Nikolaj Velimirović

Nikolaj Velimirović (4. siječnja 1881. - 18. ožujka 1956.) je bio episkop Srpske pravoslavne crkve, krišćanski teolog te vrlo nadaren govornik i srpsko-nacionalistički ideolog.

Nikolaj Velimirović

ŽivotopisUredi

Rođen imenom Nikola Velimirović . Kao mladić teško oboljeva od dizenterije i odlučio je da će svoj život posvetiti Bogu ako preživi. Preživio je, ubrzo potom biva zaređen kao redovnik pod imenom Nikolaj . Zaređen je u svećenstvo i brzo je postao važan vođa i glasnogovornik Srpske pravoslavne crkve, posebno u njezinim odnosima sa Zapadom.

Nikolaj Velimirović u mladosti je bio veliki zastupnik liberalnih ideja i ekumenizma. U međuratnom razdoblju postaje prevoditelj pravoslavnih bogomoljaca i okreće se protu-europstvu i konzervativizmu. Osnivač je desničarske političke ideologije svetosavskog nacionalizma. Smatra se duhovnim inspiratorom Ljotićeve organizacije ZBOR.[1][2][3] Često je kritiziran zbog antisemitskih stavova iz razdoblja prije Drugog Svjetskog rata.[1][2][4][5][6] Njegovi sledbenici se nazivaju nikolajevci. Adolf Hitler ga je 1935. godine odlikovao medaljom za doprinos 1926. godine pri uređenju Njemačkog groblja iz Prvog svjetskog rata u Bitolju.[7]

Ratni period i poraćeUredi

Kada je nacistička Njemačka okupirala Jugoslaviju u Drugom svjetskom ratu, nacisti su Velimirovića su zatvorili te na kraju odveli u koncentracijski logor Dachau. U prosincu 1944. godine kao dio nagodbe između Hermanna Neubachera, Milana Nedića i Dimitrija Ljotića Nijemci su pustili Nikolaja Velimirovića na slobodu koji je iz sabirnog logora Dachau prebačen u Sloveniju. Velimirović je za vrijeme boravka u Sloveniji blagoslovio dobrovoljce Dimitrija Ljotića i ostale kolaboracioniste i ratne zločince kao što su Dobroslav Jevđević i Momčilo Đujić. U završnim godinama Drugog svjetskog rata napisao je knjigu "Reči srpskom narodu kroz tamnički prozor" u kojoj piše da su Židovi osudili i ubili Krista "zadahnuti smradnim duhom Sotone", dalje kaže da su se "oni pokazali gori protivnici Božji negoli neznabožac Pilat" i da Židove "tako uči đavo, otac njihov".[8] Preselio se u Sjedinjene Američke Države 1946. godine, gdje je ostao do svoje smrti 1956. Snažno je podržao jedinstvo svih pravoslavnih crkava i uspostavio posebno dobre odnose s Anglikanskom te također Američkom episkopalnom crkvom.

Središnje mjesto u Velimirovićevim razmišljanjima činila je kritika humanizma, europske civilizacije, materijalističkog duha i sl. O Europi je mislio kao o velikom zlu kojeg se treba čuvati, i prezirao je njenu kulturu, znanost, naprednost.[9] Episkop Nikolaj je bio duboko očaran srpskom prošlošću nemanjićkog razdoblja pa je ona, po njemu, trebala biti paradigma nove srpske stvarnosti.[9]

Godine 2003. Srpska pravoslavna crkva ga je proglasila svecem i od tada ga slavi kao svetog Nikolaja Žičkog.

IzvoriUredi

  1. 1,0 1,1 Sporno slovo u crkvenom kalendaru
  2. 2,0 2,1 Kanonizacija "proroka" antisemitizma
  3. Nebojsa Popov, Srpski populizam. Od marginalne do dominantne pojave, »Vreme«, Beograd 1993.
  4. Naličje kulta
  5. Nikolaj Velimirović: A Controversial Life
  6. Nikolaj Velimirović apostol nacionalizma
  7. Jovan Byford; Potiskivanje i poricanje antisemitizma u Srbiji. Secanje na vladiku Nikolaja Velimirovica u savremenoj srpskoj pravoslavnoj kulturi str. 32; Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji, 2005, ISBN - 86-7208-117-X
  8. Jovan Byford; Potiskivanje i poricanje antisemitizma u Srbiji. Secanje na vladiku Nikolaja Velimirovica u savremenoj srpskoj pravoslavnoj kulturi str. 30-36; Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji, 2005, ISBN - 86-7208-117-X
  9. 9,0 9,1 Mr Zvezdan Folić: Kosovski mit u projekcijama Srpske pravoslavne crkve

Vanjske povezniceUredi