Keimove boje

Keimfarben GmbH srednje je veliko poduzeće sa sjedištem u Diedorfu blizu Augsburga. Pripada skupini tvrtki Leonhard Moll AG i vodeći je svjetski proizvođač silikatnih boja – Keimovih boja. Zgrade kao što su Bijela kuća, Buckinghamska palača, Sydney Opera House, Boljšoj teatar i Kremlj obojene su Keimovim bojama.

Keimove boje

Ovaj je članak siroče jer na nj vodi premalo drugih članaka. Dodajte wikipoveznice na temu ovoga članka u člancima koji bi ih možda trebali imati.

Keimove boje

Ovaj članak nema wikipoveznica ili ih ima premalo. Članak treba dopuniti dodavanjem wikipoveznica na druge pojmove.

Keimove boje

Ovaj članak ili dio članka nije pokriven izvorima. Pomozite Wikipediji navođenjem odgovarajućih knjiga, članaka u časopisima ili internetskih stranica.

Osnivač tvrtke Adolf Wilhelm Keim smatra se izumiteljem silikatnih boja (mineralnih boja) koje su revolucionirale građevinsku i ličilačku djelatnost krajem 19. stoljeća.

Povijest

A. W. Keim

Intenzivna istraživanja vodenog stakla započela su za vrijeme vladavine bavarskog kralja Ludwiga I. Monarh je bio oduševljen živopisnim freskama slikanim vapnenim bojama u sjevernoj Italiji i želio je moći uživati ​​u raskoši ovakovih boja u njegovoj rodnoj Bavarskoj. Međutim, oštra njemačka klima nije bila pogodna za tehnologiju koja se koristi u Italiji.

Obrtnik i istraživač Adolf Wilhelm Keim konačno je uspio upotrijebiti odgovarajuću mješavinu tekućeg vodenog stakla (kalijevog silikata) i mineralnih pigmenata boje kako bi stvorio boju koja je udovoljavala zahtjevima klime sjeverno od Alpa, a istovremeno imala sjajnu boju. Razlog postojanosti boje leži u kemijskom povezivanju veziva s podlogom (silifikacija). Godine 1878. Keim je patentirao svoje mineralne boje i tako postavio temelje za današnju tvrtku Keimfarben GmbH. Prvi proizvodni pogon bio je u blizini kamenoloma vapnenca u Offenstettenu (sada dio Abensberga) u Donjoj Bavarskoj.

Nakon Prvog svjetskog rata poduzeće je preseljeno u Neusäß blizu Augsburga i od 20. siječnja 1919. nosilo je naziv Industriewerke Lohwald AG. Naziv polja Lohwald bio je dio općine Neusäß. Od 1920. do 1950. godine broj zaposlenih kretao se između 20 i 30. Od početka 1960-ih radna snaga se povećala na 60 ljudi. Godine 1966. naziv je promijenjen u Industriewerke Lohwald Keimfarben GmbH & Co. KG, kasnije u Keimfarben GmbH & Co. KG.

Zbog uspješnih proširenja, od sredine 1980-ih nadalje postalo je potrebno proširenje proizvodnih i administrativnih pogona, ali to u Lohwaldu više nije bilo moguće zbog građevinskih propisa. U skladu s tim, tvrtka je 1989. preselila svoje sjedište i proizvodnju u Diedorf. Poduzeće u Lohwaldu 1992. godine preuzeo je grad Neusäß, koji je na njemu izgradio starački dom i stanove za starije osobe. Uz naziv ulice Keimstrasse, građevinska cjelina koja je danas zaštićena zgrada, vratarnica, sačuvana je od lokacije tvrtke Lohwalder.

Proizvodi

Keim je postavio temelje za uspjeh Keimovih boja 1878. s KEIM Purkristalat, dvokomponentnom čistom silikatnom bojom. Godine 1962. slijedi druga generacija Keim boja s Keim Granitalom, prvom disperzijskom silikatnom bojom, koja je za razliku od Purkristalata jednokomponentna i samim time lakša za obradu. Godine 2002. Keimfarben je na tržište iznio Keim Soldalit, sol-silikatnu boju ili silika-sol-silikatnu boju (vezivo silika sol i vodeno staklo), što upotrebu silikatnih boja čini još univerzalnijom i lakšom.

Bibliografija

• Marion Wohlleben, Brigitt Sigel (Red.): Mineralfarben: Beiträge zur Geschichte und Restaurierung von Fassadenmalereien und Anstrichen. Festschrift zum 120 jährigen Bestehen der Firma Keimfarben. (Institut für Denkmalpflege, 19) Zürich: vdf Hochschul-Verl. AG an der ETH, 1998, ISBN 3-7281-2651-9
• Kurt Schönburg: Beschichtungstechniken heute Huss Medien GmbH, Berlin, 2005, ISBN 3-345-00831-9 (S. 149 ff)
• Kurt Schönburg: Historische Beschichtungstechniken Bauwesen, Berlin, 2002, ISBN 3-345-00796-7 (S. 191 ff)