Otvori glavni izbornik

Papija Hierapolski (oko 130.), apostolski otac.

ŽivotUredi

Bio je biskup u Hierapolisu u Frigiji. Neki patrolozi (Harnack, Batiffol) osporavaju da je bio učenikom Ivana Apostola, kako to spominje sv. Irenej Lionski. Euzebije Cezarejski osporio je Irenejevo svjedočanstvo i zastupao da je Papija bio učenik nekog drugog Ivana. Sigurno je da je bio rođen u Hierapolisu ili u okolici tog grada. Umro je oko 171.g.

DjelaUredi

  • Tumačenja govora Gospodnjih. Od Euzebija doznajemo da je Papija napisao »pet knjiga« pod naslovom »Tumačenja govora Gospodnjih« (Logion kyriakon exegeseos). Djelo je nastalo najvjerojatnije pod carem Hadrijanom (117-138) ili možda pod Trajanom oko g.115. Djelo predstavlja prvi biblijsko-teološki pokušaj prikazivanja nauke Isusa Krista na osnovu Evanđelja i usmene predaje. Djelo je danas izgubljeno; sačuvano je samo nekoliko fragmenata kod drugih starih pisaca.

NaukUredi

Papija je najznačajniji svjedok za Markovo evanđelje tvrdnjom kako je Marko bio Petrov tumač i da je točno zapisao, ali ne po redu, sve što je zapamtio od onoga što je Krist govorio ili činio. U vezi s Matejevim Evanđeljem Euzebije citira od Papije ovu rečenicu: »Matej je dakle hebrejskim dijalektom napisao govore, a svatko ih je tumačio kako je mogao« (HE 3, 39, 15). Vidljivo je iz ove Papijine rečenice da u njegovoj sredini nije bio još u upotrebi Matejev grčki tekst, nego da su pojedinci prevodili Evanđelje s hebrejskog na grčki kako su znali. Papiju općenito treba smatrati predstavnikom judeokršćanske teologije.

MilenarizamUredi

Potrebno je još napomenuti da je Papija zastupao milenarizam (tj. učenje da će Krist nakon uskrsnuća pravednika, a prije konačnog suda, vladati na zemlji kroz 1000 godina skupa s pravednicima koji će uživati u svakoj vrsti materijalnih dobara). Od Papije milenarističke ideje preuzima Irenej Lionski, dok ga Euzebije zbog toga kritizira, jer kaže da je krivo razumio ono što su apostoli govorili u mističkom smislu.

LiteraturaUredi

  • Pavić-Tenšek, Patrologija, Zagreb 1993
  • T. Šagi-Bunič, Povijest kršćanske književnosti, Zagreb 1976