Julije Klović

hrvatski slikar i minijaturist

Juraj Julije Klović (tal. Giorgio Giulio Clovio – Croata; Grižane, 1498.Rim, 3. siječnja 1578.) bio je hrvatski svećenik i sitnoslikar zvan i „Michelangelo minijature”.

Juraj Julije Klović
Visoka renesansa i Manirizam
Julije Klović
El Greco, Portret Julija Klovića, oko 1571. – 1572.,
58 x 86 cm, Museo e Gallerie Nazionali di Capodimonte, Napulj.
Rođenje 1498., Grižane
Smrt 3. siječnja 1578., Rim
Vrsta umjetnosti slikarstvo
Praksa Italija
Utjecao El Greco, Pieter Brueghel stariji
Utjecali Giulio Romano, Michelangelo,
Poznata djela Časoslov Farnese
Uskrsnuće
Bogorodica s usnulim Isusom, Svetim Josipom i Ivanom Krstiteljem
Portal o životopisima

Životopis

uredi
 
Minijatura Sv. Ivan iz Kölnskog evanđelja, pergament na papiru, 1532., Knjižnica sveučilišta John Rylands, Manchester.

Julije Klović rođen je u selu Grižane u Vinodolu. Podrijetlom je bio Hrvat te se za života najčešće potpisivao kao: „humile servitore don Julio Crovatino miniatore“ ili „de Crovatia“.[1]

Smatra se da je osnovno obrazovanje stekao u pavlinskom samostanu u Crikvenici.[1] U dobi od 18 godina odlazi u Italiju na dvor kardinala Domenica Grimanija.[2] Rafaelov učenik Giulio Romano bio mu je učitelj.[3] Nakon njegove smrti odlazi na dvor ugarsko-hrvatskoga kralja Ludovika II. Jagelovića u Budim. Na njegovom se dvoru bavio iluminacijom u sklopu kraljevskoga skriptorija. Nakon kraljeve smrti vraća se u Rim. Tada je vrlo kratko razdoblje bio u službi kardinala Lorenza Campeggia.[2]

Godine 1527. dogodila se velika pljačka Rima.[2] Kratko je vrijeme bio u zarobljeništvo te se zavjetovao kako će se zarediti ako preživi rimsku katastrofu.[3] Godine 1528. nalazi se među novacima Regularnih lateranskih kanonika Presvetog Spasitelja.[4] Položivši redovničke zavjete, uzeo je ime Julije, u čast učitelja Giulija Romana. Boravio je u raznim samostanima Renske kongregacije Presvetoga Otkupitelja.[3]

Kardinal Marino Grimani oslobađa Klovića od obveze rezidiranja u samostanu te ga dovodi na svoj dvor kako bi radio kao dvorski minijaturist. Nakon toga odlazi na dvor kardinala Aleksandra Farnesea.[4] Nakon što je 1550. za papu izabran Julije III., nesklon Farneseovima, Klović napušta s kardinalom Rim.[3]

U posljednjim godinama života počeo je oboljevati; prvo je dobio ječmenac na oku te je kasnije imao poteškoće vezane uz slab vid.

Klović je ujedno bio i kardinalov savjetnik za umjetnost. Između ostalih, preporučio je primanje u službu mladih umjetnika El Greca, Bartholomäusa Sprangera i Frederica Zuccarija.[5]

Umro je 3. siječnja 1578. godine u Rimu u Palači Cancelleria. Pokopan je, prema vlastitoj želji, u crkvi Regularnih kanonika Sveti Petar u okovima.[5] Godine 1632. mu je postavljena spomen-ploča s portretom.[3] Na nadgrobnoj ploči oko glave mu stoji natpis „Slikar bez premca” te ispod sljedeći tekst:[6]

Bogu dobrom i velikom za pape Urbana VIII.

za naslovnika kardinala Lavdivija Zacchija
gospodinu Juliju Kloviću iz Hrvatske
od redokanonika sv. Petra u okovima
slikaru vrsnome, dragom vladarima
u kojega bje pozornost najveća za najmanje stvari
vidna milina i slava neumrla
do najdublje starosti poživje radeći i umrije u Rimu.
U ovoj bazilici je pokopan.

Svome negda drugu redokanonici postaviše 1632. godine.

Djela

uredi

Njegove minijature i iluminacije rukopisa čuvaju se diljem svijeta: „Časoslov Stuart de Rothesay” i „Komentar kardinala Marina Grimanija uz poslanice sv. Pavla apostola” (London), „Stanze de Eurialo d’Ascoli sopra l’impresa dell’Aquila” (Beč), „Evanđelistar Grimani” (Venecija), „Sv. Pavao oslijepljuje Elimu” i „Tri teološke vrline” (Pariz) i dr.[3]

Njegovo najpoznatije djelo i „remek djelo minijature svjetskih razmjera” je „Časoslov Farnese” koje se danas čuva u knjižnici Pierpont Morgan (New York). Na El Grecovom portretu Klović prstom pokazuje na ovo djelo. Časolov je džepnoga formata te sadrži 26 nasuprotno postavljenih cjelostranih minijatura s prizorima iz Starog i Novog zavjeta.[3]

Giorgio Vasari nazvao ga je „Michelangelom minijature” te „posljednjim velikim minijaturistom”.[3] Po predaji, bio je toliko sitnoslikar da je na noktu palca mogao naslikati cijelu Posljednju večeru.[7]

U Hrvatskoj

uredi

Njegov umjetnički opus nije identificiran kao izvorna baština na hrvatskom području. Njegov se umjetnički opus nastojao dijelom prenijeti u hrvatske muzeje i galerije otkupom. Među prvima je otkupljen 1937. crtež „Judita i Holofern” (Kabinet grafike HAZU-a, Zagreb). Hrvatska je vlada otkupila više Klovićevih umjetnina na umjetničkim dražbama.[2]

U Hrvatskoj se nalaz sljedeća njegova djela:[2]

Počasti

uredi

Spomenici

uredi

Ostalo

uredi

Galerija djela

uredi

Izvori

uredi
  1. a b Macan Lukavečki 2018, str. 226.
  2. a b c d e f Macan Lukavečki 2018, str. 227.
  3. a b c d e f g h i j k l m n Pelc i Flego 2009.
  4. a b Macan Lukavečki 2018, str. 228.
  5. a b c Macan Lukavečki 2018, str. 229.
  6. Mandurić 2022, str. 265-266.
  7. Mandurić 2022, str. 448.
  8. HNP.
  9. IKA1.

Literatura

uredi

Knjige

uredi
  • Mandurić, Slavo. 2022. Rim, Vatikan i hrvatski tragovi u Rimu. Kraljica mira d.o.o.. Zagreb.

Članci

uredi

Mrežna sjedišta

uredi

Vanjske poveznice

uredi
 Zajednički poslužitelj ima još gradiva o temi Julije Klović