Otvori glavni izbornik

Životopis

Stožerni general Janko Bobetko je rođen 10. siječnja 1919. godine u Crncu pokraj Siska. U Sisku je pohađao gimnaziju, a nakon toga je upisao Veterinarski fakultet u Zagrebu. 1938. godine postaje član Komunističke partije Hrvatske (KPH), a 1941. godine je sudjelovao u pripremi ustanka u svom kraju.

Drugi svj. rat i poslije drugoga svjetskoga rata

 
Janko Bobetko 1957.

Za vrijeme II. Svjetskog rata bio je: delegat čete, komesar 2. čete 1. bataljona Banijskog partizanskog odreda, komesar 2. bataljona Banijskog partizanskog odreda, referent saniteta 8. brigade Banijskog partizanskog odreda, politički komesar 3. i 4. brigade 7. Banijske divizije, politički komesar 32. zagorske divizije.

Tijekom rata bio je tri puta ranjavan (1943., 1944. i najteže 3. siječnja 1945. godine u borbama kod Špišić Bukovice kraj Virovitice). Nakon teškog ranjavanja bio je na liječenju u Mađarskoj i Beogradu.

Po završetku II. svjetskog rata i nakon oporavka od posljedica ranjavanja ostao je u aktivnoj službi Jugoslavenske armije službujući u garnizonima: Štip, Subotica, Sarajevo, Beograd, Dubrovnik, Split i Zagreb.

Obavljao je razne političke i vojne dužnosti: komesar u S.S.N.N.O, komesar 45. divizije u III. Armiji, politički komesar Pješadijske oficirske škole u Sarajevu, načelnik Uprave za snabdijevanje vojnih lica Državnog sekretarijata za narodnu obranu u Beogradu, komandant Desantnog odreda mornaričke pješadije u Dubrovniku (Kumbor, Boka Kotorska).

Godine 1959. postaje pomoćnik komandanta za pozadinu Jugoslavenske ratne mornarice u Splitu, a 1966. imenovan je načelnikom Štaba V. Armijske oblasti u Zagrebu.

Pored toga, bio je biran i za zastupnika Republičkog vijeća u Saboru Socijalističke Republike Hrvatske.

Prvi čin poručnika Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije dobio je 1. svibnja 1943. godine. Kraj rata dočekao je u činu potpukovnika Jugoslavenske armije. Potom je unaprjeđivan u činove: pukovnika, general-majora (1956) i general-potpukovnika (1967). Aktivna vojna služba u činu general-potpukovnika JNA prestala mu je suspenzijom (2. prosinca 1971), i prisilnim umirovljenjem. Zbog političkog djelovanja tijekom "Hrvatskog proljeća" isključen je i iz SKJ, a zabranjeno mu je i svako javno istupanje.

Tijekom službovanja u JNA završio je: Srednji politički kurs (1943.), Višu vojnu akademiju (V. klasa, Beograd, 1953.) i Kurs operatike na Ratnoj školi JNA (X. klasa, Beograd, 1963.). Ispitnu temu za čin general-majora obranio je 1956. godine.

Nosilac je Partizanske spomenice 1941, a odlikovan je i: ordenom partizanske zvijezde II. reda, ordenom bratstva i jedinstva I. i II. reda, Ordenom zasluga za narod sa zlatnom zvijezdom, Ordenom za vojne zasluge sa velikom zvijezdom, Ordenom narodne armije II. reda, Ordenom za hrabrost, Ordenom narodne armije s lovorovim vijencem, Ordenom ratne zastave, Ordenom Republike sa srebrnim vijencem, Ordenom za vojne zasluge sa velikom zvijezdom, te je dobitnik spomen medalja za 10. i 20. godišnjicu JNA. Odlikovan je i bugarskim Ordenom sv. Aleksandra IV. stupnja s krunom.

Neovisna Hrvatska i Domovinski rat

Promjenama nastalim u Hrvatskoj nakon prvih višestranačkih izbora 1990. godine, omogućeno je i njemu da se nakon 18 godina političke izolacije ponovo uključi u politički život Hrvatske.

Zapovjednikom Banijsko-Kordunskog područja imenovan je 18. srpnja 1991. U čin djelatnog generala zbora HV promaknut je 4. siječnja 1992. godine. Glavnim savjetnikom za borbenu upotrebu, obuku i školstvo sastava Hrvatske vojske u Ministarstvu obrane imenovan je 8. siječnja 1992. godine. Na navedenoj dužnosti ostaje do 10. travnja 1992. godine kada je imenovan za zapovjednika svih postrojbi Hrvatske vojske na Južnom bojištu od Splita do Dubrovnika. Na ovoj dužnosti ostaje do 20. studenog 1992. godine. Kao zapovjednik Južnog bojišta, organizirao je pripreme i izvođenje operacije oslobađanja Dubrovnika i juga Hrvatske.

20. studenog 1992. godine imenovan je načelnikom Glavnog stožera Hrvatske vojske (GS HV). Na toj dužnosti ostaje do 15. lipnja 1995. godine, zapovijedajući svim organizacijskim, ustrojbenim, kadrovskim i vojno-stručnim pripremama Hrvatske vojske za konačno oslobađanje svih okupiranih područja Republike Hrvatske. Osobitu pozornost posvećivao je obuci i školovanju te provođenju složenih vježbi i gađanja. Kao načelnik GS OS RH rukovodio je svim poslovima planiranja oslobodilačkih vojno-redarstvenih operacija: "Maslenica", "Medački džep", "Bljesak" i "Oluja". Bio je član Vojnog savjeta u Ministarstvu obrane (1992), Vijeća narodne obrane Republike Hrvatske (1992), Vijeća obrane i nacionalne sigurnosti (1993) i Predsjedničkog vijeća obrane i nacionalne sigurnosti (1993. ‒ 1995.).

U čin stožernog generala HV promaknut je 24. svibnja 1995., a umirovljen 15. srpnja 1995. godine.

Odlaskom u mirovinu aktivirao se politički i na izborima 1995. godine izabran je po drugi put za zastupnika u Hrvatskom saboru. U tom razdoblju bio je predsjednik Odbora za ratne veterane Zastupničkog doma Sabora, član Odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost, član Odbora za izbor, imenovanja i upravne poslove, član Državnog povjerenstva za povijesne i ratne žrtve te član Predsjedničkog vijeća u Odboru za socijalna i društvena pitanja, mladež i sport.

Za svoj rad u OS RH dobio je više odlikovanja: Spomenicu Domovinskog rata (1992.), Red hrvatskog trolista (1995), Red bana Jelačića (1995), Red kneza Domagoja s ogrlicom (1995), Velered kralja Petra Krešimira IV. s lentom i Danicom (1995), medalju „Bljesak“ (1995), Spomenicu domovinske zahvalnosti za 5 godina (1996.), medalju za iznimne pothvate (1996.), medalju „Oluja“ (1998), Red Ante Starčevića (1998) te više pohvala Vrhovnog zapovjednika OS RH.

Sve moje bitke i Sava je ipak potekla prema Zagrebu

Godine 1996. general Bobetko je objavio knjigu Sve moje bitke u kojoj je opisao sve svoje pobjede u Domovinskom ratu. U njoj je prikazao vojne zemljovide u operacijama Čagalj, Tigar, Maslenica, Medački Džep, Bljesak i Oluja. U toj knjizi je napisao i:

  „Imam čist obraz koji mi dopušta da iza sebe ostavim pisani trag o svemu što sam radio i dovršio kroz svoj više od pet desetljeća dug vojni i politički život”
()

Godine 2002. objavio je knjigu Sava je ipak potekla prema Zagrebu.

Otvoreno pismo dvanaestorice hrvatskih ratnih zapovjednika hrvatskoj javnosti

Bio je supotpisnikom Otvorenog pisma dvanaestorice hrvatskih ratnih zapovjednika hrvatskoj javnosti od 28. rujna 2000. godine,[1] zbog kojeg je ondašnji predsjednik RH Stjepan Mesić prisilno umirovio sedmoricu hrvatskih generala.[2]

Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije

Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije je generala Bobetka optužio za ratne zločine počinjene 1993. godine u operaciji Medački Džep. General Bobetko je tada izjavio da u Haag neće otići živ i nije htio primiti optužnicu. Oslobađajućom presudom (2012. godine) hrvatskim generalima, zapravo Republici Hrvatskoj taj balon optužbi satkan od podmetanja i falsifikata se rasprsnuo i nestalo je glavne poluge optužbe o državi rođenoj na zločinu.

Obitelj stožernog generala Hrvatske vojske Janka Bobetka

Obiteljske prilike: otac Ivan (veljača 1887.‒siječanj 1943.), lučki radnik; majka Kata, domaćica (rođena Jakovljević, prosinac 1891.‒studeni 1973.). Imao je četvoro braće: Miju (kolovoz 1912.‒ožujak 1944.), Ivana (listopad 1913.‒ožujak 1930.), Mirka (Dragan–Maga, travanj 1916.‒listopad 1945.) i Matu (studeni 1920.‒lipanj 1942.). Bio je oženjen Magdalenom (rođena Martinac, siječanj 1924.‒veljača 2014.), i s njom je imao tri sina: Milana, Dragana i Ivana.

Stožerni general HV Janko Bobetko je umro 29. travnja 2003. u Zagrebu, a pokopan je na Gradskom groblju u Sisku.[3]

Obiteljska ostavština i donacije

Dužnosti

Činovi

Odličja, medalje i pohvale

Djela

  • Dubrovnik: jedno lice rata: 1991-1992.: Primorje, Župa, Cavtat, otoci, Konavle, Fond Sv. Vlaho, Zagreb, 1993. (suautor Marija Braut)[5]
  • Sve moje bitke, vl. naklada, Zagreb, 1996. (tri izdanja)[6]
  • Sava je ipak potekla prema Zagrebu: govori, članci, intervjui 1990.- 2002., vl. naklada, Zagreb, 2002.

Spomen

  • Glavna ulica u zagrebačkom naselju Podbrežje nosi ime Janka Bobetka.[7]

Izvori

  1. Slobodna Dalmacija Ne sudite Domovinskom ratu, 29. rujna 2000., pristupljeno 20. kolovoza 2012.
  2. Slobodna Dalmacija Mesić umirovio sedam generala, 30. rujna 2000., pristupljeno 20. kolovoza 2012.
  3. Gradska groblja Viktorovac Sisak - Groblje Viktorovac, pristupljeno 20. kolovoza 2012
  4. narodne-novine.nn.hr, pristupljeno 30. lipnja 2009.
  5. Google books, pristupljeno 20. kolovoza 2012.
  6. Hrvatski vojnik, Janko Bobetko: "Sve moje bitke" (treće izdanje), vlastita naklada, Zagreb, 1996.], pristupljeno 16. prosinca 2012.
  7. Zagreb: Kome smeta moguće imenovanje “Ulice stožernog generala Janka Bobetka”?, pristupljeno 7. srpnja 2018.

Vanjske poveznice

  • Dom i svijet, broj 424., 2. svibnja 2003. In memoriam: Janko Bobetko.