Jordansko-saudijska granica

Granica između Jordana i Saudijske Arabije duga je 731 km i proteže se od Akapskog zaljeva na jugozapadu do tromeđe s Irakom na sjeveroistoku.[1]

Jordansko-saudijska granica
Osobine
Entiteti Jordan
Saudijska Arabija
Duljina731 km km
Povijest
Formirana1921.
Britanija proglasila mandat nad regijom, stvarajući Transjordanski emirat
Sadašnje stanje od9. kolovoza 1965.
Ugovor o zamjeni teritorija
UgovoriUgovor iz Džede (1927.),

Opis uredi

 
Zemljovid Jordana sa Saudijskom Arabijom na jugoistoku; veliki trokut kopna u Saudijskoj Arabiji koji pokazuje prema Mrtvom moru apokrifno je poznat kao "Winstonovo štucanje".

Granica započinje na jugozapadu zaljeva Aqaba, a zatim se sastoji od devet ravnih linija koje idu otprilike u smjeru sjeveroistoka do tromeđe s Irakom. Izrazito udubljeni dio granice na sjeveru apokrifno je nazvan "Winstonovo štucanje", koji se naziva i "Churchillov kihavac" (arapski : حازوقة وينستون).[2]

Povijest uredi

Početkom 20. stoljeća Osmansko je carstvo kontroliralo današnji Jordan, a unutarnje regije južnije sastojale su se od labavo organiziranih arapskih grupacija, povremeno formirajući emirate, od kojih su najistaknutiji bili Emirat Nedžd i Hasa pod vlašću obitelji al-Saud.[3][4]Tijekom Prvog svjetskog rata, arapskim ustankom, podržana od Britanije, uspjelao se ukloniti Osmanlije s većeg dijela Bliskog istoka.

U razdoblju nakon toga Ibn Saud je uspio znatno proširiti svoje kraljevstvo, proglasivši na kraju Kraljevinu Saudijsku Arabiju 1932. godine.

Kao rezultat tajnog anglo-francuskog sporazuma Sykes-Picot iz 1916. godine Britanija je stekla kontrolu nad osmanskim vilajetima Mosula, Bagdada i Basre, koje je organizirala u Irački mandat 1920. godine, a također i nad južnom polovicom vilajeta Sirije (otprilike, današnji zapadni Jordan). Na ovo potonje područje posezali su Velika Britanija, novoformirano Arapsko kraljevstvo Sirije, cionisti u mandatu Palestine i Saudijske Arabije, novo kraljevstvo Ibn Sauda, što je rezultiralo turbulentnim razdobljem u kojem je regija u osnovi bila neupravljeni prostor.[5] Na kraju je 1921. Britanija proglasila mandat nad regijom, stvarajući Transjordanski emirat, pod poluautonomnom vlašću kralja Abdullaha I.[6][7]

Južna granica između Transjordana i Arabije smatrala se strateškom za Transjordaniju kako bi se izbjeglo izlazak na more, s namjeravanim pristupom moru preko luke Aqaba. Južnom regijom Ma'an - Aqaba, velikim područjem sa samo 10.000 stanovnika,[8] je upravljala OETA East (kasnije Arapsko Kraljevstvo Sirije, a zatim Transjordanski mandat) i polagala je pravo Kraljevina Hedžas.[9][10] U OETA-i Istok, Faisal je imenovao kaymakama (podguvernera) u Ma'anu; kajmakama u Aqabi, koji je "nekažnjeno zanemario i Huseina u Meki i Feisala u Damasku",[11] Husein je uputio da proširi svoju vlast na Ma'an.[11] Ovaj tehnički spor nije eskalirao u otvoreni sukob, a Kraljevstvo Hedžas je trebalo preuzeti de facto kontrolu nakon što su Francuzi pobijedili Faisala.[a][10] Nakon saudijskog osvajanja Hedžasa 1924–25., Huseinova vojska je pobjegla u regiju Ma'an (koja je tada službeno proglašena pripojenom Abdullahovom Transjordanu). Godine 1925. Britanija i Ibn Saud potpisali su Haddski ugovor, kojim je stvorena granica između Jordana i saudijskog teritorija koja se sastoji od šest ravnih linija.[4] Ono što je najvažnije, ova je granica dala Transjordaniji uski izlaz na Akapski zaljev. Granica je kasnije potvrđena ugovorom iz Džede 1927. godine.[4][12][13]

Početkom 1960-ih održane su razgovori koji su rezultirale ugovorom od 9. kolovoza 1965. kojim je stvoreno trenutna granica od devet linija, a Jordanu je dodijeljena i malo veća obala (za 18 km) uz Akapski zaljev.[4]

Zemljovid iz 1922., na kojoj su granice još uvijek nedefinirane
Zemljovid iz 1955., koja prikazuje Kaf, grad u oazi, čija je razmjena 1925. stvorila „štucanje“
Razmjena teritorija 1965.: Dobici Jordana su u zelenom, a Saudijske Arabije u crvenom
Zemljovidi koji pokazuju promjene granične crte između 1922. i 1965.

Winstonovo "štucanje" uredi

Urbana legenda o 'Winstonovom štucanju' nastao je na temelju izvještaja o Winstonu Churchillu (koji je tada služio kao državni tajnik za kolonije) koji se u svojim kasnijim godinama hvalio da je stvorio britanski protektorat Transjordan 1921. "potezom pera, jedno nedjeljno popodne u Kairu";[14] neke priče tvrde da se ovo povlačenje granice dogodilo nakon "posebno tekućeg ručka".[2]

Prema Warrenu Dockteru, to vjerojatno proizlazi iz “pogrešnog citata iz Churchillova govora u Donjem domu od 24. ožujka 1936. kada je Churchill izjavio: 'Emir Abdullah je u TransJordaniji gdje sam ga smjestio jedno nedjeljno popodne u Jeruzalemu'”[15][16] Churchill je bio u Jeruzalemu na konferenciji u Kairu između petka 25. ožujka i srijede 30. ožujka 1921.; trebao je imati prvi sastanak s Abdullahom u ponedjeljak 28. ožujka.[17] O granicama između Transjordanije i Sultanata Nedžd (preteče Saudijske Arabije) zapravo se nije raspravljalo na konferenciji u Kairu 1921. godine.

U srpnju 1922. Ibn Saudove vehabijske snage zauzele su Jauf, a u rujnu su Abdullahove snage zauzele Kaf.[18] Štucanje je prvi put skicirao Ured za kolonije u listopadu 1922. tijekom Abdullahovog posjeta Londonu.[b] Prva formalna definicija granice između Transjordana i Nedžda bila je rezultat pregovora između britanske vlade i sultana Nedžda koji su započeli 1922. godine, raspravljani na neuspješnoj Kuvajtskoj konferenciji 1923. – 24.,[20] te konačno zaključeni sporazumom u Al Haddi 2. studenog 1925.[21] Sir Gilbert Clayton vodio je razgovore sa sultanom kao britanskim predstavnikom; a Churchill nije bio uključen u sporazum Al Hadda tijekom kojeg je bio britanski državni kancelar.[22][23]

“Štucanje” je rezultat davanja strateške regije Wadi Sirhan i njenog tadašnjeg glavnig naselja Kaf, koje je Abdullah prethodno okupirao na nagovor Britanaca, sultanatu Nedžd.[24] Ugovor iz 1925. nije stvorio oštru trokutastu točku u "štucanju", već kratki segment sjever-jug od 9,3 km uzduž 37. meridijana istočno.[22]

Kamal Salibi komentirao je Churchillov "potez pera" u knjizi "Moderna povijest Jordana":

  »Suprotno često citiranom hvalisanju Winstona Churchilla, zemlja zapravo nije stvorena potezom njegovog pera u nedjelju poslijepodne 1921. Kao što je već naznačeno, [Emir] Abdullah te je godine već uspostavio vlast Ammanu na vlastitu inicijativu, kada su mu Britanci pristali dati šestomjesečnu opciju da pokaže svoju sposobnost upravljanja transjordanskim teritorijem u sklopu svog palestinskog mandata.[25]«

Naselja u blizini granice uredi

 
Karta jordansko-saudijske granice koja prikazuje staro i novo stanje.

Jordan uredi

Saudijska Arabija uredi

Granični prijelazi uredi

Trenutno postoje tri službena granična prijelaza:[26]

Bilješke uredi

  1. Baker je objasnio: "Britanci su ušli da iskoriste situaciju nastalu Husainovim prisustvom u Aqabi i tražili su da se vilajet Hejaz iz Ma'ana pripoji mandatu Transjordanije. Ovo sporno područje koje sadrži Maan, Akabu i Petru, izvorno je bila dio vilajeta Damaska tijekom osmanskih vremena, iako granice nikada nisu bile vrlo precizne. Prvo ju je zauzela vojska koja je nakon 1917. krenula na sjever iz Aqabe, a zatim je uključena u OETA-u istok, a kasnije, u Faisalovo kraljevstvo Sirije. Međutim, Husain to nikada nije prihvatio i postavio je Valija uz administratora Faisala, ali su njih dvojica ljudi radila skladno tako da spor nikada nije došao do otvorene borbe. Nakon Faisalova izgnanstva, granica francuskog mandata nije uključivala ovo područje i Britanci su tada smatrali da je to dio sirije koji je postao Transjordan, iako ništa nije učinjeno da se ta tvrdnja ostvari, pa je administracija Hejaza de facto imala kontrolu. Britanci su, međutim, jasno izrazio svoj stav u kolovozu 1924. godine, kada Bullardu poslali telegram: 'Molimo obavijestite kralja Husseina službeno da je H.M.G. ne može pristati u svom zahtjevu da se izravno bavi administracijom bilo kojeg dijela teritorija Transjordanije za koji se H.M.G. odgovorni su prema mandatu za Palestinu"
  2. Paris piše: "Tijekom svog posjeta Londonu u listopadu 1922. godine, Abdullah je formalno pristao ustupiti Jauf Ibn Saudu, pod uvjetom da Azraq i Kaf ostaju Transjordaniji i da je vahabijama onemogućeno kretanje izvan Jaufa ili prema željezničkoj pruzi između Ma'ana i Medine. Imajući na umu Abdullahove ciljeve, Ured za kolonije predložio je Samuelu konkretnu granicu koja je ostavljala i Kaf i zračni put unutar Transjordanije. Predložena granica nije se značajno razlikovala od sadašnje saudijsko-jordanske granice, osim što je prijedlogom iz 1922. godine postavljeno približno 60 milja od Wadi Sirhana u Transjordaniji, a Wadi je danas gotovo u cijelosti u Saudijskoj Arabiji."[19]

Izvori uredi

  1. CIA World Factbook – Jordan. Pristupljeno 1. travnja 2020.
  2. a b Frank Jacobs. 6. ožujka 2012. Winston's Hiccup. The New York Times
  3. Madawi Al-Rasheed. A History of Saudi Arabia. Cambridge, England, UK: Cambridge University Press, 2002. Pp. 40.
  4. a b c d International Boundary Study No. 60 – Jordan-Saudi Arabia Boundary (PDF). 30. prosinca 1965. Inačica izvorne stranice (PDF) arhivirana 21. listopada 2020. Pristupljeno 2. travnja 2020.
  5. Salibi, Kamal. 1998. The Modern History of Jordan. I.B.Tauris. str. 10, 30, 31, 49, 104. ISBN 978-1-86064-331-6. Inačica izvorne stranice arhivirana 12. ožujka 2016. Pristupljeno 20. ožujka 2016.
  6. Browne, O'Brien. 10. kolovoza 2010. Creating Chaos: Lawrence of Arabia and the 1916 Arab Revolt. HistoryNet, LLC. Inačica izvorne stranice arhivirana 13. listopada 2015. Pristupljeno 15. listopada 2015.
  7. League of Nations Official Journal, Nov. 1922, pp. 1188–1189, 1390–1391.
  8. Wilson 1990, str. 229 (footnote 70).
  9. Leatherdale 1983, str. 41–42.
  10. a b Baker 1979, str. 220.
  11. a b Leatherdale 1983.
  12. ibnsaudArhivirana inačica izvorne stranice od 3. srpnja 2016. (Wayback Machine)
  13. Wilson 1990, str. 100.
  14. Alexander C. Diener; Joshua Hagen. Siječanj 2010. Borderlines and Borderlands: Political Oddities at the Edge of the Nation-state. Rowman & Littlefield. str. 189. ISBN 978-0-7425-5636-2
  15. Warren Dockter. 30. ožujka 2015. Churchill and the Islamic World: Orientalism, Empire and Diplomacy in the Middle East. I.B.Tauris. str. 317 (note 3). ISBN 978-1-78076-818-2
  16. Hansard, Palestine, 24 March 1936, Volume 310, Column 1114: “I think I made most of the settlements over 14 years ago governing the Palestine situation. The Emir Abdullah is in Transjordania, where I put him one Sunday afternoon at Jerusalem. I acted upon the advice of that very great man Colonel Lawrence, who was at my side in making the arrangements, which I believe have stood the test of time and many changes of government throughout the Middle East“
  17. Martin Gilbert. 16. listopada 2007. Churchill and the Jews: A Lifelong Friendship. Henry Holt and Company. str. 54–64. ISBN 978-0-8050-7880-0
  18. Paris 2003.
  19. Paris 2003, str. 227; Paris cites Clayton note, 25 October 1922 and CO to Samuel and Cox, 31 October 1922, CO 733/37, p. 457+459.
  20. Troeller, Gary. 23. listopada 2013. The Birth of Saudi Arabia: Britain and the Rise of the House of Sa'ud. Routledge. str. 201–. ISBN 978-1-135-16198-9
  21. Yitzhak Gil-Har. 1992. Delimitation Boundaries: Trans-Jordan and Saudi Arabia. Middle Eastern Studies. 28 (2): 374–384. doi:10.1080/00263209208700906
  22. a b Agreement with the Sultan of Nejd Regarding Certain Questions Relating to the Nejd- Trans-Jordan Frontier. Signed at Bahra-Camp, November 2, 1925. League of Nations Treaty Series No. 1423, 1927, p435.
  23. United Nations - Office of Legal Affairs (PDF). untreaty.un.org. Inačica izvorne stranice (PDF) arhivirana 19. svibnja 2011.
  24. Schofield, Clive H.; Schofield, Richard N. 10. rujna 2012. The Middle East and North Africa: World Boundaries. Routledge. str. 175–. ISBN 978-1-134-88028-7
  25. Salibi, Kamal. 1998. The Modern History of Jordan. I.B.Tauris. str. 108–109. ISBN 978-1-86064-331-6. Pristupljeno 6. srpnja 2018.
  26. (2012) Carole French, Bradt Guide Book to Jordan, pg. 54

Bibliografija uredi

Vanjske poveznice uredi