Matija Ban

Matija Ban [Matija Ban, sin Ivana Bana i Katarine Šilježar, rođen je 16. prosinca 1818. godine u Dubrovniku kako svjedoči upis u maticu krštenih katedralne župe, a njegovi roditelji bili su naseljeni na području župe Pile. Matijin djed i imenjak, Mato/Matija Ban, rođen oko 1762. godine, bio je, kako proizlazi iz matica, pomorac, nastanjen na području župe Pile, a rodom iz župe Mokošica (Izvor: Arhiv Dubrovačke biskupije [[1]]). Matija Ban je umro 14. ožujka 1903. u Beogradu], književnik, diplomat i političar iz Dubrovnika. Bio je član srbokatoličkog pokreta. Pisao je pjesme i povijesne drame, ali književna kvaliteta njegovih uradaka vrlo je niska. Čelnik tiskovnog ureda srbijanske vlade od 1880. godine. Odgojitelj djece srbijanskog kralja i profesor na beogradskom liceju.^[1]

Matija Ban

ŽivotopisUredi

Nakon završene gimnazije u Dubrovniku privatno je slušao filozofiju kod Anđela Maslača i pedagogiju kod Nika Arbanasa. U franjevački red stupio je 1834., ali je iz njega istupio već sljedeće godine. Bio je oduševljeni ilirac-slavjanin^[2] i borac za ujedinjenje Dalmacije s Banskom Hrvatskom, a kasnije predani borac za ujedinjenje svih južnoslavenskih naroda. Pisao je drame, epske i lirske pjesme, povijesne i književne rasprave. U razdoblju od 1839. do 1844. boravio je u Turskoj, u Carigradu i u Bursi.^[1]

1851. napisao je uradak Materi Serbskoj.

Kad su pučem iz 1903. godine na vlast se vratili Karađorđevići, umro je kao hrvatski renegat zaboravljen i od Srba odbačen.^[1]

Njegovu su vilu na Banovu brdu uništile prve salve topova Austro-Ugarske Monarhije po Beogradu 1914. godine.^[1]

Ironija je sudbine da njegovo selo, nekad gusto naseljeno, nema starih kuća, jer su sve današnje nove. Stare su zapalili i opljačkali Banovi "četnici" i jugovojska u velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku 1991. i 1992. godine.^[1]

CitatiUredi

»I mi Srbi, neki smo iztočne crkve, neki zapadne, neki uniatske, a neki prešli smo na tursku vjeru; ništa manje svi smo Srbi, ter sastavljamo srbsko pleme, kojima god srbsko narečie jest narečie materinsko. Ima nas preko pet miliona, a živemo u Dalmaciji, u Ercegovini, u Crnojgori, u nekim predjelima gornje Albanije i Mačedonije, u Srbiji, u Slavoniji i u južnoj Ungariji [Vojvodini].«

(Matija Ban, Nekoliko domorodnih popevaka' anakreonka'^[3])

IzvoriUredi

1. Tolja, N: Dubrovački Srbi katolici - istine i zablude, Dubrovnik, 2011.

↑ ^a ^b ^c ^d ^e Pogreška u citiranju: Nevažeća <ref> oznaka; nije zadan tekst za izvor Abramović
↑ www.jstor.org, "Banac, Ivo (1983). "The Confessional "Rule" and the Dubrovnik Exception: The Origins of the "Serb-Catholic" Circle in Nineteenth-Century Dalmatia". Slavic Review 42 (3). pp. 448–474."
↑ books.google.hr, ""Nekoliko domorodnih popevaka' anakreonka' Matija Bana.". Dubrovnik Cvijet narodnog knjižstva. Zagreb: Ljudevit Gaj. 1851. pp. 184–185."

[Abramović-1] Pogreška u citiranju: Nevažeća <ref> oznaka; nije zadan tekst za izvor Abramović

[2] www.jstor.org, "Banac, Ivo (1983). "The Confessional "Rule" and the Dubrovnik Exception: The Origins of the "Serb-Catholic" Circle in Nineteenth-Century Dalmatia". Slavic Review 42 (3). pp. 448–474."

[3] s.google.hr, ""Nekoliko domorodnih popevaka' anakreonka' Matija Bana.". Dubrovnik Cvijet narodnog knjižstva. Zagreb: Ljudevit Gaj. 1851. pp. 184–185."

[1]

[2]

[3]