Polinezijski štakor
Polinezijski štakor ili Pacifički štakor (lat. Rattus exulans, maorski: kiore) treća je najraširenija vrsta štakora u svijetu, odmah iza smeđeg i crnog štakora. Svoje podrijetlo vuče iz Jugoistočne Azije, odakle se proširio polinezijskim otocima, uključujući Novi Zeland, Uskršnji otok i Havaje. Sa srodnim vrstama dijeli osobinu prilagodljivosti različitim vrstama staništa, od savane i makije do tropskih kišnih šuma. Djelovanjem čovjeka, naselio se i u gradove i sela, gdje stvara velike štete na poljoprivrednim zemljištima.
| Polinezijski štakor | |
|---|---|
 | |
| Status zaštite | |
 Status zaštite: Najmanja zabrinutost (lc) | |
| Sistematika | |
| Carstvo: | Animalia |
| Koljeno: | Chordata |
| Razred: | Mammalia |
| Red: | Rodentia |
| Porodica: | Muridae |
| Rod: | Murinae |
| Vrsta: | R. exulans |
| Dvojno ime | |
| Rattus exulans Peale, 1848. | |
| Rasprostranjenost | |
 | |
| Baze podataka | |
Opis
urediIzgled
urediVrlo je sličan drugim vrstama štakora, posebno bijelim i crnim. Ima velike i okrugle uši, izduženu njušku i kratke noge. Dlaka mu je na leđima tamnosmeđa do crna, a na trbuhu je bijela. Ima tanko tijelo, mjereno od njuške do repa dugo 15 centimetara, nešto kraće od ostalih štakora bliskih ljudima. Na pojedinim otocima pronađeni su još i kraći primjerci (do 11 cm). Rep je razmjerno dugačak u odnosu na ostatak tijela.
Ponašanje
urediKao i većina glodavaca, Polinezijski štakor je noćna životinja. Vrlo je vješti penjač te se često gnijezdi na drveću. Svoje značajke razmnožavanja i spolnog sustava dijele s drugim vrstama: plodno razdoblje (estrus) traje 21-24 dana i javlja se dvaput godišnje, u proljeće i ljeti. Trudnoća traje oko 28 dana, a ženka prosječno okoti 6-11 mladunaca.
Usamljena je životinja i veći dio života provede sama. Mužjaci i ženke susreću se jedino radi parenja.[1]
Prehrana
urediPolinezijski štakori su svejedi (omnivore) i njihova se prehrana uglavnom sastoji od sjemenki, voća, lišća, kukaca, crva, pauka, manjih guštera i ajvanskih jaja. Poznati su po stručnosti u pronalasku mjesta za skrivanje hrane, a znaju i kako uskladištiti sjemenku a da ne proklije. Svoju hranu ne skrivaju samo radi prirodnih neprijatelja, već i loših vremenskih uvjeta (kiša), kao i od drugih vrsta štakora. Osim u zemlji, hranu skrivaju i na granama drveća, dok oni na Novom Zelandu hranu skrivaju na palmama nikau.
Rasprostranjenost
urediPrilagodio se uvjetima života raznih staništa, uključujući i plaže tropskih otoka, priobalnu makiju i planinske livade do 1300 metara nadmorske visine. Rasprostranjen je na Pacifiku i u Jugoistočnoj Aziji. Budući da ne mogu plivati na velike ualjenosti, Polineziju su naselili tijekom ljudske selidbe polinezijskih otoka prije 2 000 godina, te bili među prvim predstavnicima glodavaca na tom području.
Smatra se kako je polinezijski štakor ima značajnu ulogu u deforestaciji Uskršnjih otoka, zbog pretjerane konzumacije plodova mjesnih vrsta palmi, onemogućujući time rast novih stabala.[2][3] Prema znanstvenim istraživanjima, polinezijski je štakor Novi Zeland naselio oko 1280.[4]
Poveznice
urediIzvori
uredi- ↑ Auckland Conservancy, Kiore / Pacifički štakor / Polinezijski štakor Arhivirana inačica izvorne stranice od 4. veljače 2018. (Wayback Machine) (engl.), New Zealand Department of Conservation, 2006. (pristupljeno 2. lipnja 2017.)
- ↑ John R. Flenley, Enigme Uskršnjih otoka (engl.), 2003.
- ↑ Jared Diamond, Kolaps: Kako su društva izabrala pasti ili uspjeti (engl.), Penguin Group, 2005., ISBN 0-670-03337-5.
- ↑ Wilmshurst, J. M.; Anderson, A. J.; Higham, T. F. G.; Worthy, T. H., Dating the late prehistoric dispersal of Polynesians to New Zealand using the commensal Pacific rat (engl.), Nacionalna akademija znanosti, 105 (22): 7676–7680