Zapadni galeb

(Preusmjereno s Larus occidentalis)

Zapadni galeb (Larus occidentalis) je veliki galeb bijele glave koji živi na zapadnoj obali Sjeverne Amerike. Prije se smatrao specifičnom podvrstom za meksičkog galeba (Larus livens) u Kalifornijskom zaljevu. Zapadni galeb kreće se od Britanske Kolumbije u Kanadi do Baja California u Meksiku.[2]

Zapadni galeb
Odrasla ptica
Odrasla ptica
Mladi galeb tijekom prve zime
Mladi galeb tijekom prve zime
Status zaštite
Status iucn3.1 LC hr.svg

Status zaštite: Najmanja zabrinutost (lc)[1]

Sistematika
Carstvo: Animalia
Koljeno: Chordata
Razred: Aves
Red: Charadriiformes
Porodica: Laridae
Rod: Larus
Vrsta: L. occidentalis
Dvojno ime
Larus occidentalis
(Audubon, 1839)
Raspon
Larus occidentalis map.svg

OpisUredi

 
Zapadni galeb u letu iz ad litica Bodega Heada.

Zapadni galeb je veliki galeb koji može narasti od 55 to 68 cm u duljinu, s rasponom krila između 130 i 144 cm, s tjelesnom masom kzmeđu 800 i 1400 grama.[3][4] U studiji koja je obuhvatila 48 galebova te vrste, prosječna mase je bila 1011 g.[5] Među standardnim mjerenjima, tetiva krila je 38 to 44.8 cm, kljun je 4.7 to 6.2 cm, a gležanj mu je od 5.8 do 7.5 cm. Zapadni galeb ima bijelu glavu i tijelo i siva krila. Ima žuti kljun s crvenom subterminalnom mrljicom (ovo je malo mjesto na kraju računa koje pilići kljucaju kako bi stimulirali hranjenje). Jako podsjeća na galeba Larus schistisagus. Na sjeveru svog područja rasprostranjenosti čini hibridnu zonu sa svojim bliskim srodnikom sjevernopacifičkim galebom (Larus glaucescens). Zapadnim galebovima treba otprilike četiri godine da dostignu svoje odraslo perje,[6] te uzorke i boje na perju. Zapadni galeb obično živi oko 15 godina, ali može živjeti i do 25 godina. Najveća kolonija zapadnih galebova nalazi se na Farallonskim otocima, smještenim oko 40 km zapadno od San Francisca, Kalifornija;[7] na području zaljeva San Francisco živi oko 30 000 galebova. Zapadni galebovi također žive na obali Oregona.[8]

Rasprostranjenost i staništeUredi

Zapadni galeb je cjelogodišnji stanovnik Kalifornije, Oregona, Donje Kalifornije i južnog Washingtona. Selica je, seli se u sjeverni Washington, Britansku Kolumbiju i Baja California Sur kako bi proveli dio godine van sezone parenja.

PonašanjeUredi

 
Zbližavanje para galebova

Zapadni galeb rijetko ulazi više od otprilike 100 milja u unutrašnjost, gotovo nikad jako daleko od oceana;[6] to je gotovo isključivo morski galeb. Gnijezdi se na obalnim otocima i stijenama uz obalu te na otocima unutar ušća. Kolonija postoji i na otoki Ano Nuevo, zatim na otoku Anacapa u Nacionalnom parku Channel Islands i na otoku Alcatraz u zaljevu San Francisco. U kolonijama dugotrajni parovi agresivno brane teritorije čije se granice mogu lagano mijenjati iz godine u godinu, ali se održavaju za život mužjaka.

PrehranaUredi

Zapadni galebovi hrane se u pelagičnim sredinama i u zoni plime i oseke. Na moru hvataju ribu[7] i beskralježnjake poput krila, lignje i meduze. Nisu u stanju roniti i hraniti se isključivo na površini vode. Na kopnu se hrane trupovima tuljana i morskih lavova i životinjama pregaženim na cesti, kao i školjkama iz porodice Cardiidae, morskim zvijezdama, priljepcima i puževima u zoni plime i oseke. Oni se također hrane otpacima ljudske hrane, na staništima izmijenjenim ljudima, uključujući odlagališta otpada, i uzimaju hranu koja im je dana ili ukradena od ljudi u marinama, plažama i parkovima. Poznato je da su zapadni galebovi grabežljivci koji ubijaju i jedu mladunke drugih ptica, posebno pačića, pa čak i odrasle neke manje vrste ptica. Zapadni galebovi, uključujući onoga koji je živio na jezeru Merritt u Oaklandu, poznati su po tome što su ubijali i jeli golubove. Također će ugrabiti ribu iz usta kormorana ili pelikana prije nego što ih proguta.

RazmnožavanjeUredi

Na roditeljskom teritoriju izgrađeno je gnijezdo vegetacije i položena su 3 jaja. Ova se jaja inkubiraju mjesec dana. Jednom izleženi pilići ostaju unutar teritorija dok ne opernate. Piliće koji zalutaju na teritorij drugog galeba može ubiti par tog teritorija. Smrtnost pilića je velika, s tim da u prosjeku jedan polić preživi dok ne opernati. Povremeno će napuštene piliće udomiti drugi galebovi.

HibridizacijaUredi

U državi Washington zapadni galeb često se hibridizira sa sjevernopacifičkim galebom i može jako nalikovati eskimskom galebu.[6] Hibridi imaju ravniju i veću glavu te deblji kljun s izraženim kutom na donjem dijelu kljuna, što ih razlikuje od manjeg eskimskog galeba.[6]

Zapadni galebovi i ljudiUredi

 
U letu iznad zaljeva San Francisco.

Zapadni galeb trenutno se ne smatra ugroženim. Međutim, oni imaju, za galeba, ograničeni domet. Brojke su se u 19. stoljeću znatno smanjile uzimanjem jaja morskih ptica za rastući grad San Francisco. Zapadne kolonije galebova također su patile od poremetnje njihovog staništa koja su pretvorena u svjetioničke stanice, ili, u slučaju Alcatraza, u zatvor.

Zapadni galebovi vrlo su agresivni kada brane svoje teritorije, zbog čega ih neka tretiraju kao prijetnju. Automatizacija svjetionika i zatvaranje zatvora u Alcatrazu omogućili su vrsti da povrati dijelove svog područja. Trenutno su osjetljivi na klimatske događaje poput događaja El Niño i izlijevanja nafte.

Tisuće zapadnih galebova i pilića borave na otoku Anacapa u Nacionalnom parku Kanalskih otoka.

Zapadni galebovi postali su ozbiljna smetnja bejzbolskom timu San Francisco Giantsa. Tisuće galebova prelijeću AT&T Park u San Franciscu tijekom utakmica. Oni se roje po terenu, vrše nuždu prema navijačima, a nakon utakmica jedu ostatke stadionske hrane na sjedalima; kako ptice znaju kada se igre završavaju, nepoznato je. Galebovi su otišli dok je crvenorepi jastreb posjetio park krajem 2011. godine, ali vratili su se nakon što je soko nestao. Savezni zakon zabranjuje odstrel ptica, a unajmljivanje sokolara koštalo bi Giantse 8000 američkih dolara po igri.[8]

U medijimaUredi

Zapadni galeb bio je jedan od antagonista u poznatom filmu Alfreda Hitchcocka Ptice koji je sniman u zaljevu Bodega u Kaliforniji.

GalerijaUredi


IzvoriUredi

  1. BirdLife International. 2012. Larus occidentalis. IUCN Red List of Threatened Species. 2012. Pristupljeno 26. studenoga 2013.
  2. Western Gull. U.S. National Audubon Society. Inačica izvorne stranice arhivirana 24. listopada 2008. Pristupljeno 20. srpnja 2010.
  3. Olsen, Klaus Malling; Larsson, Hans. 2004. Gulls of North America, Europe, and Asia. Princeton University Press. ISBN 978-0691119977
  4. Harrison, Peter. 1991. Seabirds: An Identification Guide. Houghton Mifflin Harcourt. ISBN 978-0-395-60291-1
  5. Dunning Jr., John B., ur. 1992. CRC Handbook of Avian Body Masses. CRC Press. ISBN 978-0-8493-4258-5
  6. a b c d Western Gull. All About Birds. Cornell Lab of Ornithology. Pristupljeno 20. srpnja 2010.
  7. a b Emslie, Steven D.; Messenger, Sharon L. Ožujak 1991. Pellet and Bone Accumulation at a Colony of Western Gulls. Journal of Vertebrate Paleontology. 11 (1): 133–136. doi:10.1080/02724634.1991.10011380. JSTOR 4523362
  8. a b Rogers, Paul. 20. srpnja 2013. AT&T Park gulls vex San Francisco Giants. San Jose Mercury News. Pristupljeno 20. srpnja 2013.

Dodatni izvoriUredi

  • Pierotti, R.J.; Annett, C.A. 1995. Poole, A.; Gill, F. (ur.). Western Gull (Larus occidentalis). The Birds of North America. The Academy of Natural Sciences, Philadelphia, and The American Ornithologists’ Union, Washington, D.C.

Vanjske povezniceUredi

 U Wikimedijinu spremniku nalazi se još gradiva na temu: Larus occidentalis
 Wikivrste imaju podatke o: Larus occidentalis

Western Gull Facts - from University of Washington Nature Mapping Program