Wikipedija

Neoosmanizam

Neoosmanizam je nacionalistička, islamistička i panturkistička ideologija i političko-strategijski program koji zagovara obnovu i jačanje utjecaja današnje Republike Turske na svim onim područjima koja je krvavom ekspanzionističkom politikom osvojilo Osmansko Carstvo od 1300 godine pa sve do pada carstva 1922. (pogledati kartu). Bivši turski ministar vanjskih poslova Ahmet Davutoğlu u svojoj knjizi "Strategijska dubina: međunarodni položaj Turske" izdanoj 2001., a svakako ohrabren snažnim gospodarskim rastom koji je bilježila Republika Turska, predstavio je ciljeve ove vištestoljetne ideje o nametanju snažnijeg turskog utjecaja u svim aspektima života (politika, gospodarstvo, kultura.) u državama srednje i jugoistočne Europe, tj. na prostoru koje je nekada bilo dijelom bivšeg Osmanskog Carstva, odnosno, na svim od strane Osmanlija okupiranim prostorima koji su nakon konačne smrti "bolesnika s Bospora" (kako je ruski car Nikola I nazvao propadajuće Osmansko carstvo) ostali izvan granica današnje Republike Turske. Neki analitičari ovu ideologiju pripisuju vanjskoj politici Republike Turske, kao i skupini islamista i konzervativnih turskih političara iz Anadolije.[1][2] Neoosmanska interesna sfera obuhvaća prostore Zakavkazja, Središnje Azije, Bliskog istoka i jugoistočne Europe, odnosno Balkanskog poluotoka.[3]

Ahmet Davutoğlu uredi

Ministar vanjskih poslova Republike Turske Ahmet Davutoğlu je i šef odsjeka za međunarodne odnose Sveučilišta Beykent. Prema mišljenju islamologa Darka Tanaskovića, Sveučilište Beykent je rasadnik neoosmanizma.[1] Ahmet Davutoğlu je tijekom razdoblja 1990. – 1995. godine predavao na Međunarodnom islamskom sveučilištu u Kuala Lumpuru, gdje se upoznao s Mustafom Cerićem.[3] Davutoğlu je autor djela „Strategijska dubina: međunarodni položaj Turske“ (2001.) u kome su predstavljena načela neoosmanske ideologije koja su na današnjoj turskoj političkoj sceni oživotvorena u programu Erdoğanove stranke AKP, dok se provedba neoosmanske politike i njenih primarnih ciljeva najjasnije ogleda u vanjskoj politici turskog predsjednika Recepa Tyyipa Erdogana. U svom djelu iz 2001. „Strategijska dubina: međunarodni položaj Turske“, Ahmet Davutoğlu iznosi da je „Turska baštinik svih stoljeća osmanske prošlosti tijekom kojih su postavljene trajne osnove u povijesnom, ekonomskom i mentalnom pogledu, zbog čega Turska i danas ima mogućnost i sva prava na tim prostorima ostvariti posebnu ulogu“, te da „Turska kao nasljednica Otomanskog imperija ne može biti epizodista, već isključivo protagonist na međunarodnoj sceni“.[1]

Na otvaranju konferencije „Osmansko nasljeđe i muslimanske zajednice Balkana danas“ u listopadu 2009. u Sarajevu, Ahmet Davutoğlu je kao tadašnji ministar vanjskih poslova Republike Turske izjavio sljedeće:

» Mi želimo novu balkansku regiju utemeljenu na političkim vrijednostima, ekonomskoj međuovisnosti, suradnji i kulturnoj harmoniji. To je bio otomanski Balkan. Mi ćemo obnoviti ovaj Balkan... Otomanska stoljeća Balkana su uspješna priča, a sada trebamo obnoviti tu priču. «

Ahmet Davutoğlu[4]


U svom djelu „Strategijska dubina: međunarodni položaj Turske“ Ahmet Davutoğlu objašnjava da bi za projekt obnove i snaženja utjecaja "novog Osmanskog carstva" - odnosno, današnje Republike Turske kao njegove sljednice u svim pogledima, kao „građevinski materijal“ trebalo poslužiti muslimansko stanovništvo pojedinih regija.[2] On Bošnjake i Albance smatra za dva „temeljna i tradicionalna oslonca osmansko-panturkističke politike na Balkanu“.[2] Davutoğlu prostor koji se sa zapada proteže od Bihaća, preko Federacije BiH, zatim Stare Raške (Sandžaka), Kosova, Albanije, Makedonije, Kirdžalije do Trakije, smatra svojevrsnim koridorom od velike važnosti za Republiku Tursku.[2] Ovaj prostor je već ranije definiran kao zelena transverzala. U svom djelu „Strategija dubina“ Davutoğlu opisuje tri koncentrična geopolitička kruga, odnosno turske interesne sfere.[2] U tako nazvanom „Unutarnjem krugu“ se nalaze Republika Srbija, Kosovo, Republika Albanija i Republika Sjeverna Makedonija; u „Središnjem krugu“ su Republika Srbija, Republika Grčka, Republika Bugarska i Bosna i Hercegovina (Federacija BiH); dok „Vanjski krug“ koji nije od primarne važnosti za Republiku Tursku čine Republika Hrvatska, Republika Mađarska i Republika Rumunjska.[2]

Povijest uredi

  Podrobniji članci o temama: Mustafa Kemal Atatürk i Mladoturci

Neoosmanizam se pojavljuje kao obnovljena osmanska ideologija i kao suprotnost kemalizmu u Republici Tuskoj krajem dvadesetog stoljeća. Ova ideologija je bila manje izražena tijekom hladnog rata, iako neki smatraju da je turska okupacija Sjevernog Cipra dio neoosmanističkih planova.[3] Alija Izetbegović sa stanovišta panislamizma i islamskog funadamentalizma u svojoj Islamskloj deklaraciji kritizira sekularni poredak Mustafe Kemala Atatürka i naziva ga „europskim plagijatom“.[3] Islamisti smatraju da je moderna nacionalna država zasnovana na sekularnim vrijednostima glavna prepreka za reislamizaciju turskog društva. Oni smatraju da moderni sekulrani poredak smanjuje politički utjecaj Republike Turske u odnosu na Osmansko carstvo koje se temeljilo na osnovama islama.[3]

Literatura uredi

  • Neoosmanizam - povratak Turske na Balkan, Darko Tanasković, JP „Službeni glasnik“, Beograd, (2010.)

Izvori uredi

  1. ↑ a b c Srpska politika: Političke analize: Šta je to neoosmanizam? Prof.dr Darko Tanasković na predavanju „Neoosmanizam - Povratak Turske na Balkan“, 22. lipanj 2010.[neaktivna poveznica]
  2. ↑ a b c d e f Nova srpska politička misao: „Strategijska dubina“ turske spoljne politike, 19.7.2010.
  3. ↑ a b c d e Nova srpska politička misao: „Strategijska dubina“ turske spoljne politike, 19.7.2010. (srp.)
  4. ↑ Cilj turske vanjske politike - Uspon otomanskog Balkana. RTRS. 24. listopada 2009.

Vanjske poveznice uredi

Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Neoosmanizam&oldid=6216324"