Otvori glavni izbornik
Flag of France.svg Ligier
Puno ime Equipe Ligier
Sjedište Vichy (1976.-1988.)
Magny-Cours (1989.-1996.), Francuska
Značajno osoblje Guy Ligier
Ken Anderson
Loïc Bigois
Flavio Briatore
Gérard Ducarouge
Značajni vozači Flag of France.svg Jacques Laffite
Flag of France.svg Patrick Depailler
Flag of France.svg Didier Pironi
Flag of France.svg René Arnoux
Flag of France.svg Olivier Panis
Statistika
Utrke 332 (326 startova)
Prva utrka Velika nagrada Brazila 1976.
Prva pobjeda Velika nagrada Švedske 1977.
Posljednja pobjeda Velika nagrada Monaka 1996.
Posljednja utrka Velika nagrada Japana 1996.
Konstruktorski naslovi 0
Vozački naslovi 0
Pobjede 9
Prvo startno mjesto 9
Najbržih krugova 10
Podiji 50

Equipe Ligier je bivša momčad Formule 1.

Momčad je osnovana 1968. od strane francuskog ragbi igrača Guya Ligiera. Povod osnivanja momčadi bila je smrt francuskog automobilističkog vozača Jo Schlessera, dugogodišnjeg Ligierovog prijatelja. Momčad je u početku nastupala u nižim trkačim kategorijama, a od 1970. do 1975. nastupala je i na utrci 24 sata Le Mansa.

U Formuli 1, Liger je nastupao od 1976. do 1996., te ostvario 9 pobjeda, isto toliko i najbržih krugova utrke, te sveukupno 50 podija. Uoći sezone 1997., Guy Ligier je prodao momčad Alainu Prostu.

LigierProst

Formula 1Uredi

Početak (1976.-1978.)Uredi

 
Laffite na VN Italije 1976.

Momčad je pristupila natjecanju Formule 1 1976. sezone. Pogonjen Matrinim V12 motorima, sa samo jednim vozačem u kokpitu, Francuzom Jacquesom Laffiteom, Ligier je već u prvoj sezoni ostvario jako dobre rezultate. Laffite prve bodove osvaja na trećoj utrci na Velikoj nagradi SAD-a u Long Beachu, a prvi podij na Velikoj nagradi Belgije na Zolderu. Do kraja sezone još se dva puta penje na podij, te završava sedmi u ukupnom poretku sa 20 bodova, dok Ligier sa istim brojem bodova završava na petom mjestu konstruktora.

Sljedeće 1977. Laffite je jedini vozač momčadi do posljednje utrke, kada mu se pridružuje drugi Francuz Jean-Pierre Jarier. Ova sezona je bila nešto slabija nego prethodna, ali momčad 1977. ostvaruje svoju prvu pobjedu. Dogodilo se to na Velikoj nagradi Švedske na Anderstorpu, kada Laffite pobjeđuje startavši sa osme startne pozicije. Bila je to prva pobjeda i za samog Laffitea.

Laffite i 1978. provodi "usamljen" u ekipi. Solidna sezona sa dva podija u Jarami na Velikoj nagradi Španjolske i Hockenheimringu na Velikoj nagradi Njemačke, rezultirala je sa 19 osvojenih bodova i šestim mjestom u ukupnom poretku konstruktora. Sam Laffite, sezonu je završio na osmom mjestu.

Vrhunac (1979.-1982.)Uredi

Ligier je raskinuo ugovor sa Matrom, te dogovorio suradnju sa Fordom. Rezultat te suradnje bile su tri najuspješnije sezone za Ligier u Formuli 1.

Momčad je prvi put tijekom cijele sezone imala dva vozača. Osim Laffitea, 1979. je za Ligier vozio i Francuz Patrick Depailler. Na prvoj utrci u Buenos Airesu na Velikoj nagradi Argentine, Laffite je pobjedio. Sljedeća Velika nagrada Brazila donijela je Ligieru "dvostruku" pobjedu; Laffite je bio prvi, Depailler drugi. Na Velikoj nagradi Španjolske, Depailler donosi momčadi treću i posljednju pobjedu te sezone. Momčad je nakon te utrke vodeća u poretku konstruktora, ali kako sezona odmiće Ferrari u rukama Gillesa Villeneuvea i Jodyja Schecktera postaje dominantna momčad. Pred kraj sezone Clay Regazzoni i Alan Jones donose Williamsu pet pobjeda, tako da Ligier završava sezonu na trećem mjestu. Depaillera je nakon Velike nagrade Francuske do kraja sezone zamjenio Jacky Ickx.

Sljedeće 1980. u momčad dolazi Francuz Didier Pironi, te na Zolderu donosi prvu pobjedu Ligieru te sezone. Laffite ponavlja uspjeh na Velikoj nagradi Njemačke. Tri utrke prije kraja i Laffite i Pironi su imali šanse osvojiti naslov svjetskog prvaka. Nakon završetka sezone, Ligier se opet vraća Matri.

 
Ligier JS11/15 iz 1980.

Osim, već sada standardnog Laffitea, Sljedeće 1981. za momčad su vozila tri francuska vozača, Jean-Pierre Jabouille, Patrick Tambay, te povratnik Jarier. Konstantni problemi na bolidu doveli su do toga da nijedan od njih nije osvojio bodove tokom sezone. Za odlične rezultate pobrinuo se Laffite. Dvije pobjede na Velikoj nagradi Austrije i Velikoj nagradi Kanade, kao i još pet podija, doveli su Laffitea u borbu za naslov svjetskog prvaka utrku prije kraja prvenstva. Uoći posljednje utrke u Caesars Palaceu, Carlos Reutemann imao je 49 bodova, Nelson Piquet 48, a Laffite 43. Sva tri vozača odvozila su blijedu utrku, a naslov je pripao Piquetu.

Sezona 1982., nije bila toliko uspješna kao prethodne tri. Moglo bi se reći da su performanse bolida bile kao u početku Ligierove karijere. Novi vozač momčadi, Amerikanac Eddie Cheever pomalo je zasjenio Ligierovu zvijezdu Laffitea. Cheever je ostvario tri podija i skupio 15 bodova, dok se Laffite samo jednom popeo na podij i završio sezonu sa 5 bodova. Matra i Ligier su se ponovno razišli na kraju sezone.

Prva kriza (1983.-1984.)Uredi

Fordovi V8 motori, kao i nova šasija JS21, pokazali su se ovog puta kao potpuni promašaj. Laffite je napustio momčad te otišao u Williams, dok je Cheever potpisao za Renault. Po treći put Jarier je postao vozač Ligiera, dok je drugo mjesto u momčadi popunio Brazilac Raul Boesel. Sezona 1983. bila je katastrofalna. Dva sedma mjesta bila su maksimalni doseg za momčad, tako da je Ligier prvi put u povijesti završio sezonu bez osvojenih bodova.

Nakon samo jedne sezone, suradnja sa Fordom je prekinuta, a momčad se odlučila za Renaultove V6 turbo motore. Sa novom postavom, Francuzom Françoisom Hesnaultom i Andreom de Cesarisem, momčad je 1984. tražila izlazak iz krize. Sezona je počela relativno dobro, pošto je De Cesaris u prve četiri utrke osvojio 3 boda, ali na tome je sve ostalo. Nešto bolja sezona nego prethodna, ali i dalje miljama daleko od starih slavnih dana prije nekoliko godina.

Oporavak (1985.-1986.)Uredi

Nakon dvije neuspjele sezone u Williamsu, Laffite se 1985. vratio u Ligier. Novi bolid JS25, dizajniran do strane Michela Beaujona i Claudea Galopina, bio je nešto bolji nego njegov prethodnik. Značajna promjena bila je prelazak sa Michelin guma na Pirellijeve. Guy Ligier je nakon Velike nagrade Nizozemske uručio otkaz De Cesarisu, zbog učestalih sudara. De Cesaris je od 11 utrka, završio tek 3, od kojih jednu u bodovima, te je zamjenjen Francuzom Philippeom Streiffom. Laffite je tokom sezone ostvario tri podija, među kojima je bilo i drugo mjesto na prvom izdanju Velike nagrade Australije u Adelaideu, na kojoj je i Streiff završio na trećem mjestu. Ligier je prikupio 23 boda i završio na šestom mjestu u konstruktorskom poretku.

Ligier JS27 iz 1986. bio je razvoj prošlogodišnjeg JS25, sa prerađenom aerodinamokom i nižim spremnikom za gorivo kako bi iskoristili granice goriva koja je smanjena sa 220 na 195 litara. Bolid je bio i nešto lakši nego JS25. Momčad je predstavila i novog vozača, Francuza Renéa Arnouxa. Sezona je dobro počela i za Arnouxa i za Laffitea, koji se penjao na podij dva puta. Na VN Velike Britanije na Brands Hatchu došlo je do velikog sudara na startu,u kojem je sudjelovalo desetak vozača, među kojima i Laffite. Utrka je prekinuta, a Laffite je otpremljen u bolnicu zbog loma nogu. Bila je ovo posljednja utrka u karijeri Formule 1 za Laffitea, koji je nakon ove utrke zamjenjen Francuzom Philippeom Alliotom.

Druga kriza (1987.-1992.)Uredi

 
Alliot na VN SAD-a 1990.

Uoći 1987. momčad je prekinula suradnju sa Pirellijem, te dogovorila suradnju sa Goodyearom. Ligier JS29 je bio dizajniran tako da odgovara Alfa Romeo motorima. No i prije početka sezone, suradnja između Ligiera i Alfa Romea je raskinuta. Momčad je bila opskrbljena sa Megatronovim turbo motorom, koji je zapravo bio stari BMW M12 motor. S obzirom na promjenu dobavljača motora, Ligier je redizajnirao bolid uoći prve utrke sezone. Talijanski vozač Piercarlo Ghinzani dobio je mjesto u momčadi. Sezona je bila promašena. Tek 1 osvojeni bod Arnouxa na Velikoj nagradi Belgije bio je dovoljan za jedanaesto mjesto u konstruktorskom poretku.

Za sljedeću 1988. momčad je napravila nekoliko promjena. Ghinzani je zamjenjen Šveđaninom Stefanom Johanssonom, a Megatronov motor sa Juddovim V8 motorom. Sezona je bila još gora nego prethodna. Na Velikoj nagradi San Marina, prvi put u Ligierovoj povijesti, oba vozača se nisu uspjela kvalificirati za utrku. Ukupno osam puta barem jedan od vozača nije uspjeo proći kvalifikacije.

Momčad 1989. opet mijenja dobavljča motora. Ovaj put je to Ford Cosworth i njegov V8 3.5 litreni motor. Francuz Olivier Grouillard, novi je vozač umjesto Johanssona. Ligier i dalje nema dovoljno brzine da se kvalificira na svaku utrku, ali unatoć tome vozači uspjevaju ugrabiti 3 boda tokom sezone. Bila je ovo posljednja sezona u Formuli 1 za Arnouxa.

Povratnik u momčad, Philippe Alliot i Talijan Nicola Larini, nisu uspjeli osvojiti bodove 1990., ali se Ligier JS33BB barem kvalificirao na gotovo svaku utrku za razliku od prethodne dvije sezone. Larini je dva puta osvojio 7. mjesto, te odustao tek tri puta tokom sezone. Potpuno nova vozačka postava 1991., kao i novi V12 Lamborghinijevi motori nisu urodili plodom. Ligier JS35 bio je pretežak, a nije pomogao ni veliki spremnik ulja potreban za novi motor. Tako da je ovo bila još jedna sezona gdje Ligierovi vozači, ovog puta Thierry Boutsen i Érik Comas, nisu uspjeli osvojiti bodove. Belgijanac i Francuz bili su Ligierovi vozači i 1992., kada je kraj krize bio na vidiku. Momčad koristi Renaultove V10 motore kroz ovu godinu. Uoći sezone, Alain Prost testira novi bolid JS37. Unatoč slaboj aerodinamici, Ligier uspjeva osvojiti ukupno 6 bodova. Čak 47 utrka je prošlo od Grouillardove VN Francuske 1989. i prvih Comasovih bodova za momčad na VN Kanade ove sezone, što je najduži period bez osvojenog boda u povijesti Ligiera.

Završne godine (1993.-1996.)Uredi

Potpuno nova vozačka postava za 1993., Britanci Martin Brundle i Mark Blundell, kao i nova JS39 šasija, označili su izlazak iz Ligierove višegodišnje krize. Momčad je po prvi put koristila poluautomatski mjenjač, a ovo je jedina Ligierova sezona u kojoj nije bio nijedan francuski vozač. Blundell je već na prvoj utrci osvojio treće mjesto, te je Ligier prvi put nakon VN SAD-a 1986. imao vozača na podiju. Sa još dva podija, po jedan Blundella i Brundlea, momčad je nakon dugo vremena završila u gornjem dijelu konstruktorskog poretka sa 23 boda.

 
Ligier JS43, sa kojim je Panis ostvario posljednju pobjedu za ovu momčad.

I za 1994. postava se mijenja. Francuzi Éric Bernard i Oliver Panis, novi su vozači. Bolid je pouzdan, ali nedovoljno brz. Tek na devetoj utrci sezone, na Hockenheimringu, Liger osvaja bodove. Na spomenutoj VN Njemačke, gdje je samo sedam vozača završilo utrku, Panis i Bernard osvojili su drugo i treće mjesto iza pobjednika Gerhard Bergera. Umjesto Bernarda na posljednje tri utrke za Ligier voze Johnny Herbert i Franck Lagorce, no ne uspjevaju osvojiti bodove.

Uoći 1995., Flavio Briatore postaje djelomični vlasnik momčadi, tako da je novi JS41 bolid zapravo kopija Benettonovog B195 bolida, još jedne Briatoreove momčadi. Uz bok Panisu, Ligier prvi put dovodi japanskog vozača, Agurija Suzukija, no on vozi tek šest utrka za momčad i osvaja jedan bod, dok ostatak sezone za Ligier vozi povratnik Brudnle. Po jedan podij za Panisa i Brundlea, smjestili su momčad na peto mjesto u poretku kosntruktora. Valja još napomenuti da je momčad ove sezone koristila V10 motore Mugen-Honde.

Za posljednju sezonu u svojoj karijeri u Formuli 1, momčad je dovela Brazilca Pedra Diniza. JS43 iz 1996., dizajniran od strane Franka Derniea, bio je evolucija relativno uspješnog JS41 iz prethodne godine. No novi se bolid nije mogao pohvaliti osobitim performansama. Bio je sporiji i nešto nepouzdaniji od svog prethodnika. Panis i Diniz tek na pet utrka uspjevaju osvojiti bodove. Na četiri utrke to je bilo 5. mjesto i tri 6. mjesta, dok je na petoj utrci Panis ostvario svoju jedinu, i za Ligier posljednju pobjedu. Čudo na VN Monaka dogodilo se 19. svibnja. Panis je startao tek kao 14. na gridu. Do cilja, na utrci promjenjivih uvjeta gdje je kiša dva puta padala, došla su tek tri vozača. Čak 14 vozača odustalo je zbog sudara, a njih tek pet zbog mehaničkih problema. Sigurnom i spretnom vožnom, vješto izbjegavajući probleme, Panis je pobjedio ispred Davida Coultharda u McLarenu i Herberta u Sauberu.

Period Ligera od 15 godina između dvije pobjede (Kanada 1981. - Monako 1996.), najduži je period jedne momčadi u Formuli 1. (Mercedes i Honda imaju duži period između dvije pobjede, no oni se tokom tog perioda većinu vremena nisu natjecali u Formuli 1, pa samim time nisu ni mogli pobjeđivati u utrci.) Momčad je 1997. prodana Alain Prostu i preimenovana u Prost Grand Prix.

RezultatiUredi

Godina Puni naziv momčadi Šasija Motor Gume Vozači Kostruktorski poredak
1996. Ligier Gauloises Blondes JS43 Mugen-Honda MF-301 HA 3.0 V10 G   Olivier Panis
  Pedro Diniz
6. mjesto (15 bodova)
1995. Ligier Gauloises Blondes JS41 Mugen-Honda MF-301 3.0 V10 G   Olivier Panis
  Martin Brundle
  Aguri Suzuki
5. mjesto (24 boda)
1994. Ligier Gauloises Blondes JS39B Renault RS6 3.5 V10 G   Olivier Panis
  Éric Bernard
  Johnny Herbert
  Franck Lagorce
6. mjesto (13 bodova)
1993. Ligier Gauloises Blondes JS39 Renault RS5 3.5 V10 G   Martin Brundle
  Mark Blundell
5. mjesto (23 boda)
1992. Ligier Gauloises Blondes JS37 Renault RS3B 3.5 V10
Renault RS3C 3.5 V10
G   Thierry Boutsen
  Érik Comas
7. mjesto (6 bodova)
1991. Equipe Ligier Gitanes JS35
JS35B
Lamborghini 3512 3.5 V12 G   Thierry Boutsen
  Érik Comas
13. mjesto (0 bodova)
1990. Equipe Ligier Gitanes JS33B Ford Cosworth DFR 3.5 V8 G   Nicola Larini
  Philippe Alliot
11. mjesto (0 bodova)
1989. Ligier Loto JS33 Ford Cosworth DFR 3.5 V8 G   René Arnoux
  Olivier Grouillard
13. mjesto (3 boda)
1988. Ligier Loto JS31 Judd CV 3.5 V8 G   René Arnoux
  Stefan Johansson
15. mjesto (0 bodova)
1987. Ligier Loto JS29B
JS29C
Megatron M12/13 1.5 L4 t G   René Arnoux
  Piercarlo Ghinzani
11. mjesto (1 bod)
1986. Equipe Ligier JS27 Renault EF4B 1.5 V6 t P   Jacques Laffite
  René Arnoux
  Philippe Alliot
5. mjesto (29 bodova)
1985. Equipe Ligier
Equipe Ligier Gitanes
JS25 Renault EF4B 1.5 V6t P   Jacques Laffite
  Andrea de Cesaris
  Philippe Streiff
6. mjesto (23 boda)
1984. Ligier Loto JS23 Renault EF4 1.5 V6 t M   François Hesnault
  Andrea de Cesaris
10. mjesto (3 boda)
1983. Equipe Ligier Gitanes JS21 Ford Cosworth DFV 3.0 V8
Ford Cosworth DFY 3.0 V8
M   Jean-Pierre Jarier
  Raul Boesel
14. mjesto (0 bodova)
1982. Equipe Talbot Gitanes JS19
JS17B
JS17
Matra MS81 3.0 V12 M   Jacques Laffite
  Eddie Cheever
8. mjesto (20 bodova)
1981. Equipe Talbot Gitanes JS17 Matra MS81 3.0 V12 M   Jacques Laffite
  Jean-Pierre Jarier
  Jean-Pierre Jabouille
  Patrick Tambay
4. mjesto (44 boda)
1980. Equipe Ligier Gitanes JS11/15 Ford Cosworth DFV 3.0 V8 G   Jacques Laffite
  Didier Pironi
2. mjesto (66 bodova)
1979. Ligier Gitanes JS11 Ford Cosworth DFV 3.0 V8 G   Jacques Laffite
  Patrick Depailler
  Jacky Ickx
3. mjesto (61 bod)
1978. Ligier Gitanes JS9
JS7/9
JS7
Matra MS76 3.0 V12
Matra MS78 3.0 V12
G   Jacques Laffite 6. mjesto (19 bodova)
1977. Ligier Gitanes JS7 Matra MS76 3.0 V12 G   Jacques Laffite
  Jean-Pierre Jarier
8. mjesto (18 bodova)
1976. Ligier Gitanes JS5 Matra MS73 3.0 V12 G   Jacques Laffite 5. mjesto (20 bodova)

Pobjede u Formuli 1Uredi

Rb. Vozač Sezona Datum Velika Nagrada Staza Šasija Motor Grid
1.   Jacques Laffite 1977. 19. lipnja   VN Švedske Anderstorp JS7 Matra MS76 3.0 V12 8
2.   Jacques Laffite 1979. 21. siječnja   VN Argentine Buenos Aires JS11 Ford Cosworth DFV 3.0 V8 1
3.   Jacques Laffite 4. veljače   VN Brazila Interlagos 1
4.   Patrick Depailler 29. travnja   VN Španjolske Jarama 2
5.   Didier Pironi 1980. 4. svibnja   VN Belgije Zolder JS11/15 2
6.   Jacques Laffite 10. kolovoza   VN Njemačke Hockenheimring 5
7.   Jacques Laffite 1981. 16. kolovoza   VN Austrije Österreichring JS17 Matra MS81 3.0 V12 4
8.   Jacques Laffite 27. rujna   VN Kanade Île Notre-Dame 10
9.   Olivier Panis 1996. 19. svibnja   VN Monaka Monaco JS43 Mugen-Honda MF-301 HA 3.0 V10 14

IzvoriUredi

Vanjske povezniceUredi