučke kasine, travanj 2010., br. 104, str. 24., piše Grgo Bačlija
  3. 3,0 3,1 (srp.) Dnevnik. Inačica izvorne stranice arhivirana 19. prosinca 2007. Pristupljeno 12. rujna 2009. Jubilej za ponos, 15. studenoga 2002.
  4. Lazar Merković: Na današnji dan, Radio Subotica, program na hrvatskom jeziku, 20. prosinca 2011.
  5. (srp.) Knjigainfo Nandor Major na predstavljanju knjige Boška Krunića "Decenija zamora i raskola"
  6. 6,0 6,1 6,2 6,3 (srp.) NIN Mirko Čanadanović: Okupljanje oko Titove linije
  7. 7,0 7,1 7,2 (srp.) NIN Mirko Čanadanović: Mladi kadrovi i ordenje
  8. 8,0 8,1 8,2 (srp.) Naša borba Otvoreno pismo Mirka Čanadovića vojvodjanskom klubu - Uputstvo za prepoznavanje fantomskih autonomaša, 25. lipnja 1997.