Pokolj u Suhumiju

Pokolj u Suhumiju dogodio se 27. rujna 1993. godine, tijekom i nakon pada Suhumija u ruke separatista tijekom rata u Abhaziji. Pokolj gruzijskih civila u Suhumiju izvodili su uglavnom vojne snage abhaških separatista, njihovog sjevernokavkaskih i ruskih saveznika. Postalo je dijelom kampanje nasilnog etničkog čišćenja koje su provodili separatisti.

Tijek događajaUredi

Dana 27. rujna 1993. godine, separatističke snage su prekršile primirje, koje su inicirali Ujedinjeni narodi, a koje je jamčila Ruska Federacija, zabranjujući objema stranama vođenje operacija. Kao dio prekida vatre, gruzijske su snage povukle svoje teško topništvo i tenkove iz Suhumija. Abhazija, Konfederacija planinskih naroda Kavkaza, kozaci i ruski militanati upali su u Suhumi rano ujutro. Suočene s velikim brojem boraca, jedinice gruzijske vojske koje su ostale u gradu nisu mogle spriječiti separatistički dolazak u grad. Do podneva su separatistički militanti i njihovi saveznici zauzeli televizijske zgrade i mostove. Gruzijske snage povukle su se u zgradu vlade Abhazijske autonomne republike, gdje su namjeravale pružiti sigurnost članovima vlade Abhazije. Kasno popodne grad su okupirali separatisti i njihovi saveznici.

U nadi primirja, velik broj civila ostao je u gradu. Separatisti i njihovi saveznici počeli su šetati se ulicama Suhumija, okupljajući sve civile koje su pronašli. Muškarci, žene i djeca pogubljeni su na ulicama, cestama, u njihovim stanovima, kućama i dvorištima. Prema svjedocima, mnogi su ljudi mučeni, a neki su bili prisiljeni gledati kako ubijaju članove njihove obitelji - djecu pred roditeljima i roditelje pred djecom.[1]

"Kad je Abhaz ušao u moju kuću, izveli su mene i mog sedmogodišnjeg sina napolje. Nakon što su nas prisilili da kleknemo, uzeli su mog sina i ubili ga preda mnom. Nakon što su me uhvatili za kosu i odveli do obližnjeg zdenca, abhazijski vojnik natjerao me da dobro pogledam; tamo sam vidjela trojicu mlađih muškaraca i nekoliko starijih žena kako stoje goli. Vrištali su i plakali dok su Abhazi bacali mrtva tijela na njih. Nakon toga su tamo bacili granatu i stavili još ljudi unutra. Opet sam bila prisiljena kleknuti pred mrtvim leševima. Jedan od vojnika uzeo je nož i iskopao oko iz jednog mrtvog u mojoj blizini. Tada mi je počeo mrljati moje usne i lice tim izvađenim okom. Nisam više mogla izdržati i onesvijestila sam se. Ostavili su me tamo na hrpi leševa."[1]:str 87.

Žene su postale meta sadističkog silovanja. Izbjeglice se prisjećaju da su ljudi gorjeli živi, dok nisu umrli, a komadali su ih dok su još bili živi.[2] Pokolji su se dogodili u gradskom parku, ispred zgrade vlade, u školama i bolnicama. Gotovo svi članovi vlade Abhaza zarobljeni su i pogubljeni.[1]

Jedan američki izvještaj iz 1994. godine također opisuju scene masovnih kršenja ljudskih prava:

"Abhazijske separatističke snage počinile su široka zvjerstva nad gruzijskim civilima, ubivši mnoge žene, djecu i starce, hvatajući neke kao taoce, a druge mučeći ... ubili su i velik broj gruzijskih civila koji su ostali u Abhaziji".[3]

"Separatisti su pokrenuli vladavinu terora nad većinskim gruzijskim stanovništvom, iako su druge nacionalnosti pretrpjele posljedice pokolja. Čečeni i drugi sjevernjaci iz Ruske Federacije navodno su se pridružili lokalnim abhazijskim trupama u zločinima - ubijajući civile bez obzira na dob i spol. Leševi koji su pronađeni na teritoriji s Abhazijom pokazali su znakove velikog mučenja".[3]

ImplikacijeUredi

Eduard Ševardnadze pobjegao je iz grada neposredno prije dolaska separatističkih snaga, pošto se ranije obvezao ostati tamo što je duže moguće.[4] Ubrzo su snage zauzele čitav teritorij Abhazije, osim male regije klisure Kodori (koja je ostala pod nadzorom gruzijskog vojskovođe Emzara Kvitsianija do srpnja 2006. godine, a kasnije Tbilisija do kolovoza 2008.). Potpuni poraz gruzijskih vladinih snaga uslijedio je nakon etničkog čišćenja gruzijskog stanovništva.[3]:str. 877. i 881. 200 000 - 250 000 izbjeglica (uglavnom Gruzijaca) protjerano je iz Abhazije.[5] Nasilje se nastavilo 1994. godine, unatoč sporazumu između vlade Gruzije i Abhazije o raspoređivanju mirovnih snaga iz Zajednice neovisnih država.[6] Čečenski militanti koji su se borili u Abhaziji su sudjelovali i u Prvom čečenskom ratu.[7]

Počinitelji pokoljaUredi

Postoji niz oprečnih tvrdnji o tome jesu li pokolj vodili abhazijski vojnici ili njihovi ruski i sjevernokavkaski saveznici. Navodno je zapovjednik separatističkih snaga, djelomično odgovoran za pokolj, bio zamjenik ministra obrane i "heroj" Abhazije, Šamil Basajev.[8][9] Prema svjedocima, vojnici su govorili jezike sjevernog Kavkaza i ruski jezik. Međutim, neke izbjeglice koje su preživjele pokolj tvrdile su da su prepoznale narode Abhazije i Armenije kako surađuju s vojnicima u pokoljima u različitim četvrtima.[10] Mnogi se sjećaju naredbi ruskih časnika: "Ne uzimajte zarobljenike žive!" [11]

Kuće i zemljišta koji su bili u gruzijskom vlasništvu opljačkali su i preuzeli Abhazi, Rusi, Kozaci i drugi saveznici.

Organizacija za europsku sigurnost i suradnju (OESS) nedavno je priznala i osudila etničko čišćenje Gruzijaca u Abhaziji. Iako su mnogi separatistički militanti optuženi za počinjenje masakra, još nitko nije osuđen.

IzvoriUredi

  1. a b c Chervonnaia, Svetlana Mikhailovna. Conflict in the Caucasus: Georgia, Abkhazia, and the Russian Shadow. Gothic Image Publications, 1994.
  2. Dmitry Kholodov, Moscow journalist covering the Conflict, 1992
  3. a b c US State Department, Country Reports on Human Rights Practices for 1993, veljača 1994.
  4. The Wars of Eduard Shevardnadze - Carolyn McGiffert Ekedahl, Melvin Allan Goodman - Google Books
  5. BBC News | EUROPE | Abkhazia 'on verge of war'
  6. Eastern Europe and the Commonwealth of Independent States, 1999 - Europa Publications, 4th 1999 - Google Books
  7. The International Spread of Ethnic Conflict: Fear, Diffusion, and Escalation - David A. Lake, Donald S. Rothchild - Google Books
  8. BBC | 2002 06 | Шамиль Басаев: враг России номер один
  9. В Абхазию перебираются однополчане Шамиля Басаева / СНГ / Независимая газета
  10. Human Rights Watch interviews, August 1993.
  11. Andersen 2001.

LiteraturaUredi

  • Andersen, Andrew. 2001. Russia Versus Georgia: One Undeclared War in the Caucasus