Partizanski filmovi

Poster filma Valter brani Sarajevo na boci piva u Kini

Partizanski filmovi (ponekad i pod nazivom "antifašistički filmovi") označavaju filmski žanr koji je nastao u komunističkoj (titoističkoj) režimskoj filmskoj umjetnosti u republikama i autonomnim pokrajinama socijalističke Jugoslavije.

Ovaj žanr je sa nizom svojih pravila i motiva sličnim američkom westernu ili japanskom jidaigekiju tipičan za režimsku jugoslavensku filmsku umjetnost. Većina ovih filmova se može svrstati i u kategoriju ratnih filmova.

SvrhaUredi

Slično kao ratni filmovi drugih država partizanski filmovi su imali ideološku pozadinu te su imale funkciju održavanja uspomene na Drugi svjetski rat od 1941. do 1945. godine s idealiziranjem "bratstva i jedinstva" uz marksističku liniju predstavljanja etničkog identiteta kao "buržoaskog ideološkog konstrukta".[1]

Partizanski filmovi su često predstavljali „državne projekte“ za koje su izvajane velike svote sredstava, a često je u njima sudjelovao i veliki broj pripadnika Jugoslavenske narodne armije.[2] SFR Jugoslavija nije jedina koja je koristila ratne filmove za svrhu propagande i indoktrinacije pošto je ova praksa bila stvorena u SSSRu i SADu. Pojedini zapadni direktori koristili su vojne snage drugih zemalja ako vojne snage iz zemlje u koje potječu nisu bile voljne sudjelovati tokom snimanja ili ako je snimanje bilo preskupo. Tako recimo ratni filmovi Patton, Lawrence od Arabije su snimljeni u Španjolskoj, a Pad crnog jastreba je snimljen u Maroku uz statiste iz američke vojske. Titovi partizani prikazivali su se kao supraetničke borbene jedinice odgovarale monopolu službene kulture sjećanja na Drugi svjetski rat. Za neke od filmova o Titovim partizanima Tito ih je osobno cenzurirao, tako da direktno odražavaju stanje tadašnje indokrincije".[3] Filmovi su imali često propagandnu zadaću te bili u službi kulta ličnosti Josipa Broza Tita.[4] Prvi partizanski film socijalističke Jugoslavije "Slavica" je imao imao u roku od jedne godine više od dva milijuna gledatelja.[5] Ovaj ogroman broj se objašnjava činjenicom da su škole slale učenike na organizarano gledanje tih i drugih domaćih filmova. [6]

Pri prvoj značajnijoj krizi legitimnosti Titove Jugoslavije sniman je film Bitka na Neretvi (1969) s međunarodno poznatim zvijezdama Orson Wellsom, Yul Brynnerom i Curd Jürgensom.[nedostaje izvor] Čini se da je to bio posljednji veći filmski adut jugounitarizma.[7]. Vrlo popularni filmski "partizani" bili su Velimir Bata Živojinović (Srbin) i Boris Dvornik (Hrvat). Pored velike popularnosti koju su imali u u SFR Jugoslaviji u vrijeme snimanja neki su filmovi čak i danas (npr. Otpisani), popularni i u Kini.

Primjeri za povijesne netočnosti u partizanskim filmovimaUredi

Oružje i streljivo partizana u partizanskim filmovima su u glavnom “šarci“ i “šmajseri“. Prikazuje se da su ih partizani navodno zaplijenili od Nijemaca. Međutim su automatska oružja u partizanskim jedinicama bili su engleski automati tipa “sten“. Okviri su se nalazili s lijeve strane. Puškomitraljezi tipa “bren“ su bili prepoznatljivi po okviru s gornje strane. Patizanani su od listopada 1943. bili odjeveni u britanske uniforme. Do tada su su uglavnom nosili uniforme NDH. Prisilne mobilizacije u filmovima ne postoje. Prikazuje se u filmovima da partizanima svi rado prilaze a dezerterstva su nezamisliva stvar u partizanskim filmovima. U stvarnosti su upravo partizani bili formacija s najviše dezertera. Josip Broz Tito su u filmovima prikazuje kao genijalni vojskovođa. U u stvarnosti nedostajala osnovna čansićka znanja: Nije znao primjerce čitati topografske zemljovide.

LiteraturaUredi

Popis partizanskih filmovaUredi

 Podrobniji članak o temi: Popis partizanskih filmova

    • Slavica (Vjekoslav Afrić, 1947)
    • Živjeće ovaj narod (Nikola Popović, 1947)
    • Na svoji zemlji (France Štiglic, 1948)
    • Zastava (Branko Marjanović, 1949)
    • Barba Žvane (Vjekoslav Afrić, 1949)
    • Trst (France Štiglic, 1951)
    • Trenutki odločitve (František Čap, 1955)
    • Opsada (Branko Marjanović, 1956)
    • Pod sumnjom (Branko Belan, 1956)
    • Dolina miru (France Štiglic, 1956)
    • Sam (Vladimir Pogačić, 1959)
    • Dobri stari pianino (František Čap, 1959)
    • Signali nad gradom (Žika Mitrović, 1960)
    • Akcija (Jane Kavčič, 1960)
    • Veselica (Jože Babič, 1960)
    • Kapetan Leši (Žika Mitrović, 1960)
    • Balada o trobenti in oblaku (France Štiglic, 1961)
    • Kozara (Veljko Bulajić, 1962)
    • Mačak pod šljemom (Georgij Skrygin, 1962)
    • Desant na Drvar (Fadil Hadžić, 1963)
    • Dvostruki obruč (Nikola Tanhofer, 1963)
    • Nikoletina Bursać (Branko Bauer, 1964)
    • Ne joči, Peter (France Štiglic, 1964)
    • Tri (Aleksandar Petrović, 1965)
    • Konjuh planinom (Fadil Hadžić, 1966)
    • Pogledu u zjenicu sunca (Veljko Bulajić, 1966)
    • Diverzanti (Hajrudin Krvavac, 1967)
    • Lelejska gora (Zdravko Velimirović, 1968)
    • Bitka na Neretvi (Veljko Bulajić, 1969)
    • Kad čuješ zvona (Antun Vrdoljak, 1969)
    • Most (Hajrudin Krvavac, 1969)
    • Zaseda (Živojin Pavlović, 1969)
    • U gori raste zelen bor (Antun Vrdoljak, 1971)
    • Makedonskiot del od pekolot/Makedonski dio pakla (Vatroslav Mimica, 1971)
    • Prvi splitski odred (Vojdrag Berčić, 1972)
    • Valter brani Sarajevo (Hajrudin Krvavac, 1972)
    • Begunec (Jane Kavčič, 1973)
    • Sutjeska (Stipe Delić, 1973)
    • Mirko i Slavko (Branimir Tori Janković, 1973)
    • Kapetan Mikula Mali (Obrad Gluščević, 1974)
    • Užička republika (Žika Mitrović, 1974)
    • Hitler iz našeg sokaka (Vladimir Tadej, 1975)
    • Doktor Mladen (Midhat Mutapdžić, 1975)
    • Vrhovi Zelengore (Zdravko Velimirović, 1976)
    • Hajka (Žika Pavlović, 1967)
    • Dvoboj za južnu prugu (Zdravko Velimirović, 1978)
    • Boško Buha (Branko Bauer, 1978)
    • Okupacija u 26 slika (Lordan Zafranović, 1978)
    • Povratak (Antun Vrdoljak, 1979)
    • Pakleni otok (Vladimir Tadej, 1979)
    • Partizanska eskadrila (Hajrudin Krvavac, 1979)
    • Nasvidenje v naslednji vojni (Živojin Pavlović, 1980)
    • Pad Italije (Lordan Zafranović, 1981)
    • Snađi se, druže (Berislav Makarović, 1981)
    • Veliki transport (Veljko Bulajić, 1983)
    • Igmanski marš (Zdravko Šotra, 1983)
    • Gluvi barut (Bato Čengić, 1990)
    • Duga mračna noć (Antun Vrdoljak, 2004)
    • Narodni heroj Ljiljan Vidić (Ivan Goran Vitez, 2015)

IzvoriUredi

  1. 'Peter Sankovič; Fakultet društvenih znanosti, Ljubljana ' [1]
  2. Cristian Voß, Humbold Universität Berlin
  3. 'Vlado Vurusič; Globus ' [2]
  4. 'Jutarnji List, 11.11.2009' [3]
  5. Cristian Voß, Humbold Universität Berlin
  6. Cristian Voß, Humbold Universität Berlin
  7. 'Cristian Voß, Humbold Universität Berlin' [4]